Što se zapravo događa u ljudskom tijelu za vrijeme rasta i kako ono zna koliko treba narasti?

Ako je zdravstveno sve u redu, čovjek će doseći svoju maksimalnu visinu čim završi razdoblje puberteta. I to je to: koliko smo narasli do tada, toliki smo. No što se događa u našem tijelu prije toga? Kako zapravo od sićušnog jajašca u majčinoj utrobi, postanemo bebe od tri i pol kilograma? I kako onda nakon rođenja, od novorođenčeta narastemo do metar i šezdeset, sedamdeset, a neki i više od dva metra visine?

Nakon što bude oplođena, jajna stanica se nakon niza dioba ili dijeljenja formira u strukturu koja se sastoji od ogromnog broja stanica. Te stanice zajedno surađuju kako bi se iz njih razvio naš cijeli organizam. Da bi se to dogodilo, stanice se i dalje dijele i specijaliziraju: stvaraju se različiti tipovi stanica, kao što su koštane, krvne, mišćne... Kada se te stanice dijele, u našem se tijelu razvijaju kosti, krv, mišići...

Najbrže rastemo kad smo tek začeti. Fetus se u maternici razvija jako brzo: u devet mjeseci naraste do 50-ak centimetara. Nakon rođenja, rast se malo usporava. U prvoj godini života narastemo oko 25 cm u drugoj i trećoj narastemo oko 8 centimetara godišnje, a do desete godine rastemo samo 5 cm godišnje. Kad nastupi pubertet, prolazimo zadnju fazu ubrzanog rasta u kojoj možemo narasti 10-12 cm godišnje. Oko osamnaeste godine života rast prestaje. Koliko smo do tada narasli, narasli smo: nema više.

Krivi su hormoni

Periode ubrzanog, kao i usporenog rasta, naše tijelo na neki način kontrolira, no kako se to točno događa, još nije sasvim jasno, tvrdi Jan Maartin Wit, profesor pedijatrije na nizozemskom Sveučilištu Leiden: “Ono što znamo jest da hormon rasta igra veliku ulogu u cijeloj priči. Stvara se u hipofizi, malenoj žlijezdi smještenoj ispod mozga. Taj hormon koristi krvotok kako bi dospio do svih djelova našeg tijela. Iako mu ime ukazuje na to da je direktno odgovoran za proces rasta, to nije sasvim točno. Njegova je glavna zadaća proizvodnja jednog drugoga hormona, takozvanog IGF-1 (Insulinu sličan faktor rasta 1).

To je polipeptidni hormon koji se sastoji od serije aminokiselina i koji se sintetizira u jetri. Upravo je on glavna pokretačka sila kad govorimo o rastu. Kad god se u organizmu pojavi IGF-1, stanice se počinju dijeliti. Na taj način IGF-1 stimulira rast kostiju, mišića i ostalih tkiva. I dok hipofiza proizvodi hormon rasta tijekom cijelog našeg života, njegovo djelovanje, odnosno proizvodnja hormona IGF-1, akitvna je samo tijekom radoblja u kojem rastemo”.

Oticanje hipofize može značiti pojačano lučenje hormona rasta. Ako se to dogodi tijekom razdoblja u kojem tijelo raste, osoba može deseći ekstremnu visinu. No moguće je obrnuto: premalo lučenja hormona rasta automatski znači i premalo hrmona IGF-1. Ako do toga dođe dok ste još dijete i dok se razvijate, velike su šanse da ćete ostati niski. Kod žena se može dogoditi da ne narastu više od 125 cm, dok se kod muškaraca, uslijed manjka hormona IGF-1, rast zaustavlja na 135 cm. Iako se to čini zaista kao mala visina, činjenica je da je i u takvim slučajevima došlo do nekog rasta. Profesor Wit pokušao je objasniti o čemu je riječ.

“Pouzdano znamo da su hormon rasta i IGF-1 ključni igrači kad je rast u pitanju. No nisu jedini. Naš rast i razvoj ovise o još mnogo faktora koji svi međusobno utječu jedni na druge. Drugim riječima, rast je poput velike komplicirane slagalice koja se sastoji od milijun dijelova, a mi još nismo sigurni kako se ta slagalica na kraju složi. Vanjski utjecaji također igraju veliku ulogu. Razmislite o hrani koju unosite u organizam. Nije važan toliko broj kalorija, koliko ukupna količina proteina koju naše tijelo dobiva putem hrane.

Proteini su neophodni za proizvodnju stanica i izgradnju tkiva. Osim toga, količina proteina koju pojedemo utječe na količinu hormona IGF-1 koje će naše tijelo proizvesti. Ako jedemo premalo proteina, prozvest ćemo premalo hormona IGF-1.”

Predodređeno u genima

No ni to nije sve: hormoni rasta i dobar izbor prehrane ne određuju u potpunosti koliko će tko narasti. Značajnu ulogu igra i naš “plan rasta” koji je zapisan u genima: “Pogledajte svoje roditelje - ako su izrazito niski, teško da ćete vi izrasti u nekog diva. Genitika određuje mnogo stvari u našim životima, pa tako i visinu do koje netko može narasti”, objašnjava profesor Wit.

Bilo kako bilo, naše tijelo na neki način zna koliko će tijekom života narasti i taj je plan skriven negdje u nama. Protiv toga se donekle možemo boriti: promjena prehrane i uzimanje veće količine proteina, kao i umjetna regulacija razine hormona rasta u vrijeme razvoja, mogu natjerati tijelo da nadoknati nešto centimetara.

Tijekom tok perioda “nadoknade”, tijelo može rasti i do četiri puta brže nego što je uobičajeno, no opet samo do određene visine – one koja je normalna za tu dob i koja je za svakoga od nas predodređena u genima.

Ali što se zapravo događa u tijelu dok rastemo?

Rast je produživanje dugih kostiju u našem tijelu. To su kosti ruku i nogu. Na krajevima kostiju nalaze se ploče, načinjene od hrskavice.

U dječjoj i adolescentskoj dobi iz tih hrskavičnih ploča rastu kosti: stvaraju se nove koštane stanice koje guraju ploče dalje od sredine kosti - tako se kost produžuje, odnosno raste. Ostale tjelesne strukture, poput mišića i tetiva, prilagođavaju se duljini kostiju. Na kraju puberteta rast prestaje jer se hrskavične ploče pod utjecajem spolnih hormona zgušnjavaju, odnosno svaka ploča postaje čvrsta kost koja se više ne može razvlačiti. Kad se to dogodi, rast više nije moguć, čak ni uz pomoć lijekova za rast.

Pitanje, koje na kraju ostaje, glasi: kako naši organi znaju koliko trebaju narasti? “Najvjerojatnije se radi o tome da stanice određenog organa znaju koliko se točno puta trebaju razdijeliti”, tvrdi prof. Wit. “Zamislite to kao da je u naša tkiva ugrađen sat koji odbrojava koliko se dioba stanica već dogodilo i koliko ih se još treba dogoditi.”

Ako vas zanima zašto naše tijelo proizvodi hormon rasta, čak i nakon puberteta kad više ne rastemo, i to smo otkrili: hormon rasta potiče izgradnju mišića i metabolizam. Osim toga, potreban nam je za igradnju novih stanica koje zamjenjuju one stare, koje odumiru. Čak i kad više ne rastemo, naše se stanice i dalje dijele kako bi nam organizam normalno funkcionirao. Kad se to ne bi događalo, umrli bismo od nedostatka stanica!