SUBOTNJA MATINEJA

MILJENKO JERGOVIĆ: 'Putovanje bez Johna: U potrazi za Amerikom' Greerta Maka nesumnjivo je najbolja knjiga o Americi koju sam imao pred sobom

 Wikipedia

Ostao sam poprilično hladan na velehvaljenu knjigu Geerta Maka “U Europi: Putovanje kroz dvadeseto stoljeće”, objavljenu kod nas u izdanju naklade Jesenski i Turk. Jednako me nije dirnula ni knjižica “Most”, u kojoj autor putopisno meditira po mostu što spaja Zlatni rog i Galatu, Aziju s Europom. Trebalo mi je, međutim, da pogledam Makovu dokumentarnu televizijsku seriju, pa da ufrčim što me toliko odbija od djela ovoga sjajnog novinara, načitanog i temeljito obrazovanog čovjeka, otvorenog prema različitostima, i oslobođenog kulturoloških pizmi, kao i svake površnosti i plitkosti koje krase autore naših koliko i bjelosvjetskih tabloida. Tek sam, gledajući ga na ekranu, shvatio što je problem Geerta Maka: o čemu god pričao, kamo god putovao, taj čovjek nastoji ostati jednako objektivan, i svakoj zemlji, svakom gradu i varoši, pristupiti s istom mjerom interesa. A kako o svemu nema jednaka saznanja, svaki zakutak Europe ne tiče ga se na jednak način, i nije na svakom mjestu proveo isto vrijeme, doživljavajući ga istom emocionalnom silinom, tako njegova europska mega-knjiga djeluje izrazito neujednačeno. Što ne bi bilo tako strašno da iz te neujednačenosti ne proizlazi grdan i gadan čitateljski dojam kako je časni i čestiti Geert Mak rubovima Europe, te njezinim graničnim istočnim zemljama, pristupao poput kakvoga dobroćudnog kolonijalnog gospodara. Je li takav dojam posljedica toga što čitatelj knjigu čita upravo iz takve, istočnoeuropske, granične perspektive? Može biti da jest. Ali zar je takva perspektiva manje autentična od one metropolske?

Tako je to bilo do knjige “Putovanje bez Johna: U potrazi za Amerikom”, objavljene krajem zime 2016, u izdanju sarajevsko-zagrebačkog Buybooka (prijevod s nizozemskog Goran Sarić). Šestotinjak stranica pročitanih u dahu, i u sedam dana, tako da sam odgađao kraj, jer mi se nije čitalo ništa drugo i nitko drugi osim Geerta Maka. Što se to, najednom, promijenilo? Ništa, osim što je Mak napisao jednu krajnje subjektivnu i vrlo osobnu, čak i autobiografsku knjigu. Razlika je i u emocijama. Naime, dok je u Istanbulu samo vrlo zainteresiran i kulturan turist, a u Europi je plemeniti Nizozemac, zainteresiran za budućnost i prosperitet Europe te za opstanak svih njezinih kulturnih i jezičnih varijeteta, u Americi je Geert Mak jedan od onih Europljana koji su i u kulturnom, i u političkom, a pomalo i u generacijskom smislu, skoro pa Amerikanci. Istražujući Ameriku on uveliko ispisuje hologram i povijest vlastitih identiteta.

Pri tom, što je jako važno: istu tu Ameriku on fizički i čulno jedva da i poznaje, dok njegova saznanja o njoj nisu ništa veća - katkad su i manja - od onog što zna o Europi. Razlika je, dakle, u emociji i u pristajanju na emocije, a pomalo je i u razlozima za putovanje.

“Putovanje bez Johna” u žanrovskom je smislu putopisni palimpsest. Kao potka mu je poslužila knjiga Johna Steinbecka “Travels with Charley: In Search of America” - koja do danas ostaje neprevedena na naše jezike. Proslavljeni američki pisac - i jedan od najvažnijih autora iz mog gimnazijskog sentimentalnog odgoja: zbog “Tortille flat”, “Cannery Row” i “O miševima i ljudima” - zaputio se 1960. u samohodnoj kamp-kućici, s psom Charleyem kao suvozačem, na putovanje oko Amerike. Cilj mu je bio ambiciozan, tipično američki: razotkriti tu beskrajnu zemlju, kako izvana, zemljopisno, tako i u sebi, intelektualno i emocionalno. Na kraju je nastala jedna od onih kultnih i intergeneracijskih knjiga, o čijoj će se nonfikcionalnoj autentičnosti pisati i nakon polja stoljeća. Steinbeck je dijagnosticirao Ameriku, a pomalo i sebe u Americi, malo prije nego što će se naći na svojoj životnoj i kreativnoj nizbrdici. Knjiga izlazi 1962, malo prije nego što je, na iznenađenje mnogih Amerikanaca, dobio Nobelovu nagradu (kao prvi dobitnik u nizu nakon Ive Andrića).

Geert Mak kreće Steinbeckovom rutom, i obilazeći Ameriku provjerava kako sve izgleda pola stoljeća kasnije. Na putopisnim osnovama nastaje vrlo kompleksan, raznolik i nevjerojatno uzbudljiv i zabavan tekst o Johnu Steinbecku, njegovome životu i djelu, o Americi kakva je nekad bila i kakva je sad, o geostrateškim aspektima njezine transformacije, o promjenama u njenom odnosu prema sebi i drugima, o američkim vrijednosnim sustavima tokom povijesti, osobito u Steinbeckovo i u današnje vrijeme... Ovo je jedna od onih fantastičnih novinarskih knjiga - kakve u našoj kulturi, zapravo, i ne postoje - koje su u trenucima svog izlaska aktualne poput dnevnih novina. Mak tako rekonstruira učinke prvog mandata Baracka Obame, naslućuje što će se dalje zbivati, i uspoređuje Obamu s njegovim prethodnicima, naročito Franklinom Rooseveltom. Piše o tradicijama američke antikomunističke (ili antisocijalne i antisocijalističke) histerije, uspoređujući uvrede na Rooseveltov račun s onim što današnji desničari govore o Obami. Na pozadini se ocrtavaju promjene koje su se u međuvremenu dogodile s Amerikom, američkim načinom života i poželjnim i prihvatljivim pogledima na svijet.

“Američki odnos prema vanjskom svijetu, međutim, ima u sebi neku nelagodu, kao da ta zemlja uvijek iznova protivriječi sama sebi. Amerika, osim toga, uvijek ima potrebu ka okretanju ka sebi, povlačenjem u zlatnu izolaciju. Kad je 1959. neki solicitator u Los Angeles Timesu konkurisao za posao vanjskog dopisnika, Kyle Palmer, tog momenta, veliki šef, mu je odgovorio: ‘Slušaj, za to već imamo jednog čovjeka, u Švicarskoj, on nas košta četrdeset hiljada dolara, a ne privuče ni jedan jedini oglas.’” Ovaj citat mi je, pokušajte razumjeti, omilio. Ali ne zato što se grozim Amerike, čijoj je površnosti, ali i znatiželji, dostatan jedan jedini dopisnik iz Europe, nego zato što i sam već petnaestak godina slušam istu, pogubnu i samoubilačku, vrstu argumentiranja: on nas košta toliko i toliko, košta nas užasno mnogo, a ne privuče ni jedan oglas! Ako se upitate što je upropastilo hrvatske novine, što je hrvatske televizije učinilo negledljivim, kao i zašto se hrvatsko angažirano novinarstvo pretvorilo u “bombardiranje faktoidima” - dakle lažima čiji je cilj da podlože, a ne da otklone predrasude u društvu - onda znajte da je do svega toga došlo zato što se razmišljalo o tome što bi moglo privući oglašivače, a ne o tome što bi moglo obrazovati čitatelje. A čitatelji se, gospodo moja, ne obrazuju da bi bili pametniji, niti ambicijom obrazovanja čitateljstva novine uzurpiraju dužnosti škole, fakulteta i ministarstva prosvjete: čitatelje obrazujemo da bi sutra netko kupovao naše novine. Ne padaju naklade zato što je publika postala vulgarna i primitivna, nego naklade padaju jer se novine prilagođavaju vulgarnoj i primitivnoj publici. Iz istog razloga propada Amerika.

Amerika je svijet. Od Amerike ovisi budućnost Svijeta, mnogo više nego što od Svijeta ovisi budućnost Amerike. Dok čita Maka - koji negdje u Americi nalazi i svoju “drugu majku”, obitelj, dom - čovjeku se učini da svatko u toj zemlji ima svoga skrivenog dvojnika, idealnu obitelj i dom. Tako to jest i u pozitivnom i u negativnom smislu riječi. Pritom, ta zemlja je u mnogo čemu primitivnija i zaostalija od Europe, a možda i od ostatka svijeta. Primjerice, ta potpuna nesvijest o posljedicama vlastitih postupaka. Geert Mak sjajno opisuje kako su religijska vjera u čudo i opsesija vjerskim čudotvorcima doveli do sloma tržišta nekretnina i ekonomske krize 2008. Ljudi su dizali kredite, vjerujući da će ih uz Božju pomoć vratiti. Ali Bog se pokazao krajnje nezainteresiranim za kreditnu politiku, onu globalnu kao i obiteljsku...

“Putovanje bez Johna: U potrazi za Amerikom” nesumnjivo je najbolja knjiga o Americi koju je ovaj čitatelj imao pred sobom. Ili je prilagođena svim njegovim intelektualnim ograničenjima. Svejedno o čemu je tu riječ. Istina, u ona davna doba, kada još nisam bio svjestan ni svoje gluposti, ali ni granica koje mi postavljaju vlastiti interesi, u doba, dakle, kada je moj bio cijeli svijet, i kada sam sebe mogao zamisliti čak i u Americi, na drugoj godini fakulteta profesor Rudi Stojak mi je naložio da čitam Alexisa de Tocquevillea “O demokraciji u Americi”. Bila je to jedna od onih knjiga koje čovjeka mogu prevesti s jedne na drugu stranu, promijeniti mu život, usmjeriti životne interese. Jesam li dobro učinio kad sam se opro Tocquevilleu? Ne znam. Volio bih ispratiti sudbinu čovjeka čiji bi život bio vođen isključivo knjigama. Kakav bi samo to bio roman. Ja bih u tom romanu, slijedeći Tocquevillea, 1989. ili 1990. već dobio zelenu kartu. Koja bi mi bila sljedeća knjiga i što bi od mene učinila?

Kakva sreća da me je Geert Mak podsjetio na Tocquevillea, čijoj se knjizi više nikad nisam vratio... Baš sam bio nepravedan prema tom nizozemskom tumaralu i potukaču.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 01:19