U bliskoj distopijskoj budućnosti briga za starce je potpuno podržavljena. U trenutku kad navrše 75, stari ljudi gube poslovnu sposobnost te ne smiju trošiti ni putovati bez skrbnika. Država ih odvodi u organiziranu koloniju za starce.
Junakinja brazilskog filma "Posljednji azur" (O Último Azul) je Tereza (Denise Weinberg), čila starica koja je navršila 75, ali još radi težak posao na tvorničkoj traci za krokodilsku kožu. No nakon 75. rođendana klopka se zatvara: dobiva otkaz, kći joj preuzima punomoć za račun, odvest će je u Koloniju. Pošto to ne želi, Tereza se daje u bijeg. A kako ne može kupiti ni kartu za avion ili bus, bježi rijekom. Ukrcava se prvo na riječni remorker, a potom na lutajući propovjednički brod na kojem Časna Roberta (Miriam Socarras), narkomanka s ljubičastim naočalama, putem prodaje CD-ove interaktivne Biblije.
Film "O Último Azul" brazilskog redatelja Gabriela Mascara prikazan je u ponedjeljak u natjecateljskom programu 75. Berlinalea. Ovaj pitki, kratki i emocijom nabijeni film iskočio je u dosadašnjoj berlinskoj konkurenciji i zasad se čini kao mogući hit festivala. Mascarov road-movie koji bi zbog prijevoznog sredstva ispravnije bilo zvati boat-movie ima sve što festivalska publika ište: ima kolorit, egzotiku, melodramu te političko-distopijski sloj o kojem se poslije projekcije može raspravljati uz piće.
Redatelj filma Mascaro (1983.) videoumjetnik je i dokumentarist koji je karijeru počeo dokumentarcima o urbanizmu. U igranom filmu se pročuo kad je 2014. u Locarnu pobijedio s filmom "Kolovoški vjetrovi". Snimio je potom jako hvaljenu gej dramu iz svijeta rodea "Neonski bik". No najintrigantniji i najproročanskiji bio je njegov pretposljednji film "Divino Amor" (Božanska ljubav). Kao i "Azur", i "Divino Amor" je distopija: Mascaro je zamislio Brazil budućnosti u kojem vlada kršćanska teokracija, ali američkog biblijsko-estradnog tipa. Mise su veliki partyji uz ples i light-show, postoje drive-in propovjedaonice, a seksualni život je strogo kontroliran. Vidi se da je Mascaro fasciniran tim amerikaniziranim pop-kršćanstvom jer toga ima i u "Posljednjem azuru". Ali ovaj film zapravo je jednostavna priča o starosti, o potrebi starih da isprave što su u životu propustili. Film je ujedno i posveta rijeci koja načas po duhu podsjeti na Marka Twaina.
Na zanimljivom "high-conceptu" počiva i njemački film "Što Marielle zna" redatelja Frederica Hambaleka. Junaci filma su sasvim obična, dobrostojeća buržujska obitelj: majka menadžerica (Julie Jentsch) i otac nakladnički urednik (Felix Kramer). Imaju kćer, tinejdžerku Marielle. Jednog dana Marielle u školi dobije udarac u glavu. Nakon udarca razvije telepatsku moć: zna sve što njezini roditelji tijekom dana rade i govore. Kad im kći oda svoju novu sposobnost, roditelji joj ne vjeruju. Potom su zgranuti. Naposljetku ih oblije sram. Jer brak im se ionako izlizao, mater flerta s kolegom s posla, a otac se pretvara da je mačo iako je na poslu običan aparatčik. Otac i majka su prestravljeni time što kći o njima sad najednom sve zna, pa počinju po sav dan igrati uloge za njezine oči. To se korak po korak pretvoriti u priličan krš i lom. "Što Marielle zna" u filmskom smislu izgleda neambiciozno, malo ima aromu televizijske drame, ali je domišljat, pronicljiv i na trenutku vrlo duhovit.
Treći film koji je iskočio u berlinskom programu je austrijski triler "Majčina beba" redateljice Johanne Moder. Austrijski film najlakše bi se mogao opisati kao "Shutter Island" s polazištem u ginekologiji i neonatologiji. Junakinja filma je uspješna dirigentica Julia (Marie Leuenberger) koja živi u sretnom braku, ali bez djece. Kad ona i muž umjetnom oplodnjom konačno dobiju dijete, Julia se ponaša neobično. Ono što počne kao tipična postporođajna depresija uskoro se pretvara u nešto mnogo mračnije. Julia vjeruje da su joj dijete zamijenili ili oteli, da je beba uljez, da nije normalna. U središtu tih paranoičnih uobrazilja naći će se šef privatne ginekološke klinike (kojeg glumi Danac Claes Bang, znan iz filma "Kvadrat"). Za Juliju on postaje mastermajnd neke nejasne urote. Kako raste Julijina psihoza tako film od standardne obiteljske drame prerasta u psihotriler s prstohvatom Polanskog i De Palme. Iako nisu na glasu po tome, Austrijanci nerijetko rade interesantne trilere, a i ovo je jedan od takvih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....