ANTE TOMIĆ Junak sapunica i njegova bitka za čistu hrvatsku kulturu: Kurbaša se praktično preporučio za mjesto s kojeg će četnik Frljić uskoro odje*ati

Životi ljudi prolaze u sekiraciji. Zabrinuti ste za zdravlje, ili za posao, ili za nejaku djecu ili za stare roditelje, a ako nemate ni nejaku djecu ni stare roditelje, onda vas muče ozonske rupe, pad populacije plavih kitova i meteori koji posljednjih godina fijuču opasno blizu ovoj našoj plavoj lopti. Naposljetku, ako ne brinete ni zbog djece, ni roditelja, ni ozonskih rupa, ni meteora ni kitova, izbezumljujete se od brige za nešto totalno glupo, na primjer Hrvatsku.

Tomislav Karamarko za Hrvatsku je tako zabrinut da ne stigne razmišljati ni o čemu pametnijem. Dobio je, siroče, čir na želucu od Lijepe naše.

Građanski san i spokoj mu uništava kompulzivna navika da za svaku stvar, biće ili pojavu mora procijeniti jesu li dobri za hrvatski narod i domovinu, pa i ako je riječ o nečemu o čemu on ustvari blage veze nema.

Donio je tako prije nekoliko dana onaj već notorni sud o riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, koje “u posljednje vrijeme svojim programom nije ni hrvatsko ni narodno, nego je postalo prostor nove kulturne okupacije i izrugivanja hrvatskoj kulturi i narodu” i usput obećao kako se “bliži čas kada će se to sigurno izmijeniti”.

Ajoj, zavikali su na ovo mnogi i u nelagodi stisnuli oči, kao i inače kad netko nevino i prostodušno, gotovo s veseljem, napravi budalu od sebe.

Zanimljivo, istodobno s ovim ispadom predsjednika HDZ-a nezamjetno je došla i jedna mala vijest. U slijepom kutu, na rubu interesa javnosti, nekolicina se slavne čeljadi, omiljenih lica s malih ekrana, takozvanih selebritija, oglasila kako srčano podupiru Hrvatsku demokratsku zajednicu, a među njima i junak sapunica Robert Kurbaša, koji je ovom prilikom rekao: “U HDZ sam se učlanio ovog proljeća. Učinio sam to jer više nisam želio stajati sa strane i pasivno gledati što se događa.

Kao glumac smatram da će HDZ mnogo napraviti na očuvanju našeg kulturnog identiteta, a takvo što ne nalazim u programu HDZ-ovih konkurentskih stranaka.”

Nije li ovo krasna podudarnost? Baš kad je Karamarko primijetio da riječki HNK nije ni hrvatski ni narodni i izokola zaprijetio smjenom Olivera Frljića, intendanta ove ugledne ustanove, i Kurbaša je izvolio uočiti kako ga izvanredno uznemiruje da nam kultura nije ni hrvatska ni narodna.

Poznati je dramski umjetnik došao, što bi rekli, kao kec na desetku, vodstvu svoje nove stranke praktično se preporučio za radno mjesto s kojega će četnik Frljić, pomogne li Bog i sreća junačka, uskoro odjebati.

Mora vas razvedriti kako se ovo zgodno udesilo, a možete se nasmijati i drugom šaljivom slučaju. Pogledajte, molim vas, koja je to komedija, za zaštitu hrvatskog kulturnog identiteta prošlog su tjedna najzabrinutiji bili jedan Karamarko i jedan Kurbaša, obojica s prezimenima nepogrešivo turskog podrijetla.

Nevjerojatni su zaista taj naš hrvatski narod i jezik i kultura. Umiješano je u njima, neskladno i bez reda, kojekakvih sumnjivih sastojaka, nesretno se tu zateklo i Grka, i Cincara, i Turaka, i Srba, i Talijana, i Francuza, i Čeha i drugih “čudnih ljudi, čudnog imena”, kako bi rekao Miroslav Škoro, čija se supruga, uzgredno kazano, zove Kim Ann.

Zdrobila nas je povijest nemilosrdno sve zajedno na ovome prostoru da pravo više ne znaš tko smo i što smo, gdje nam je glava, a gdje guzica, ali pojedinci svejedno maštaju o nekakvom idealu čistoće. Autohtonoj proizvodnji. Kontroliranom podrijetlu. Dapače, oni imaju i kriterije za to. Oni točno znaju što je hrvatsko, a što nije i propisivali bi mjere hrvatstva, kao što je Goebbels točno u milimetar propisao obujam arijske lubanje.

Kratko nakon izbora dobit ćemo tako u novom hadezeovskom Ministarstvu kulture dva ureda i u njima dva vrijedna referenta, koji će brižljivo čitati sve knjige, kazališne tekstove, filmske scenarije i operna libreta i strogo pregledavati izložbe slika i kipova. Oni će sitničavo proučiti svaki kulturni proizvod, pa ako je sve u redu, prvi će mu udariti pečat: HRVATSKI, a drugi će lupiti ljubičasti žig: NARODNI.

Sve baletne predstave i zbirke poezije morat će imati te dvije oznake prije nego što dođu u kazališta i knjižare, kao što teleći butovi i svinjske polovice moraju proći pregled sanitarnih inspektora prije nego što ih objese za kuke u mesnicama.

U takvoj će kulturi sve biti od oca Hrvata i majke Hrvatice, pouzdano hadezeovsko, ispravno katoličko, okrijepljeno svim svetim sakramentima, nesumnjivo heteroseksualno i dosadno za popizdit. Pamtite, uostalom, ako ste stariji od trideset, kako je to bilo devedesetih godina prošlog stoljeća, poznajete dobro našu kulturu kad je bila pouzdano hrvatska i narodna. Nitko je nije želio. Samom bi Franji Tuđmanu pala glava na prsa te bi zahrkao u svečanoj loži usred kazališne premijere “Osmana”. Trideset hrvatskih filmova iz toga doba jedva je sakupilo jednako toliko gledatelja.

Glup i štetan je nacionalistički zahtjev za čistoćom. Jedva da se uopće može zamisliti sekiracija koja bi bila besmislenija od one što je za Hrvatsku i Hrvate dobro, a što loše.

Ne vrijedi se uzrujavati i ne spavati zbog toga. Jer Hrvati zaista mogu biti bilo što, i katolici i pravoslavni i ateisti, i pederi i lezbijke, i Srbi i Cigani i Židovi, i komunisti i hadezeovci. Nevjerojatno će zvučati, ali Hrvati možete biti čak i ako se zovete Karamarko ili Kurbaša.