USPUTNE ZABILJEŠKE

Biti turist u vlastitoj prošlosti je perverzno

 REUTERS

Kad ste iz istočne Europe, odnosno bivše socijalističke zemlje, onda vam se zna dogoditi da vas zapadnjaci, pogotovo Amerikanci, pitaju jeste li bili u Sovjetskom Savezu, kao da se taj posjet nekako podrazumijeva. Ako niste, teško im je objasniti razloge. Svakako nedostatak znatiželje i otpor prema totalitarizmu. Moglo bi se svesti na sljedeće: zašto gledati ono što imaš i kod kuće? Što je, dakako, vrlo nepravedno. Ne samo da su se istočnoeuropski socijalizmi razlikovali od SSSR-a, ali i međusobno, nego je bivši Sovjetski Savez bio previše ogroman i različit da bi ga se svelo na totalitarizam, siromaštvo.

Bilo kako bilo, biti turist u vlastitoj prošlosti, to mi se činilo perverznim. Premda mimo zajedničkih elemenata postoji mnoštvo različitosti vrijednih gledanja, od arhitektura i kultura do pejzaža i tradicije. Ali tu su i emocije, u prvom redu neodređena nelagoda, kao kad vas prisile da posjetite siromašne rođake. Sjetila sam se te svoje nevoljkosti nedavno dok sam čitala knjigu poljskog autora Andrzeja Stasiuka “Istok”. Kad se radi o kritici socijalizma u sovjetskom stilu vjerojatno vam prvo padnu na um klasici poput G. Orwella, Nadežde Mandeljštam ili A. Solženjicina. Zatim historijska djela, biografije, a nakon 1989. djela koja analiziraju propast političkog sistema. No jedino umjetnost - u ovom slučaju literatura - može dočarati atmosferu i prenijeti emocije. U takvu vrstu knjige spada i “Istok”. Čitala sam Stasiuka i prije, zanimljivi su njegovi putopisi, posebni po tome što opisuje periferiju, zaboravljene i zabačene krajolike, mjesta za koja niste nikada ni znali da postoje, kao u knjizi “Na putu za Babadag”.

U “Istoku” putuje na istok, u bivši Sovjetski Savez jer, kako piše, to mu je putovanje bilo suđeno. Želio se sam uvjeriti odakle je to došao sistem s kojim je živio pola života, u čijoj je propasti, piše, i sam sudjelovao. Na put kreće potaknut sjećanjima na selo u kojem je odrastao, na baku i djeda i njihove priče o njemačkim i ruskim vojnicima u vrijeme rata te mirisima gotovo praznog seoskog dućana iz sedamdesetih u kojem provodi vrijeme čekajući u redu za kruh. “Ta dosadna i bezoblična Rusija stajala je iza leđa, širila se, razlijevala se i opkoljavala nas.”

Upravo sam ovdje naišla na opis vlastitog osjećaja nelagode. Sjećajući se crno-bijele televizije, programa na ruskom u kojima su muškarci samo beskrajno govorili oduzimajući djeci vrijeme od crtića - što bi trebalo biti dovoljno da budu kažnjeni, Stasiuk piše: “Turoban, težak i na silu - takav je bio cijeli taj Sovjetski Savez u očima djeteta”.

Ipak, koliko ga je Sovjetski Savez odbijao, privlačila ga je utopija realizirana u beskonačnosti stepe. Već na prvom putovanju 2006. avion umjesto u Irkutsk slijeće u Bratsku. Tisućama kilometara dalje od kuće, on provjerava sjećanja, potvrđuje slike. Odmah prepoznaje prljavo staklo u hali, vrata od šperploče i pod od taraca: “Aerodrom u Bratsku bio je poput stanice Varšava Stadion, s koje su odlazili autobusi do Wegrowa, Sokolowa i Siemiatycza. I ljudi su bili slični. Ali istovremeno sam osjećao kako šetam po rubu nastanjenih predjela, da je dalje još samo geografija.”

Ova opaska o geografiji zanimljiva je jer je centralna točka njegova zapažanja.

Kad ponovno krene na put desetak godina kasnije, putuje kroz stepu i pustinju prema kineskoj granici: Ulan-Ude, Čita, Irkutsk, Zabajkalsk, Altan Els i Ulan Bator u Mongoliji i natrag. Cijelo vrijeme uspoređuje pogranična mjesta kroz koja prolazi sa selima u Poljskoj iz njegova kraja jer prepoznaje atmosferu koja tamo vlada. Periferija i ovdje objašnjava središte. A središte je neizmjerno prostranstvo, “puka” priroda u kojoj propadaju veličanstvene ideje, revolucije, građevine, ljudi. Postoje još samo znakovi da se tu nekada nešto zbivalo, ali je korodiralo, pijesak je zatrpao, a vjetar napuhao prašinu na ostatke, na ruševine velebnih građevina, propali asfalt, kuće koje tonu u tlo.

Stasiuka fascinira nepomičnost, ahistoričnost beskrajnih stepa u kojima umire povijest. Shvatio je da je travnata ravnica za komunističku revoluciju predstavljala nešto poput obećane zemlje. Na svim drugim mjestima postojalo je nešto, gradovi, kuće, materijalna kultura, dok u stepi stotinama godina traje neprekidna sadašnjost. Nije tu bilo nikakve revolucije, nema tragova komunizma, jurta se pomiče dalje, a krug utabane zemlje gdje je do jučer stajala uskoro će prekriti trava. To je jedini način opstanka ovdje, važno je jedino preživljavanje stoke i ljudi.

Konačno, na kineskoj granici ima neku vrstu vizije - Kinezi će biti ti koji će u svom pohodu na zapad tu prazninu, tu “geografiju” ispuniti zlatnom, blještavom naplavinom jeftinog smeća. To je budućnost, zaključuje, i čitatelj vjeruje njegovu opisu propasti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 17:27