Na ovogodišnjem berlinskom festivalu premijerno svoje filmove prikazuju deseci i deseci redatelja. No ni jedan se ne može pohvaliti da je na tom istom festivalu pobijedio prije ni manje ni više nego pedeset i šest godina. Nitko - osim Želimira Žilnika.
Želimir Žilnik imao je 27 godina kad je kao mladi crnovalovac u Berlinu 1969. premijerno prikazao svoje "Rane radove". Film o mladim marksistima koji putuju tadašnjom jugoslavenskom provincijom i suočavaju se s nelaskavim realitetom socijalizma fantastično je sjeo u atmosferu tada šezdesetosmaškog Berlina. Film novosadskog debitanta osvojio je te ‘69. Zlatnog medvjeda, što je tad bio i zadugo ostao najveći festivalski uspjeh nekog YU filma. Žilnikov se film, međutim, baš i nije svidio svima u Jugoslaviji. Navodno je zgranuo i samog Tita. Tužiteljstvo ga je pokušalo i zabraniti. Ali pokušaj zabrane filma izjalovio se kad je beogradski sud odbio prijedlog tadašnjeg tužilaštva. Žilnik će kasnije s guštom prepričavati završnu riječ suca koji je tužiocu rekao "vi očito imate loše mišljenje o našem sistemu, kad mislite da ga ovaj glupi i dosadni film može ugroziti".
Žilnik će nakon "Ranih radova" nastaviti raditi poput nezaustavljive mašine: gotovo jedan film godišnje idućih šest desetljeća, sve do danas kad ima 82 godine i još uvijek svake godine izbaci po jedan film. Pritom je Žilniku pomoglo što mu filmovi nisu bili skupi i produkcijski zahtjevni. Specijalnost su mu postale hibridne, igrano-dokumentarne forme. Za jedan od takvih filmova - "Mramorno dupe" iz 1995. - opet će biti nagrađen u Berlinu.
Žilnikovo najnovije ostvarenje - koje je u Berlinu predstavio u petak - nosi naslov "Restitucija, ili, san i java stare garde". Ovaj put nije riječ o dokumentarnom filmu. U onoj mjeri u kojoj je to kod Žilnika moguće "Restitucija" je igrani film, ali s naturščicima.
Junak "Restitucije" je Arsin (Milan Kovačević), vremešni Srbin koji je desetljeća poživio u Njemačkoj kao revijalni i jazz muzičar po klubovima i skijalištima. Iz Srbije je otišao u doba rata, ostavljajući tamo ženu koja nije htjela emigrirati te kćer koja se u međuvremenu udala i ima unuke. Arsin kreće put rodnog Srijema. U procesu povrata imovine trebao bi, naime, dobiti u vlasništvo poveće poljoprivredno zemljište i staru grofovsku ladanjsku kuću. Stoga Arsin odlazi u selo kod Sremske Mitrovice finalizirati papirologiju.
No tamo ga zatječe jedno iznenađenje za drugim. Na zemlji je neki čovjek koji ga otjera. Izgleda da se zemlja obrađuje. U općinskim papirima piše da je junak filma mrtav. Općina je koncesionirala njegove oranice poduzetniku. Pojavljuje se i neka krivotvorena smrtovnica. Rođaci traže da junak ode na provjeru poslovne sposobnosti. Kako film teče, shvatimo da nije samo riječ o javašluku nego o uroti. Muzičarov zet urotio se s koncesionarom zemljišta da krivotvore junakovu smrt i plodouživaju zemlju.
Riječ je, ukratko, gotovo o krimi zapletu. Pritom Žilnikov nekretninski "krimić" ima crtu naivnosti, kao da je neki stari nijemi film. Likovi su ili jako dobri ili jako loši, a ljudi koji ih glume, glume ih tvrdo i naivno: Žilniku to ne smeta, to je dio stila. Film je dramaturški posve igran: imate paralelne sekvence, scene u kojima junaka nema, tajne sastanke iza vrata. No način na koji Žilnik snima je uvijek isti. On pronađe ljude koji su mu iz nekog razloga zanimljivi pa ih kamerom prati. Tako prati i Kovačevića, muzičara u osamdesetim godinama života koji izgleda kao starac, hoda kao starac, ali ima nešto razigrano dječačko i vitalno te - a to je i štos filma - i ne pomišlja da bi mogao umrijeti i da mora misliti što će biti poslije.
U finalu filma Arsin/Kovačević konačno dokazuje svoj vitalitet. Ne samo da nađe novu "curu" (ne puno mlađu od njega) nego s njom odlazi na let balonom. Žilnik kao da je film snimio o sebi. U 82. godini s filmom je stigao na Berlinale - dakle na "mjesto zločina" starog 56 godina. I dokazao da je za neke ljude broj godina doista - samo broj jer mladost nose u sebi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....