ELLA DVORNIK Nitko nas u školi nije učio o bulimiji i anoreksiji. A onda sam ih sama doživjela

Išla sam u školu s Anom. Bila je visoka, malo jače građe. Strahovito inteligentna i društvena, bio je užitak biti joj prijatelj. U jednom razdoblju osnovne škole Ani se život promijenio. Anin tata radio je izvan države i doživio je nezgodu na poslu. Sjećam se tog dana kad sam saznala. Anina mama je bila dobra žena. Uvijek je bila jako tople naravi i brinula se za Anu. Imala je sreće što je Ana bila jako dobra kćer i nije se povodila za svakakvim glupostima koje su djeca tada radila. Nije pušila ni pila niti ju je to zanimalo. Obitelj je bila skromna, živjeli su u malome stančiću i nisu imali previše. Njena mama, shrvana gubitkom muža kojeg i ovako i onako nije često vidjela, pala je u depresiju. Ana je izbivala iz škole neko vrijeme. Bila je poprilično ponosna djevojka. Nije voljela da je drugi žale i nije dijelila svoje privatne stvari s drugima. Bilo je ljetno vrijeme tada, tako da Ana nije došla u školu do iduće školske godine.

Osmi razred je počeo i Ana je došla prvi dan u školu. Potpuno druga osoba. Vitka i još viša, jako vedra. Čim sam je vidjela bilo mi je bolje. Malo smo popričale o svemu i shvatila sam da je Ana puno snažnija bila tada nego prije tragedije koja joj se dogodila. Pričala mi je o tome kako joj je mama zbog stresa imala i zdravstvenih problema te da nije dobro i da iako se ponaša veselije, zna da nije dobro. Postale smo nerazdvojne u to vrijeme. Jako smo se puno družile, pogotovo pod odmorom. Skupa bismo išle do pekare, ja bih kupila nekakav komad pizze koji se Ani gadio.

Uvijek mi je govorila kako ti pekarski proizvodi imaju puno ovog ili onog i kako nije zdravo da jedem toliko puno kruha. Pričala mi je kako je počela kuhati od kada joj se mama razboljela i kako puno više pazi na svoje zdravlje već neko vrijeme. Ja sam joj vjerovala jer se od bucmaste djevojčice pretvorila u vitku djevojku i zaista sam joj pomalo i zavidjela. Tako to ide kad si curica. Jednog dana sam priupitala Anu, što ona jede da je tako mršava. Nije mi rekla ništa što već ne znam, pa sam odlučila raditi što ona radi tijekom dana. I nešto sam primijetila.

Ana nikada nije ništa pojela.

Često sam je vidjela kako razbacuje stvari po tanjuru, reže ih i premeće, onda se kao sjeti nečeg pa mora otići. Nije jela u pekarama ni dućanima jer se “zdravo hranila”. Na tjelesnom je uvijek obožavala sve vježbe i nije nikada izbjegavala. U svlačionici se nije presvlačila s ostalima već je uvijek odlazila u WC. Nije bila jedina, bilo je još par cura koje su to radile, jer su im počele rasti grudi i bilo ih je sram. Hodala je uvijek u širokoj odjeći. Nije je uopće zanimala nikakva ženstvena odjeća. Kosa joj je bila rijetka i uvijek je izgledala neispavano. Žvakala je žvakaće gume jer ako nije, imala je užasan zadah.

Jednom sam joj rekla da primjećujem što radi, i naljutila se na mene. Iako je nisam osudila, čak sam joj i zavidjela. Ja sam se u to vrijeme ubijala u čokoladama i čipsu i nije me uopće zanimao moj izgled. Iz nekog razloga odlučila sam probati to što Ana radi, čisto iz znatiželje. Nisam ja bila debelo dijete nikada. Najveća konfekcija mi je bila 38 u to vrijeme, i to je zato što sam rasla kao i sva ostala djeca.

Ubrzat ću unaprijed svoju priču. Cijelu zimu sam provela brojeći kalorije. I taman pred ljeto sam došla do nekih 44 kilograma. Ani sam rekla što sam radila, i tako me Ana prihvatila u svoj tajni svijet i otkrila mi svoje tajne. Ja sam u najmanju ruku ostala u šoku. Ja sam za nju bila mala beba. Ja sam jela normalno, ali Ana je svašta radila. Od toga da nije jela po četiri tjedna do toga da se prežderavala i povraćala. Meni je to bila znanstvena fantastika. Niti sam znala što je anoreksija niti sam znala što je bulimija. Nitko nas u školi o tome nije učio. Možda su mislili da ako nam kažu da ćemo svi imati fiks ideje.

Ana je bila sve manja i manja. Sve živčanija, sve nedruštvenija. Nije spavala noćima, nije bila gladna, i često su joj se ruke tresle. Na rukama je imala nekakve krastice koje je stalno čupkala svojim prozirnim noktima. U školi su joj opale ocjene i nije bila najveselija osoba na svijetu da budem iskrena. Pokazala mi je Ana jednom svoj trbuh kad je digla majicu, vidjele su joj se kosti od kukova i rebra, mogla sam ih nabrojati. Pomalo sam bila zgrožena, a opet s druge strane sam joj i zavjedila. Ne jer je mršava koliko je, već zbog te kontrole koju je imala nad sobom. Hodale smo tako hodnikom, i Ana se srušila na koljena, nije se onesvijestila već joj se jako vrtilo. Ja sam otrčala do kuhinje da joj donesem čašu vode sa šećerom, nisam spomenula šećer. Nisam mislila da je bitno. Ana je shvatila da je voda slatka i izderala se na mene, svašta mi je izgovorila. Uplakana, otišla sam doma, zbunjena i posvađana s prijateljicom. Ana me nakon toga neko vrijeme izbjegavala, ljeto je došlo, škola je završila i izgubile smo kontakt.

Neki dan sam saznala da je Ana izgubila bitku sama sa sobom. Preuzeo ju je demon, preuzeo ju je njezin um. Njena tragedija se manifestirala samodestrukcijom i Ana više nije imala kontrolu, njezina bolest ju je ubila. Ostavila je iza sebe svoju majku, koja se, čula sam, godinama borila da Ani pomogne. Ana bi često završila u bolnici na sondi i čim bi je udebljali poslali bi je doma. Psihijatrijska pomoć joj nije pomagala. Možda se nekome čini to jako površnim, kao nešto što si ljudi sami naprave, ali to je veće od ljudi. Neki ljudi padnu u depresiju, neki pokleknu pred ovisnošću, a neki poput Ane, jednostavne izgube apetit za životom. 25 godina je imala Ana. Mogla je biti znanstvenik, doktor, mogla je imati svoju obitelj, ali Ana to nikada neće imati, jer Anu nisu znali izliječiti, nisu joj znali pomoći.

Ana je možda vaša kćer, vaša sestra, vaša majka ili baka, Ana može biti i vaš sin ili prijatelj. Možda im se prikrala Ana, kao prosječna dijeta, kao ispušni ventil, kao zdrava životna navika. Možda ih je preuzela da nisu svjesni. Možda vi to ne primjećujete jer je to “normalno”, možda oni jednog dana odu baš poput Ane, sa 25 godina, jer je svijet ignorirao njihov vapaj u pomoć. Možda vama oni ne zaslužuju pomoć za takvu površnu bolest. Ionako su sami to odabrali. Ali, možda samo proživljavaju najgori period u svojem životu i to je način na koji se s time nose. Ne mora to biti hrana, može biti ovisnost, alkohol, samoozljeđivanje… Mnoge stvari su blisko povezane.

Moja prijateljica Ana je dobra osoba, koja nikome nije naudila osim samoj sebi, jer se krivila za smrt svojeg oca, za depresiju svoje majke, zbog onoga što nije mogla pružiti, zgadila se sama sebi, I samu sebe je kaznila.

100.000 Hrvata su baš poput Ane. Ana je bitna. Primijetite je.