EKONOSFERA

GOJKO DRLJAČA Je li Ribiću zaista stalo do siromašnih?

Izdvajamo premalo za socijalu, a Ribiću ne smeta to što je državna potrošnja dramatično visoka
Zagreb, 150912. Vlada RH, Markov trg.Press konferencija nakon odrzanog sastanka predstavnika cetiriju sindikata javnih sluzbi RH i Pregovarackog odbora Vlade RH s radi postupka medjusobnog mirenja.Na slici: Vilim Ribic na press konferenciji nakon sastanka.Foto: Boris Kovacev / CROPIX
 Boris Kovačev / CROPIX / BORIS KOVACEV

Iako je prošlo oko dva tjedna otkako je sindikalni lider Vilim Ribić uputio otvoreno pismo premijeru Oreškoviću u kojem ga je oštro napao zbog imenovanja “neoliberalnog talibana” Davora Huića za novog savjetnika, ipak treba posvetiti nekoliko redaka tom divljačkom nasrtaju na čovjeka s dobrim namjerama. I to ne zato što Vilim Ribić pokušava ideološki diskreditirati Davora Huića kao da se radi o nekom zlikovcu koji je postavljen kod Oreškovića kako bi se zaštitili uski i kratkoročni interesi grupice bogatih pokvarenjaka. Problem je u tome što Ribić upozorava premijera da njegova politička budućnost ovisi o tome hoće li slijepo slijediti “te krugove“ ili će se posvetiti budućnosti osiromašenih ljudi na izlaznim vratima Hrvatske. Upravo zato što je potpuno nejasno zbog čega Huićevo imenovanje, kako tvrdi Ribić, kompromitira premijerovu brigu o siromašnima, i to “na nekoliko razina“, treba razbistriti Ribićevo demagoško prikrivanje da je on taj koji zapravo manje brine o siromašnima, a više o zaštiti parcijalnih interesa.

Prvo, valja znati kako je točno da je Huić sklon libertarijanstvu, ali je nejasno zbog čega se takva životna načela pomodno odmah proglašavaju nečim lošim. Pa libertarijanska je misao značajnim dijelom iznikla iz otpora najgorim totalitarizimima prošlog stoljeća - nacizmu, fašizmu, komunizmu… - i ona u sebi ne nosi nikakav prezir prema siromašnima ili potrebitima. Uostalom, nije nam poznato da je Huić u svojem javnom radu bilo gdje i bilo kad rekao nešto protiv socijalne uloge države ili zaštite siromašnih. Huićeve inicijative preko Udruge Lipa zapravo su zdravorazumske akcije koje u situaciji eksplozije javnog duga vape za uravnoteženjem hrvatskih javnih financija. Po tome on čak nije ni libertarijanac, a kamoli neki neocon neoliberal koji drži figu u džepu za svaki aspekt socijalne pravde i osjetljivosti. Mogli bismo reći da je praktičar koji je upozoravao da moramo učiniti - ono što moramo učiniti. U tom kontekstu su javni brojač javnog duga koji je pokrenula Udruga Lipa, kao i populariziranje dvaju mladih studenata kao kreatora proračuna zaokreta vrlo originalni instrumenti upozoravanja i osvješćivanja te su stoga zaslužili komplimente svih razboritih pobornika općeg javnog interesa.

Zašto je uopće Ribić u Huiću prepoznao neprijatelja, možemo objasniti jedino ako postavimo nezgodno pitanje tko su oni najugroženiji, najsiromašniji, najobespravljeniji u Hrvatskoj danas?

Mnogi će se složiti da su to nezaposleni. Prema zadnjim podacima, u Hrvatskoj je registrirano oko 280 tisuća nezaposlenih. Posebno valja istaknuti da su glavne žrtve krize, od 2008. godine do danas, bili zaposleni u privatnom sektoru. Dok je oko 100 tisuća zaposlenih u privatnom sektoru ostalo bez posla, oni u javnom sektoru bili su više-manje dobro zaštićeni. Potpuno je O.K. da je Vilimu Ribiću i njegovim sindikalnim kolegama u interesu da zaštita prava zaposlenih u javnom sektoru ostane barem na istoj razini. Uostalom, zašto se ne bi i povećala. Međutim, pomalo je čudno da si Ribić uzima za pravo govoriti kako je on taj koji je na strani siromašnih dok zapravo štiti interese onih koji to zapravo i nisu jer su ostali zaposleni i, za hrvatske prilike, relativno dobro plaćeni te s visokim pravima.

Mnogi će se iznenaditi, ali sasvim je realan scenarij da će Huić, kojeg je Orešković angažirao da vodi brigu o javnoj prezentaciji budućih reformi, učiniti puno više za siromašne od Ribića. Naš sindikalni lider zapravo svojim javnim radom većim dijelom potiče održavanja statusa quo, a nečinjenje je zapravo put u produbljivanje siromaštva. Za razliku, ako upale neki od najavljenih reformskih poteza koji će povećati učinkovitost javnog sektora, to znači da bi trebalo ostati puno više za zaštitu socijalno ugroženih.

Valja naglasiti da zaštita parcijalnih interesa pojedinih skupina pod krinkom borbe za socijalna prava najugroženijih nije samo Ribićeva specijalizacija. Podsjetimo da je Udruga Franak uz potporu bivšeg ministra financija Borisa Lalovca izgurala rješenje za dužnike u francima koje je išlo na ruku čak i najbogatijim dužnicima, ali ni na koji način nije pomoglo onima najugroženijima, onima koji su ostali bez posla pa više uopće ne mogu vraćati svoje stambene kredite u švicarcima ili u eurima. Uz takvu “ribićevsku” pravdu, broj socijalno ugroženih i dalje će se povećavati.

Situacija je dramatična. Ako izdvajanja za socijalnu zaštitu stavimo u srazmjer s BDP-om per capita, onda je Hrvatska jedna od najbjednijih, socijalno najneosjetljivijih zemalja u Europi. Mi izdvajamo premalo za socijalu (a Ribić ne vrišti), iako je državna potrošnja u odnosu na BDP per capita dramatično visoka te se nameće zaključak kako ima sasvim dovoljno prostora za preraspodjelu. Ponovimo: među usporedivim europskim državama, naši javni troškovi su najveći, a socijala nam ne funkcionira.

Samo reformama, a ne statusom quo i zaštitom raznih hrvatskih etatizama, možemo povećati izdvajanja za socijalu, biti humano, pravično i inkluzivno društvo. Samo reforme put su do švedskog blagostanja odnosno švedske stope izdvajanja za socijalu. Ako je to protržišni put (baš kao švedski), onda nam je jako žao što tako nešto vrijeđa ideologiju gospodina Ribića, ali neke promjene ipak bi bilo pristojno prihvatiti, a ne ih objesno napadati javnim pismima.

Zaključno, osobno smatram da postupno treba povećati plaće Ribićevoj konstituenci, članovima sindikata. Bez obzira na fiskalnu situaciju, možda je čak bilo bolje da su Orešković i Marić već ove godine našli 500-tinjak milijuna za početak ugovornog usklađivanja plaća umjesto da slušamo Ribićev agresivni cvilež. Zadovoljni zaposlenici svjesni vizije i misije jednako su bitni u privatnom i javnom sektoru. Na tisuće privatnih kompanija u ogorčenoj je tržišnoj bitki vrlo često ni krivo ni dužno (npr. propadne najveći kupac njihovih proizvoda i usluga) bilo u situaciji da moraju otpuštati 10, 20, 50… posto zaposlenih. Kompanije koje su se opravile od takvih šokova i kasnije uspjele znale su da moraju zadržati i dobro motivirati najbolje ljude. Ali, isto tako, znali da se moraju mijenjati, prilagoditi se i, svakako, rezati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 06:36