Steinway je uzmicao pred furioznim Pogorelićem

ZAGREB - Bio je to dan iz snova. Te sam nedjelje u bečkom Musikvereinu ujutro slušao Bečku filharmoniju s Rattleom, a navečer Berlinsku s Abbadom. Tekst o tim koncertima izašao je pod naslovom: Kakav dan!

Skoro deset godina kasnije moram ponoviti taj uzvik. Kakav dan! Ponovo nedjelja u Beču, jednom od rijetkih mjesta na kojima su takve konstalacije glazbenih tijela uopće moguće.

Ujutro najprije matineja Bečke filharmonije, svečanost sama po sebi.Ali, čak se i Bečani dodatno uzbude kada im dođe jedan od najvećih dirigenata današnjice Mariss Jansons .

Simfo-psihodelija

Da je veliki ljubimac Beča govori i to što će sljedeće Nove godine ponovo dirigirati najgledaniji koncert na svijetu. A koliki je glazbenik, Jansons je prekjučer u Beču demonstrirao s dvije simfonije: Šostakovičevom Šestom, tom glazbeno-političkom enigmom za Staljina, te Berliozovom Fantastičnom, pionirskim i antologijskim primjerom simfo-psihodelije. Čio i u odličnoj formi, Jansons je ispunio očekivanja. Ovacije su trajale i nakon što je orkestar otišao, pa se maestro čak dva puta vraćao klanjati na praznoj pozornici. U publici je bio i maestro Berislav Klobučar, a Jansons mu je, kad su se sreli, rekao: “Još uvijek sanjam vašeg Kavalira s ružom”.

Ja ću, pak, dugo sanjati koncert koji sam nekoliko sati kasnije slušao u Konzerthausu, gdje je već treći put u devet mjeseci nastupio Ivo Pogorelić . Dvorana je na internetskim stranicama podsjetila na veliki pop-hit “All By Myself” skladan na melodiju iz polaganog stavka Drugog klavirskog koncerta S. Rahmanjinova. Poruka je bila da je i Pogorelić sam na svijetu u svojoj interpretaciji tog djela.

I doista, nitko na svijetu to ne svira kao Pogorelić. A i on totalno drugačije nego prije godinu i pol u Zagrebu. Kontrasti su sada još dramatičniji: solistički trenuci još usporeniji, a zajedničko muziciranje mjestimice iznenađujuće brzo. Recimo, klarinetist je u prvoj temi drugog stavka bio od klavira čak i požurivan, za razliku od hornista kojem je u prvom stavku trebalo itakako puno daha. Srećom, imao ga je.

Zaleđena Niagara

Dalje, u svakom stavku Pogorelić pronalazi zlatni rez, trenutak u kojem glazbenu bujicu usporava i onda na nekoliko vječnih sekundi zaustavlja. Kao da gledate zamrzavanje Nijagare! I odmah potom moćan huk.

Srećom, Pogorelić ovaj put nije bio osamljen. Dirigent Fabio Luisi potpuno mu je prepustio i sebe i čitav orkestar Bečkih simfoničara.

Slijedili su Pogorelića, podupirali ga, izazivali i nadmetali se - baš kako se to u uzbudljivim koncertima i radi. Finale je bio furiozan! Steinway je uzmaknuo dobrih deset centimetara, a ispod slomljenog nokta na Pogorelićevom desnom palcu potekla je i kap krvi. Nije se previše uzbudio, samo je zamolio da mu donesu - superljepilo. Nadamo se da će držati do subote, kada Pogorelić svira u Varaždinu, u čast novog Steinwaya Glazbene škole.