Prabhin muž je otišao u Njemačku i prestao se javljati, Anu krije da je zaljubljena u muslimana, a Parvathy developeri prijete deložacijom...

Do svibnja prošle godine, ime Payal Kapadia nije ništa značilo ni najupućenijim pratiteljima svjetskog filma. Ova 40-godišnja Indijka do tog je trenutka imala samo nekoliko kratkih filmova i jedan zapaženiji dugi dokumentarac.

A onda se sve promijenilo. Kapadijin debitantski igrani film "All We Imagine As Light" prvo je uvršten u natjecateljski program Cannesa, da bi potom od canneskog žirija dobio Grand prix - drugu festivalsku nagradu. Bilo je to najveće priznanje koje je neki indijski film ikad dobio u Cannesu. Čini se, međutim, da ni Indijci nisu imuni na profesionalnu zavist. Kapadijin film (zlobno bi rekli - tipično hrvatski) nisu nominirali za Oscara. Zašto? Jer je po mišljenju povjerenstva - "nedovoljno indijski" (!?).

Tko želi vidjeti kako izgleda taj "nedovoljno indijski" film, sada to može. Kapadijin film pred hrvatskim je gledateljima, ali, nažalost, pod trivijalnim, sapunskim naslovom "Ljubav u Mumbaiju".

"All We Imagine As Light" prati tri zaposlenice velike mumbajske bolnice. Prabha i Anu su dvije medicinske sestre, ujedno i cimerice. Obje imaju probleme s muškarcima, ali različitih vrsta. Prabha je davno ušla u dogovoreni brak, muž joj je otišao u Njemačku, no ne posjećuje je i ne javlja se. Jednog dana iznenada samo pošalje - kuhalo za rižu. Anu je mlađa, pomalo kaćiperka, neodgovornija je, posuđuje novac. Od okolice krije da se zaljubila u mladog, naočitog Shiaza. Ima za to razloga: Shiaz je, naime, musliman.

Treća junakinja filma je postarija bolnička kuharica Parvathy. Parvathy je udovica, nakon smrti muža nije uspjela srediti papire, pa joj developeri prijete deložacijom. Na mjestu njenog stana gradit će se luksuzna zgrada. Dvije mlađe drugarice kreću s Parvathy na put do njenog priobalnog zavičaja gdje bi trebala početi iz početka.

Ovako na opis sve ovo zvuči kao neki indijski Ken Loach, sumorna analiza muka radničke klase. U određenom mjeri film to i jest - Kapadia prikazuje svagdan radnica javnog sektora koje društvu pridonose, a malo dobiju zauzvrat. Ipak, "All We Imagine is Light" je više od sociološkog ekspozea. Film je prekrasna, poetična himna gradu, ljubavno pismo milijunskom megalopolisu koji kamera dočarava sa smjesom sjete, lirike i magije. Junakinje filma uronjene su u milijunski megalopolis, bačene u vrevu koja ne staje, a opet bi - da nemaju jedna drugu - bile prokleto same.

Jedna američka kritičarka je "Ljubav u Mumbaiju" usporedila sa slikama Edwarda Hoppera. Ne bez razloga: i Kapadijin film, kao i Hopperove slike, bave se velegradom, mjestom gdje je čovjek u mnoštvu - a tako osamljen.