ISTINITA PRIČA: 'Na majčinom sprovodu pojavila se njezina ljubavnica!'

Dvije mlađe sestre, brat, otac i ja stojimo kraj odra. Obje sestre plaču, brat stoji uz oca i čvrsto ga pridržava, a otac poput kamenog kipa promatra podne pločice. Promatram ih sve redom i pitam se kakve se to misli roje u njihovim glavama, kakva su sjećanja koja će svatko od njih sačuvati o majci.

Posljednjih dana izgubila sam pojam o vremenu, stoga sam se na trenutak trgla kad sam kroz otvorena vrata vidjela svećenika kako nam se približava. Pomišljam, još samo malo i zauvijek će pod zemljom nestati tijelo moje majke. Podignem rukav, pogledam koliko je sati. Svećenik je uranio više od pola sata. Vidim, zadržava se pored prijatelja mojih roditelja, razgovara s njima.

Otišla je prerano. Šezdeset i pet godina nije duboka starost niti je moja majka izgledala poput svojih vršnjakinja. Oduvijek je držala do sebe, bila njegovana i privlačna žena, pa čak i kad joj je kosa postala sijeda, a bore se urezale na lice. Njezinim sjajnim, plavim očima upravo su one davale neku posebnu dražest. Osmijeh joj nikad nije silazio s lica, pa čak ni u zadnjim danima kad je trpjela nepodnošljive bolove.

Kada bi mogla, ona bi se vjerojatno smijala i na vlastitom pogrebu, uvjeravala nas da ne trebamo biti žalosni.

- Njezin joj jak duh pomaže da sve podnese s nevjerojatnom izdržljivošću. Budite sretni što je takva i ako ikako možete, pokušajte, poput vaše majke, s osmijehom hodati kroz život - rekao mi je liječnik kad sam ga posjetila dva dana prije nego što je majka preminula.

Voljela bih da sam mogla biti kao majka, ali bile smo sušta suprotnost. Iz tog me razmišljanja trgnuo glas nepoznate žene.

- Bojana, primite moju najiskreniju sućut. Željela bih s vama ozbiljno razgovarati - šapnula mi je.

Pogledala sam je, zatečena njezinim riječima.

- Sa mnom?

- S vama - odgovorila mi je s izrazom lica koji mi se nimalo nije svidio.

Pozorno sam je promotrila. Mogla je biti mojih godina, duge, guste, kestenjaste kose.

- U redu, javite mi se idući tjedan - tiho sam odvratila.

- Odmah - rekla je tonom od kojeg mi se sledila krv u žilama.

- Gospođo, stojimo u mrtvačnici ispred odra moje majke. Ne znam tko ste ni što želite, ali budite toliko kulturni i ostavite me na miru u ovom teškom trenutku - procijedila sam kroz zube poprilično uzrujana.

- Moramo hitno razgovarati - nastavila je bez imalo srama.

- Javite mi se idući tjedan, inače ću dati da vas izbace odavde - procijedila sam kroz zube jasno joj dajući do znanja koliko mi diže tlak.

- Nemojte zaboraviti da sam vam se obratila, i to s najboljim namjerama - ironično je odvratila.

- Odlazite! - ponovila sam još jednom, i to glasnije nego što je dolikovalo mjestu na kojem smo se nalazili.

- Sestro, je li sve u redu? - brat je odmah reagirao.

- U redu je - odvratila sam mu, promatravši ženu kako samouvjerenim korakom napušta mrtvačnicu. Uskoro nam se pridružio svećenik, a potom je lijes s majčinim tijelom otišao na zadnje počivalište.

Majka je bila liječnica. Voljela je svoj posao više od ičega na svijetu. Bila je uvijek spremna pomoći, tako da su svi koji su imali neke zdravstvene probleme često umjesto k njoj u ordinaciju, dolazili po pomoć k nama u kuću. Nikad nikoga nije odbila niti je ikad od ikoga tražila kakvu protuuslugu.

Znala se šaliti da je liječnički poziv njezino poslanje na zemlji i da ona ne može izabirati trenutak kada će se ljudi razboljeti kako bi im pomogla, nego da im treba pružiti pomoć kada im je potrebna.

Sjećam se, dok sam bila dijete, otac joj je mnogo puta spočitnuo što je takva, govorio kako naša kuća nije javna ustanova niti prihvatilište za njezine pacijente. Nije se obazirala na njegove riječi.

Zbog toga je bila omiljena i u bolnici i među ljudima. Pripadala je među društvenu kremu, a onako radosnu i nasmijanu pozivali su je na sve važne događaje. Najčešće je upravo ona bila ta koja je držala govore, kojoj su aplaudirali i gledali u nju s oduševljenjem.

I svojom je vanjštinom plijenila poglede muškaraca. Imala je stila, a sve što bi odjenula pristajalo joj je kao saliveno. Otac je često ludio i zbog pogleda koje su joj upućivali drugi muškarci, ali mama nikad, ni najmanjim znakom nije dala do znanja da joj je stalo do tuđih komplimenata i laskanja, a posebno ne do muškog udvaranja.

- Stari moj, ne moraš se brinuti. Nemam se namjeru ponovno udavati, jednom sam se opekla za sva vremena - govorila je s osmijehom na licu i radosna ljubila oca u obraze.

Te bi ga riječi oraspoložile, ali sjećam se da sam kao dijete ponekad znala čuti njihove prepirke iza zatvorenih vrata. O čemu se točno radilo, ne mogu reći. Bila sam premalena da bih shvatila. Kad sam bila starija, ne sjećam se da sam ikad čula da su povisili glas jedno na drugo.

Mama je vječito prštala energijom. Bez obzira na to koliko radila i u bolnici i kod kuće, nikad nije rekla da je umorna, niti da joj nešto predstavlja teret. Imali smo ženu koja nam je pomagala u kući, ali mama je bila i izvrsna kuharica, a posebno je dobro pripremala slastice. U rijetkim slobodnim trenucima igrala bi se s nama, trčala i vrištala poput nas djece po dvorištu, smijala se, čitala nam priče, glumila i pjevala iz sveg glasa. Svoj je život naprosto doživljavala kao radost i vječito ga radosno živjela.

Kad iz današnje perspektive gledam na naše živote, majka i otac zapravo su bili dva potpuno različita svijeta. Otac je po struci bio inženjer elektrotehnike i, za razliku od majke, on je uvijek bio ozbiljan i djelovao je strogo. Volio je nas djecu, ali nikad se s nama nije previše bavio. U trenucima kad bismo ostajali sami s njim, čak i kad je bio slobodan, on nije znao što bi s nama pa bi izmislio neku obavezu i povukao se u svoju radnu sobu, a mene kao najstariju zadužio neka pazim što rade sestre i brat. Nije mi bilo druge nego poslušati ga.

Nakon pokopa smo mi obitelj, rodbina i brojni prijatelji otišli na karmine u restoran. Tijekom večere, ponovno kao grom iz vedra neba, pojavila se žena koja me gnjavila i u mrtvačnici.

- Bojana, odlučila sam vam dati još jednu šansu - opet se obratila upravo meni.

- Pa što je vama? Što želite od mene i tko ste vi, dovraga? - pitala sam rezignirano.

- Možete li sa mnom izaći nekoliko minuta van? Sve ću vam objasniti - odvratila je.

Nevoljko, ali ipak sam ustala sa stolca i izašla s njom van.

- Zovem se Elena. Želim pedeset tisuća eura - izjavila je smirenim glasom.

Trgnula sam se, ošinula je pogledom, a potom se glasno nasmijala.

- Elena, i ja želim milijun eura, ali ih ne idem tražiti ni od koga, pogotovo ne na takav dan. Sve i kad bih imala taj novac, ne vidim zašto bih vam ga dala - odvratila sam, ne mogavši se prestati smijati jer mi je taj njezin zahtjev bio i više nego smiješan. Pomislila sam, žena je sasvim sigurno bolesna u glavu kad ima obraza takvo što me tražiti na dan kada pokapam majku.

- Znate li vi tko sam ja? - nastavila je nakon što joj se moj odgovor očigledno nije svidio.

- Ne znam, a i ne zanima me.

- Vaša me majka voljela svim srcem.

- Stvarno ste joj danas ovakvim pristupom prema meni pokazali neizmjernu zahvalnost za njezinu ljubav - odbrusila sam.

- Čini mi se da me ne razumijete.

- Ne razumijem - priznala sam.

- Vaša majka i ja bile smo ljubavnice. Želim pedeset tisuća eura da bih mogla vratiti kredit banci. Ne mogu završiti na ulici. Vi ste imućna obitelj, stoga znam da vam taj novac neće predstavljati problem. Vaša majka mi je bila spremna dati taj novac, stoga ne tražim ništa što ona ne bi željela da imam. Rekla mi je da ako se dogodi da ona umre prije negoli mi nabavi novac, neka se slobodno obratim vama - govorila je.

Promatrala sam je kao da je sumanuta.

- Gospođo, sve mi je jasnije da ste vi bolesnica. Pođite na liječenje, a mene ostavite na miru - rekla sam i krenula prema ulaznim vratima.

- Imam dokaz da smo se voljele, strastveno voljele - zadnje riječi posebno je naglasila.

- Kako se usudite na takav način blatiti sjećanje na moju majku? - viknula sam iz sveg glasa.

- Bojana, stišajte se. Vama i vašoj obitelji nije u interesu da se sazna kako je vaša majka provodila svoje slobodno vrijeme - opomenula me, potom iz torbe izvadila žutu omotnicu.

- Je li ovo prijetnja? - ponovo me uspjela zaprepastiti.

- Na žalost, u takvoj sam situaciji da mi mora biti svejedno kako ćete vi ovo shvatiti. Pogledajte - držala je ispruženu ruku i u njoj omotnicu.

Uzela sam je rukama drhtavim više od nervoze nego od straha da bih mogla otkriti neku prljavštinu o svojoj majci. Naravno, ni na kraj pameti nije mi bilo da bi njezine riječi mogle biti istinite.

Otvorivši je, ugledala sam fotografije na kojima su žena koja je mojoj majci mogla biti kći i moja majka bile u takvim pozama od kojih mi se okretao želudac. Fotografije koje je Elena imala sasvim bi sigurno otkupio svaki pornografski časopis.

- Gubite se odavdje s ovim glupostima! Niste valjda pomislili da ću vam povjerovati? - pitala sam je.

Ipak, bez obzira na to koliko nisam željela vjerovati toj ženi, imala sam neki čudan osjećaj da bi sve što ona upravo govori moglo biti strašna istina. Sama pomisao na to da bi takvo što moglo osvanuti u medijima izazivala je u meni užas.

- Nemojte reći da vam nisam pokazala, ponudila vam da otkupite te fotografije. Svim srcem sam voljela vašu majku i strašno mi je što moram poduzimati ovakve mjere, ipak važniji mi je vlastiti krov nad glavom nego čast vaše pokojne majke - rekla je.

- Sramite se! Neću dopustiti ucjenjivanje!

- Žao mi je, ali nemam drugog izbora. Pomislite kako će se mediji radovati ovim fotografijama. Sasvim sigurno ću dobiti i više nego što sam od vas tražila - izjavila je.

- Ovo je Hrvatska, a ne Amerika. Tko bi vam platio toliki novac?

- Jeste li sigurni da ćete dopustiti da potražim tko će ih i koliko platiti? - odgovorila je upitom.

Došlo mi je da je udarim, uzmem proklete fotografije, spalim ih i zaboravim na susret s tom ludom. A obzirom na cjelokupnu situaciju, naravno, nisam to učinila.

- Ostavite mi svoj broj. Sutra ću vam se javiti - rekla sam na kraju.

Izvadila je posjetnicu i pružila mi je.

- Samo nemojte da to sutra predugo traje - upozorila me na odlasku.

Oduvijek sam držala da je obitelj najvažnija na svijetu. Nikad mi nije bilo teško prihvatiti činjenicu da sam upravo ja ta koja na sebe preuzima i brojne roditeljske dužnosti. Možda su se upravo zbog toga sestre i brat rijetko slagali sa mnom. To me žalostilo još dok sam bila mlađa, a posebno kad smo svi postali odrasli ljudi. Oni su naprosto naučili biti zajedno, uvijek jedno uz drugo, a mene su, valjda nehotice, izolirali. Svakodnevno su se čuli, zajedno odlazili na izlete i odmore, zajedno provodili vikende. Mene bi se sjetili tek kad bi nešto za njih trebalo učiniti. Pokušala sam sa svima njima razgovarati o tome, ali uzalud. Oni su bili drukčije povezani i to, koliko god da sam željela, nisam mogla promijeniti.

Sestre i brat odavno su zasnovali obitelji. I po tom sam pitanju bila izuzetak, iako sam imala već četrdeset i četiri godine. Majčina bolest teško mi je pala, stoga sam mnogo vremena odvojila kako bih bila uz nju.

- Bojana, volim svu svoju djecu, ali ti si moje prvorođenče i oduvijek si bila drukčija od braće i sestara. Ti si najmarljivija, najpouzdanija, najodgovornija od svih njih. Imaš brojne kvalitete, a još si sama. Dijete moje, nemoj dopustiti životu da ti zauvijek pobjegne. Bojana, život bez ljubavi nema smisla. Ne dopustiš li srcu da je upozna, uzalud ćeš živjeti. Bližim se kraju i znam što ti govorim.

I ne traži savršenog muškarca. Takav ne postoji. Traži oči u kojima ćeš vidjeti onaj poseban sjaj, traži usne koje nisu prepune epiteta, ali znaju reći pravu riječ u pravom trenutku. Ne teži za imućnim čovjekom, imaš dovoljno za oboje, traži čovjeka koji zna prepoznati kad ti je teško, koji ti odlučno pruža ruku i vodi te kroz život - sjećala sam se majčinih riječi i zadnjeg razgovora koji smo vodile u bolnici.

- Mama, kako ću i gdje pronaći takvog? Je li otac bio upravo takav? - pitala sam je.

Teško je uzdahnula prije nego što mi je odgovorila.

- Nije, tvoj otac nije bio takav, ali imala sam sreću upoznati ljubav i beskrajno sam sudbini zahvalna na tome. Zbog toga što sam iskusila taj poseban osjećaj, znam o čemu ti govorim.

- Varala si oca? - bilo je prvo što mi je sinulo i što sam je nakon toga pitala.

- Ne želim sada s tobom govoriti o svom, nego o tvome životu. Poslušaj me, ispuni svoje srce i uživaj u životu. Nećeš se ni okrenuti, a već ćeš biti sijeda starica. Obećaj mi, tražit ćeš ljubav dok je ne pronađeš - uporno je tražila i na kraju iznudila to obećanje od mene.

Sva sam drhtala kad sam sjela na stolac u restoranu. U glavi kao da mi je udaralo milijun bubnjeva. Polako sam vraćala film unatrag, sjećala se brojnih razgovora s majkom i njezinih odgovora koje često nisam razumjela.

- Bojana, što ti je? Izgledaš jako loše - obratio mi se brat.

- Ništa.

- Ne laži, poznajem te. Sve nas je potresla mamina smrt, ali i sama znaš da je bolje da se smirila, da se više ne muči.

- Upravo se dogodilo nešto strašno, užasno, nezamislivo - počela sam.

- Što? - zanimalo ga je.

- Dođi, idemo van. Moram ti sve reći, u protivnom ću eksplodirati - tiho sam nastavila.

Čim smo se našli ispred restorana, bez ustezanja sam mu ponovila sve što sam čula od Elene i rekla kakve sam fotografije vidjela.

- Mama je bila lezbijka? - upitao je pun gađenja.

- Ne znam što bih ti odgovorila. Fotografije su izgledale prilično vjerno.

- Fotoshop danas nudi razne mogućnosti. Fotografije su sasvim sigurno montirane! To ne može biti istina! Mama to nikada ne bi bila u stanju učiniti - brat je odmah stao u majčinu obranu.

- Ne znam, stvarno ne znam što bih rekla. Popustim li pred njezinom ucjenom, ostat ću bez ušteđevine, ali i to je bolje nego da javno pukne bruka. Otac bi bio slomljen - iznosila sam na glas vlastite misli.

- Glupost, nećeš uzalud baciti toliki novac. Uostalom, tko ti može garantirati da ga prokletnica neće ponovno tražiti. I što onda? Ostatak života ćeš plaćati nečije ucjene? - brat je bio protiv toga da joj platim fotografije.

- Što drugo mogu učiniti? - upitala sam ga.

- Ne znam. Vratimo se unutra, razmislit ću o svemu. Bojana, preklinjem te, nemoj o ovome govoriti ni ocu ni sestrama - zamolio me brat.

- Ne brini, ne bih ni tebi rekla da sam imala neko rješenje - priznala sam.

Vratili smo se u restoran, ispratili iz njega i posljednje ljude koji su došli na ispraćaj naše majke. Nakon što su otišle i sestre s obiteljima i otac, brat me ponovno zamolio neka ne činim ništa dok on o svemu dobro ne promisli. Obećao je, javit će se idućeg jutra.

Slomljena i zabrinuta, otišla sam kući. Legla sam u krevet, ali san mi dugo nije dolazio na oči. A kad sam i usnula, u snu sam vidjela majku u strastvenom zagrljaju s Elenom. Sve mi se to gadilo. Više od ičega na svijetu željela sam ponijeti divnu uspomenu na svoju majku, ali to je, s obzirom na situaciju, očito bilo nemoguće.

Ustala sam se prije svitanja i skuhala si kavu kako bih došla k sebi od umora i nervoze. Dok sam je pila, zazvonio je telefon.

- Bojana, javila si se čim je telefon zazvonio, znači ni ti ne možeš spavati - rekao je brat.

- Tako nekako. Jesi li smislio nešto pametno? - zanimalo me.

- Nazovi je i nađi se s njom. Pokušaj iz nje ispipati što više informacija. Odugovlači s isplatom. Možda nam ona nehotice ida neke informacije koje bismo mogli iskoristiti protiv nje. Saznaj joj prezime, gdje živi, čime se bavi - savjetovao me.

Poslušala sam bratov savjet. Istog jutra nazvala sam Elenu i našla se s njom.

- Bojana, ponavljam da mi je iznimno teško što vas dovodim u ovakvu situaciju. Na žalost, nemam drugog izbora. Voljela sam vašu majku svim srcem, baš kao i ona mene. Da je nisam upoznala, ne bih znala što je ljubav. I za nju je ljubav bila alfa i omega, najuzvišenija vatra u životu - govorila je Elena.

Na spomen tih riječi sam se trgnula. Ako sam do tada i sumnjala u njezinu priču, sada mi se činilo da postoji velika vjerojatnost da govori istinu jer istim je riječima i majka govorila o ljubavi.

- Koliko ste dugo bile u vezi? - otvoreno sam je upitala.

- Dvadeset godina - odgovorila je.

To je bila još jedna informacija koja me doslovno šokirala.

- Kratko vrijeme sam bila njezina pacijentica. Između nas je planula iskra čim smo se upoznale. Mogle smo razgovarati o svemu, imale iste stavove, slična viđenja života. Do tada ni ona ni ja nismo bile sa ženom. Prvi poljubac naprosto se dogodio sam od sebe, upravo kao i sjedinjenje kojem teži svaki par. Bilo nam je predivno. Povjerila mi je da su je udali za vašeg oca protiv njezine volje. Nikad nije bila sretna s njim i on je to znao. Ali, držala je do svoje obitelji i jasno mi dala do znanja da od nje ne mogu očekivati ništa više nego da joj budem ljubavnica. Pristala sam jer nisam mogla živjeti bez nje. Njezina smrt silno me pogodila - otvorila je dušu.

- Ako ste je toliko voljeli, čemu onda ovakve fotografije? - zanimalo me.

- Ona se voljela fotografirati. Ona je kupila kameru i željela da se snimamo - rekla je.

Dugo, dugo smo razgovarale. Saznala sam da je Elena ostala bez posla prije više od godinu dana te da joj je majka, dok nije otišla u bolnicu, pomagala s otplatom kredita. Elena je jedva preživljavala, a kako nije platila tri rate, banka joj je prijetila ovrhom. Zamolila sam je neka pričeka dok ne porazgovaram s bratom i obećala joj se javiti još iste večeri.

Brat je, baš poput mene, bio šokiran svime što sam mu prenijela. Bilo je više nego očito da je majka živjela dva odvojena života i uspijevala ih međusobno koordinirati i odvajati.

Nakon dugog savjetovanja s bratom smislila sam rješenje. Trebalo je još samo da ga i Elena prihvati.

Nakon svega što sam doživjela s Elenom, pošla sam obići oca. Kad sam stigla, sjedio je u naslonjaču, gledao u prazno, a suze su mu klizile niz lice. Nije ni čuo kad sam mu prišla.

- Tata, ne plači, tako je moralo biti. Bolje da se smirila i ne trpi tolike bolove - rekla sam mu, pomilovala ga po ruci i poljubila.

- Dijete moje, slomljen sam, doslovno slomljen - teško je uzdahnuo.

- Svi smo, ali mi koji smo ostali nakon nje moramo nastaviti sa svojim životima. Znaš i sam da mama ne bi željela da očajavamo i plačemo za njom.

- Bojana, srce mi je prepuno tuge.

- Tata, moje također - priznala sam.

- Ništa ti ne razumiješ - zajecao je iz svega glasa.

Na te njegove riječi srce mi se stegnulo. Slutila sam najgori mogući scenarij.

- Razumijem, možda i bolje nego što pretpostavljaš - rekla sam.

- Sumnjam. Obećaj mi, ako ti se povjerim, da nećeš nikome govoriti o svemu što si čula - tražio je obećanje.

Dala sam ga.

- Pogledaj ono pismo na stolu. Noćas sam ga pronašao u ormaru tvoje majke. Bilo je naslovljeno na mene, a ono što sadrži bolje da nikad nisam ni saznao. Pročitaj ga, to je zadnje što je tvoja majka željela da znam - prošaputao je glasom čovjeka kojem se srušio cijeli svijet.

Naslutila sam da u pismu spominje Elenu. Drhtavim rukama sam ga uzela, plakala dok sam ga čitala. Više nije ostao ni tračak sumnje da je majka voljela tu ženu. U pismu je ocu objašnjavala koliko joj je značila, koliko je njemu zamjerala što joj nikad nije htio dati razvod braka. Sve što sam mislila o nama kao o divnoj obitelji rasplinulo se.

Teškom mukom objasnila sam ocu kako sam i ja upoznala Elenu, što želi od mene i što namjeravam učiniti. Sada kad je ionako sve znao, više nije imalo smisla išta tajiti. Složio se s mojim planom.

Nakon što sam se vratila kući, nazvala sam Elenu.

- Dođi k meni, najbolje je da razgovaramo u četiri oka - rekla je i pozvala me u svoj stan.

Pristala sam. Nismo se dogovorile za točno vrijeme jer je rekla da je ionako stalno kod kuće. Nešto kasnije odvezla sam se na njezinu adresu. Kratko sam pozvonila, čekala da me Elena primi. Vrata se nisu otvarala. Ponovno sam pozvonila, potom još nekoliko puta, ali odgovora nije bilo. Posegnula sam za mobitelom. Njezin je telefon zvonio, ali nitko nije odgovarao.

U trenutku kad mi je sinulo da se možda ipak predomislila i pošla k nekome od novinara, strah mi se uvukao u kosti. Mogla sam lako zamisliti kako bi reagirale moje sestre, ali i svi koji su poznavali majku i našu obitelj. Krenula sam prema izlazu od zgrade kad su se otvorila vrata stana nasuprot Eleninom.

- Gospođo, trebate Elenu? - začula sam ugodan muški glas iza sebe.

- Da. Dogovorile smo se da je posjetim, a nema je - odgovorila sam.

- Elena je poštena osoba, ako se dogovorila s vama, sigurno nije nikamo namjerno nestala. Možda je skoknula u obližnju trgovinu, dođite, možete je pričekati kod mene - pozvao me.

Promotrila sam ga od glave do pete. Iznimno naočit, s velikim, zelenim očima i divnim jamicama na obrazima.

- Slobodno uđite, ne bojte se, nisam nikakav loš čovjek, tek običan momak iz susjedstva - osmjehnuo se kad je shvatio da se nećkam.

Unatoč strahu i neraspoloženju koje sam ćutila, morala sam se osmjehnuti. Prihvatila sam njegov poziv i ušla u stan. Ponudio me kavom, a ja sam ponudu sa zadovoljstvom prihvatila.

- Ja sam Mladen - predstavio mi se kad smo već oboje otpili nekoliko gutljaja kave.

- Bojana - i sama sam učinila isto.

- Jeste li vi nova Elenina…? - nije uspio ni završiti rečenicu kad sam ga prekinula.

- Nisam - ispalila sam, uvjerena da je mislio da sam njezina nova djevojka.

- Kako ste znali što sam htio pitati? - ponovno se osmjehnuo i otkrio prekrasnu nisku iznimno bijelih zubi.

Ponovno sam se i sama morala nasmijati.

- Oprostite, pretpostavila sam - priznala sam.

- Elena je divna osoba, divna susjeda. Velik je čovjek, ali očito nije rođena pod sretnom zvijezdom - rekao je. Bilo je više nego očito koliko je poštuje bez obzira na tu činjenicu, a prema njegovoj priči i cijelo susjedstvo. Više i ne znam kako je priča s nje skrenula na njega. Saznala sam da je inženjer, zaposlen, živi sam, da se nikada nije ženio i još čeka ženu koja će mu ukrasti srce.

Sve što sam vidjela i čula o njemu mi se iznimno svidjelo te sam na neki način bila i žalosna kad mi je rekao da čuje Elenu kako otključava vrata svoga stana. Bio je to znak da ga moram napustiti, a nisam to željela.

- Na žalost, sada moram poći - rekla sam.

- I meni je žao što se Elena još nije zadržala ondje gdje je bila - odvratio je.

- Sve lijepo kratko traje - naglas sam izrekla vlastite misli.

- Što je bilo lijepo, moglo bi se ponoviti - nasmijao se.

Svidjela mi se njegova rečenica, ali nisam uspjela ni odgovoriti, a već je nastavio:

- Jesi li sutra slobodna za ručak ili večeru? - pozvao me.

- Može ručak - rekla sam s oduševljenjem.

Pozvonila sam na Elenina vrata, a Mladen je pričekao sa mnom da mi ih ona otvori.

- Elena, zašto mi nikad nisi rekla da imaš ovako prekrasnu prijateljicu? - pitao ju je nakon pozdrava.

- Neka napokon i od tebe čujem da za nekoga kažeš da je prekrasan - odvratila je, a potom me primila k sebi.

Objasnila sam joj da sam ranije stigla i da me pozvao da je pričekam kod njega.

- Mladen je predivan muškarac, prava ljudina - rekla je, a potom me i ona ponudila kavom.

Odbila sam i započela razgovor o temi koja nas je obje zanimala.

- Elena, nemam novac koji trebaš, ali ti umjesto toga mogu ponuditi zaposlenje u svojoj tvrtki - otvoreno sam rekla.

Elenino lice se razvuklo u osmijeh.

- Znači li to da mi ne zamjeraš vezu s tvojom majkom? - pitala je.

- Nisam sretna, ali ne mogu to promijeniti. Ostavila je ocu pismo u kojem mu je priznala ljubav prema tebi. O tebi je imala samo najljepše riječi. Ako si joj toliko značila, tko sam ja da te osuđujem. Želiš li, imaš posao, ali mi odmah moraš predati sve sporne fotografije.

Elena je pristala. Iste večeri dala mi je sve moguće dokaze koji su je mogli inkriminirati, a početkom idućeg tjedna počela je raditi.

Brat se čudio mojoj odluci, ali je priznao da je tako najbolje. O svemu ništa nismo govorili sestrama. Neka barem one imaju čistu uspomenu na majku.

Ručak s Mladenom produžio se i pretvorio u večeru. Nakon toga smo se viđali svakodnevno, pet mjeseci kasnije se zaručili, a ubrzo potom i vjenčali.

Mladen je poznavao moju majku, znao je za njezinu i Eleninu vezu. Nije ih osuđivao, nego je govorio da ljubav ne bira, nego se jednostavno dogodi. Bio je vrlo slobodouman, govorio da se svatko ima pravo boriti za vlastitu sreću.

Na neki način pokojnoj majci mogu zahvaliti što sam i sama napokon upoznala ljubav. Da nije bilo njezine veze s Elenom, možda se Mladen i ja nikad ne bismo sreli.

Nisam pogriješila što sam zaposlila Elenu. Što sam je bolje upoznavala, sve sam više shvaćala zašto ju je majka voljela.

Ne mogu se oteti dojmu da za sve u životu postoji neki razlog. Na pogrebu sam saznala istinu o svojoj majci, ali zbog nje sam upoznala i ljubav svog života.