Edita Gumhalter: Moj su životni izbor zrakoplovi i minska polja

Detektor mina, blato do koljena i testosteronima nabijeno okružje Editin je način života. Ona je jedna od dviju hrvatskih pirotehničarki. Edita je “jedna od dečkiju”. Ipak, u “slobodno vrijeme”, Edita je majka dvoje djece... Nevjerojatna životna priča, koloplet najrazličitijih životnih okolnosti, Editi je svojevremeno dala status svojevrsne medijske zvijezde.

Novinari su se doslovce otimali za njezinu priču, a televizijski urednici davali joj udarne termine. Danas je, načelno, posve zaboravljena, iako njezin život to nikako ne zaslužuje.

Edita Gumhalter (52) bila je jedna od rijetkih žena koje su sjele u kokpit sportskog aviona, letjela je i kao stjuardesa, dobar dio radnog staža zaradila na avijacijskim poslovima u zagrebačkoj i lošinjskoj zračnoj luci, a novinarima je postala najzanimljivija kad se prije desetak godina uhvatila detektora mina i postala “pirac”. Glava joj je godinama bila u torbi, a Edita ne skriva da motiv za ulazak u minsko polje nije bio nimalo romantičan. Trebao joj je novac.

Stvarno stanje stvari

Godine je provela u blatnim poljima, radeći za niz domaćih i stranih tvrtki za humano razminiranje. Može se reći da je najveći dio života Edita provela radeći teške, načelno “muške” poslove, a muški kolege uvijek su je dobro prihvaćali. S njima je razvila osebujan životni stil, proputovala najveći dio Hrvatske i naučila da pirotehničari (prema najvećoj hrvatskoj tvrtki za razminiranje zvani i “mungosi”), unatoč nevjerojatnoj razini stresa s kojom se svakodnevno suočavaju, ne gube smisao za humor ni duh.

- Nikada neću zaboraviti kada je jedan mladić, pirotehničar, došao na razgovor za posao u jednoj tvrtki u kojoj sam tada radila. Vlasnik ga je najprije pitao pije li alkohol. Negirao je. Vlasnik ga je dobro promotrio, a potom ga priupitao da li puši. I to je negirao. Vlasnika je tada zanimalo da li barem ‘ganja’ djevojke. No, mladić je, pohvalio se, bio sretno oženjen. Drugim riječima - uzoran.

Direktor mu je tada, uz veliki uzdah razočaranja, rekao - “ja bih te jako rado zaposlio, preporuke su ti odlične, ali nemam te s kime staviti u tim. Moji ljudi su posve drukčiji - prepričava jednu od anegdota Edita, žena koja zaraznim smijehom, koji je u višesatnom druženju s novinarom Jutarnjeg obilato koristila, često prikriva stvarno stanje stvari. A ono nije nimalo svijetlo.

Jedan od razloga zbog kojeg je Edita zamijenila društveno predviđenu ulogu majke i domaćice za onu uniformiranog “frajera” koji na najnižim temperaturama vadi mine iz blata jest strašna nesreća, samo jedna u nizu njezinih životnih drama, koja je Editinu tročlanu obitelj pogodila 2003.

Shvatila je tada da život ima smisla za ironiju. Te je godine, naime, njezina danas 28-godišnja kći Sanja doživjela tešku prometnu nesreću. Srećom, preživjela je. Posljedice su bile strašne. Teške ozljede koje je pritom zadobila prisilile su liječnike da joj amputiraju desnu nogu.

Iako je Sanja danas invalid, nije izgubila duh, baš poput majke. Nepravedno bi bilo reći da je baš Sanjina nesreća Editu iz toplog doma otjerala u minirane šljivike, no taj joj je način života donio stav kojim i danas pobjeđuje gotovo svaku prepreku. A kćerina invalidnost bila je velik ispit koji je Edita uspješno položila, omogućivši joj svojim radom normalan život.

Najopasniji zadaci

- Moje dijete uz pomoć proteze vozi, hoda, vozi se na biciklu i živi normalnim životom. Valjda je to jedan od razloga što joj Grad Zagreb nije htio dodijeliti invalidsku naljepnicu za automobil. Smatrali su da gubitak noge nije dovoljan invaliditet pa nema gotovo nikakva prava - prepričava Edita samo jednu od niza besmislenih situacija koje su joj se tijekom života dogodile u odnosima s nerijetko surovom i posve suludom birokracijom.

- Sanja je to podnijela puno bolje od mene, navikla je boriti se. No, mene je ta nesreća psihički dotukla. Pomišljala sam i na samoubojstvo, no srećom shvatila sam da je rješenje u predanom radu - objašnjava Edita.

Još se dobro sjeća dana kada je izgubila volju. Krenula je u minsko polje s namjerom da si “skrati muke”. Uporno je radila na opasnom području za koje je bilo poznato da je prepuno “zvončića”, eksplozivnih sredstava koje su u ratnu zonu bacane iz zrakoplova.

Birokratske zavrzlame

- Nakon što sam ih izvadila 180, a ni jedan nije puknuo, shvatila sam da me nešto ili netko želi održati na životu.

Prošle je godine Editi dozlogrdilo.

Neizvjesnost na teškom poslu, “dampinške cijene” razminiranja po kvadratu koje su dosegnule razinu nedovoljnu za pokrivanje osnovnih troškova dolaska na teren i drugi problemi s kojima se “pirci” godinama suočavaju (a ovih dana zbog njih i prosvjeduju), natjerali su je da razmisli o mirovini.

No, birokratska zavrzlama u kojoj se, po tko zna koji put, već sedam mjeseci nalazi dovela ju je u naizgled bezizlaznu situaciju.

Mračne devedesete

- Cijelo to vrijeme ja sam bez ikakvih primanja. A djecu nisam uspjela dobro odgojiti. Imaju užasne životne navike. Imaju potrebu jesti i piti svaki dan.

Žao mi je što sam zakazala kao majka - šali se na vlastiti račun Edita.

U teškim vremenima koja, po pitanju socijalne stabilnosti, svakoga dana sve više podsjećaju na mračne devedesete njezin je smijeh bolno potreban.

Sedam mjeseci nemam primanja

Odlučila je, sa samo 52 godine, otići u mirovinu. Staža je imala, kaže, više nego dovoljno. Ukupno 32 godine, od čega više od osam godina aktivnog razminiranja. Imala je uvjete za povlaštenu pirotehničarsku mirovinu. Svu traženu dokumentaciju i zahtjeve predala je Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje koji je slučaj zaprimio. Tek tada počela je, kaže Edita, prava drama.

- Tri puta su me tražili dokumentaciju iz tvrtki za humano razminiranje Rohll International, Canis Lupus te Dok-Ing, a ja sam je tri puta dostavljala. No, unatoč svemu, u HZMO-u mi i dalje govore da dokumentaciju nemaju. Zar je moguće da su je tri puta izgubili? Ovakvo nešto doista nisam očekivala. HZMO tvrdi da imam samo šest godina, jedan mjesec i jedanaest dana staža na poslovima razminiranja, a uvjet za dobivanje pirotehničarske mirovine je najmanje osam. Ma, vratila bih se ja na posao, no ne mogu jer sam na odlasku s posla licencu za razminiranje morala vratiti Ministarstvu unutarnjih poslova, a da bih je dobila natrag, moram imati riješen predmet u HZMO-u, pozitivno ili negativno - objašnjava Edita.

Problemi s potvrdama

Zbog te je situacije već sedam mjeseci bez ikakvih primanja, a kći Sanja, unatoč hendikepu, uspjela je 2008. diplomirati menadžment tržišnih komunikacija te je trenutno jedina zaposlena u Editinoj tročlanoj obitelji. Edita ne zna što učiniti. Jutarnjem se javila nakon što je mjesecima obijala vrata i nazivala telefonske brojeve bezbrojnih ureda kako bi pronašla nekoga tko ima sluha za njezin problem. No, tek nakon našeg poziva Odjelu za odnose s javnošću te institucije stvar se, barem se tako činilo, počela raspetljavati.

Najprije su nam poslali pismeni odgovor u kojem tvrde da “podatke nisu izgubili”, već da “više puta službenim putem tražene potvrde poslodavca nisu dostavljene”, iako Edita tvrdi da ih je dostavila čak tri puta.

- Potom su me nazvali iz HZMO-a da mi kažu da je dokumentacija odjednom pronađena, no sada od mene zahtijevaju da od poslodavca, tvrtke Rohll International, koja već godinama nije aktivna, ishodim još jednu potvrdu da sam doista radila na poslovima razminiranja, što ne mogu jer direktor te njemačke tvrtke može biti bilo gdje - ogorčena je Edita vrhuncem apsurda.

Van zdrave pameti

Zavrzlama se pojačala kada smo pokušali dobiti potvrdu njezinih tvrdnji u Zavodu, gdje nam je rečeno da je Edita Gumhalter telefonskim putem pozvana da ubrza postupak i pokuša dobaviti potvrdu poslodavca. Nisu objasnili kako privatna osoba može ubrzati postupak koji vodi HZMO, kad je ta institucija jedina ovlaštena u zemlji da prikuplja i obrađuje takve podatke.

- To je van zdrave pameti - zaključuje Edita.