LOŠI GENI

ISTINITA PRIČA: 'Otac me pretvorio u varalicu, pljačkala sam i prosila još u osnovnoj školi!'

'Odmalena me naučio zakon ulice: najprije sam prosila, potom džeparila i činila još gore stvari. Kad je moj sin pao razred i postao problematičan, izbacila sam ga iz kuće'

Ljutita i nervozna sjedim u naslonjaču, promatram šalicu crne kave ispred sebe. Pomišljam, trebala bih susjedu Milicu zamoliti da mi pročita što mi kaže talog kave. Znam, sve su to bapske priče. Često im ni sama ne vjerujem, ali trenutačno se nalazim u situaciji kada mi je svaka lijepa vijest potrebna poput zraka koji udišem. Dok sam dvojila što učiniti, oglasilo se zvono na vratima. Otvorila sam ih. Susjeda Milica stajala je ispred mene.

- Upravo sam te željela nazvati - rekla sam joj.

- Znam, čula sam tvoje tihe vapaje - odgovorila mi je.

- Zaboravljam da ti sve uvijek znaš čak i prije nego što se dogodi - dobacila sam u šali.

- Slađo, samo se ti rugaj. Nastavi tako i zaboravit ću da smo prijateljice - glumila je povrijeđenost.

- Kava je upravo skuhana. Želiš li je popiti?

- Ne misliš valjda da ću iz tvoje šalice čitati suhog grla - odvratila mi je.

Natočila sam joj, žurno ispila crnu tekućinu i pružila joj svoju šalicu.

- Stvarno ti gori pod nogama - nasmijala se Milica.

- Više ne znam što bih učinila. Predrag se ponaša kao da ne postojim. Ne čuje me, ne vidi, ignorira u svemu. Ne mogu probiti zid koji je sagradio oko sebe. Ne sluša ni mene ni oca, povlači se u samoću svoje sobe i nikome ne dopušta pristup - tužila sam joj se.

- To su lude godine. Sedamnaest mu je godina tek, pusti neka ga prođu mladenačke ludosti - savjetovala mi je.

- Milice, nemaš djecu i ne možeš shvatiti kako se osjećam. Ne dijeli mi savjete o stvarima u kojima nemaš iskustva, nego čitaj što kaže talog kave - gotovo sam je preklinjala.

- Čeka te vrlo neugodna situacija, možda najneugodnija od svih dosad - počela je s lošim predznakom i tako nastavila.

- Kako ijedna situacija može biti neugodnija od ove koju sam doživjela? Možeš li zamisliti kako sam se osjećala kad mi je njegova razrednica pokazala tolike negativne ocjene, brojne neopravdane i još me upozorila da je pokušao napastovati djevojku iz razreda? Zamalo sam umrla od srama. Predrag je prije samo nekoliko mjeseci bio normalan mladić, a onda se potpuno promijenilo. I suprug i ja pokušavali smo saznati o čemu se radi, ali uzalud. Šuti kao zaliven. Ne znamo kako mu pomoći. Željela sam od tebe čuti neku dobru vijest, neku naznaku svjetlije budućnosti, a ti si me još više zabrinula.

- Žao mi je, ali ne mogu ti lagati. Čitam što talog kaže - popila je kavu i vratila se u svoj stan.

****

Brat i ja odrastali smo nedaleko od Münchena. Majka je bila čistačica u restoranu, u trgovini, ali i privatno kod imućnijih obitelji. Bila je iznimno marljiva, davala sve od sebe kako bi nama djeci osigurala bolji život. Odlazila bi na posao ranim jutrom, vraćala se kasno u noć. A onda u sitnim noćnim satima obavljala kućanske poslove i pripremala nama djeci što trebamo za sutra. Djelovala je snažno poput stijene, iako smo je često znali čuti kako plače.

Četiri godine stariji brat brinuo se kada se nas dvoje trebamo probuditi, kada krenuti u vrtić i školu, kada učiti. Nas smo troje bili složni članovi obitelji od kojih je svatko znao svoje obaveze.

Jedini koji se izdvajao iz te složne slike bio je naš otac. Ustajao bi oko podneva, lagano se protezao, tražio što je majka spremila za objed i redovito prigovarao što ga mora podgrijavati. Potom bi ponovno zalegao u krevet, opravdavajući se kako se svako jelo mora dobro slegnuti. Hrkao bi gotovo cijelo popodne, a kad bi ustao, uvijek je bio mrzovoljan i bezvoljan. Uredio bi se, izišao iz kuće i vraćao se u sitne noćne sate. Brat i ja nismo znali kamo odlazi. Kada bismo ga upitali kamo ide, rekao bi da se to nas ne tiče. Majka nam je govorila da ima obveza o kojima se ne razgovara s djecom. Pretpostavljala sam da i on ima neki posao kojim u kuću privređuje barem nešto. Voljela sam zamišljati da je otac dobar, sposoban čovjek, iako je sve govorilo da nije tako.

Bilo mi je samo pet godina kad me otac posjeo na stolac preko puta sebe. Primio me za ruku i poljubio u čelo.

- Slađana, ne nosiš uzalud to ime. Prelijepa si djevojčica. Malo je lijepe djece poput tebe. Vidiš i sama koliko se majka muči da bismo imali koliko-toliko pristojan život. Ne može se ni ona rastrgati na sve strane. Njezini poslovi su fizički poslovi i slabo su plaćeni. Majka i ja nismo obrazovani ljudi i nikad vam nećemo moći osigurati lagodan život. Ti bi nam mogla pomoći - rekao mi je i bio vrlo ozbiljan.

- Ja? Kako bih vam mogla pomoći?- čudila sam se.

- Lako i jednostavno, ne bi se trebala puno mučiti. Tvoje je samo da ideš sa mnom i budeš poslušna. Radit ćeš sve što ti kažem i obećavam ti, novac će dolaziti sam od sebe - uvjeravao me.

- Zašto majci novac ne dolazi sam od sebe? Zašto ona stalno mora raditi? - kao dijete nisam mogla shvatiti očeve riječi i namjere.

- Tvoja majka je starija žena. Nije lijepa poput tebe. Ako želiš, možeš joj pomoći i olakšati život. Što misliš?

- Učinit ću sve da joj pomognem - odgovorila sam i bila spremna na sve što se od mene traži, iako nisam mogla ni naslutiti što će smisliti bolestan očev um.

****

Pristavila sam objed. Predrag je trebao biti u školi. Je li uistinu sjedio u školskoj klupi ili je vrijeme gubio negdje dalje, nisam mogla znati. Suprug ga je odvezao do škole i ondje ostavio, ali to nije bila nikakva garancija da će ući u razred. Dok sam miješala palačinke, razmišljala sam što će biti s našim sinom nastavi li putem kojim je krenuo. Iz razmišljanja me trgnuo suprugov ljutit glas.

- Ubit ću ga. Slađo, ubit ću to prokleto dijete. On je poludio. Jesi li ti to vidjela? - vikao je sav izvan sebe.

Suprug Mirko rijetko se uzrujavao. Nikad u životu nisam ga vidjela tako ljutitog.

- Što je opet učinio?

- Nemoj mi reći da nisi vidjela ni čula? - bio je poput pobjesnjelog lava u kavezu.

- Nisam - priznala sam dok sam u sebi osjećala neopisivu mučninu, silan strah.

- Dođi ovamo, pokazat ću ti - uhvatio me za ruku i odvukao u sinovu sobu.

Upalio je računalo, uključio se na mrežu, izabrao dotičnu stranicu. Čekali smo nekoliko sekundi dok se filmić nije počeo odmotavati, a na njemu Mirko i ja u strastvenom zagrljaju. Naše vođenje ljubavi mogao je vidjeti cijeli svijet. Događaj koji smo upravo promatrali na ekranu ispred sebe zbio se nekoliko dana ranije. Oboje smo bili ojađeni svime što nam je sin svakodnevno priređivao i utjehu smo potražili jedno u drugome. To da bi naš sin promatrao i snimao što nas dvoje radimo u spavaćoj sobi ne bi nam nikad palo na pamet. Vjerovali smo da je naša intima samo naša i nikad nismo pomišljali na ovakav šokantan prizor.

- Vidiš li ti čime se on bavi? Snimati nas dok smo u krevetu, a potom to puštati cijelom svijetu, to može samo bolestan um. Nikad ne bih pomislio da je toliko bezobrazan. Ubit ću ga kad dođe kući - ponavljao je Mirko.

- Smiri se, molim te - preklinjala sam ga.

- Kako da se smirim? Kad sam jutros došao na posao, svi su me pitali gdje si kupila bijele gaćice s crvenim točkicama. Svi moji kolege i prijatelji vidjeli su nas nage, čuli kako uzdišemo. Da sam htio svijetu pokazivati svoju muškost, bavio bih se porno produkcijom. Taj će nitkov dobiti svoje.

- Možda to nije učinio on? - branila sam sina iako sam znala da to nije mogao učiniti nitko drugi.

- Nego tko? Izvanzemaljci su možda postavili kameru ispred našeg kreveta? Možda si ti nekome dopustila da nas snima, a da me prethodno nisi obavijestila? Možda su ti platili za ulogu porno glumice? Bila si varalica, zar se trebam čuditi ako si postala zvijezda prljavih filmova? - vikao je sve glasnije.

Podsjećanje na vlastitu prošlost nije mi se svidjelo, ali dobro sam poznavala Mirka. Kad god je bio ljutit na mene, uvijek je izvlačio moju prošlost kao najbolje oružje.

- Dobro znaš da nikad to ne bih učinila - prošaptala sam.

- Ako nisi ti i nisam ja, tko je imao pristup našem stanu osim tog mamlaza?

- Ne znam - slegnula sam ramenima.

- Lažeš! Prestani ga već jednom braniti. Ovo je kap koja je prelila čašu. Smiju mi se svi kolege na poslu. Ne znam kako ću podnijeti ovu sramotu. Uzeo sam dva tjedna godišnjeg odmora. A Predragu je bolje da i ne dolazi kući, vjeruj mi.

- Smiri se. On je dijete, ne zna što radi - poput svake majke i ja sam branila svog jedinca.

- Jako je dobro znao što radi, pogledaj kako izgleda njegov uradak. Ubit ću ga čim zakorači u kuću - njegov bijes nikako nije jenjavao.

U sebi sam se molila da se Predrag što kasnije vrati iz škole. U stanju u kakvom je Mirko bio, bojala sam se da bi mu nešto mogao učiniti.

****

Kad je jednog jutra majka otišla na posao, otac je ustao ranije nego inače. Probudio me i naredio neka se odjenem u nekakve dronjke.

- Kakva je to odjeća? Ne smijem nikamo ići ovako prljava - objašnjavala sam ocu dok me je odijevao.

- Budi tiha da ne probudiš brata. To je odjeća koju ćeš nositi na svom poslu. Rekla si da želiš pomoći majci. Nisi se valjda predomislila? - pitao me je.

- Nisam.

- Onda radi što ti kažem! - zapovjedio mi je, a ja sam poslušala.

Tog me jutra odveo ispred kolodvora. Skinuo mi je kapu s glave, potom me tjerao da plešem i pjevam iz sveg glasa. Ljudi koji su prolazili mimo nas bi se zaustavljali, promatrali me s puno sažaljenja, bacali pokoji novčić u dječju kapu. Otac je govorio da mi je majka preminula, da on nema posla i preklinjao neka nam pomognu. Potom je i mene natjerao da činim isto. Tako sam počela prositi od nepoznatih, slučajnih prolaznika. O svemu tome nisam smjela govoriti ni bratu ni majci. Otac im je oboma lagao da me on odvodi u vrtić, a zapravo me od malih nogu počeo učiti zakonu koji vlada na ulicama velegrada. Prošnja je bila prilično isplativ posao. Nekada bih tijekom dana znala zaraditi više od majčine mjesečne plaće. Otac bi mi uzimao sav novac, govorio mi da ćemo ga dati majci kad zaradimo još puno više i tako je iznenaditi i razveseliti. Redovito je mijenjao ulice i mjesta na kojima smo prosili. Nisam voljela to raditi, ali kad god bih pomislila da mi je teško, sjetila bih se majke koja je radila gotovo danonoćno.

- Tata, kad ćeš napokon mami dati novac koji sam zaradila da joj malo olakšamo? - pitala sam ga kad sam shvatila da majka i dalje radi bez prestanka.

- Slađo, morat ćeš još marljivije raditi misliš li pomoći majci - odgovorio mi je.

- A gdje je ono što sam zaradila? - čudila sam se, iako kao dijete nisam baš shvaćala vrijednost novca.

- Svakoga dana ti kupim sendvič i sok. To ima svoju cijenu - uvjeravao me.

- Nedavno si rekao da zarađujem više od majke. Kako sada to nije dovoljno? - nisam ga shvaćala.

- Slađo, ljudi postaju sve škrtiji. Ja također moram nešto pojesti i popiti dok te čekam, sve to košta. Od sutra ću ti pokazati neke druge vještine s kojima ćemo bolje zaraditi - rekao mi je.

Idućih dana učio me kako džepariti nepoznate ljude. Objašnjavao mi je kako se slatko i nevino smješkati, iskoristiti svaki trenutak nepažnje osobe kojoj želim uzeti novčanik. U kratkom roku postala sam profesionalka. Nitko nije sumnjao u djevojčicu duge, plave, kovrčave kose i nevina dječjeg osmijeha. Opljačkati nekoga na ulici bilo mi je jednostavno poput igre s lutkama. Sav plijen predavala sam ocu, nadajući se da ću jednom zaraditi dovoljno da bih pomogla majci.

****

Sati su prolazili. Naš sin se nije pojavljivao. Mirko je popio tabletu za smirenje i zaspao. Sjedila sam u blagovaonici i plakala, razmišljajući o Miličinim riječima i sinovu postupku. Sramila sam se što me promatrao pri takvim radnjama. Nastojala sam si predočiti reakciju suprugovih kolega i u tom trenutku bila zahvalna što sam bez posla. Dovoljno je već što će me sigurno vidjeti cijelo susjedstvo.

Nisam se razumjela u računala niti u sve te moderne uređaje, ali mi je sinulo da bi se taj užas sigurno mogao izbrisati. Ja nisam znala kako se to radi, ali Mirko je bio vještiji sa suvremenom tehnologijom i čudila sam se da to već nije učinio. Pred oči su mi dolazili zluradi pogledi starih susjeda kojima smo ionako u zadnje vrijeme bili česta tema podsmijeha.

Negdje oko ponoći čula sam škripu vrata. Poskočila sam iz naslonjača, pohitala prema sinu koji se šuljao prema svojoj sobi.

- Gdje si dosad? - upitala sam ga.

- Bio sam kod prijatelja - hladno je dobacio.

- Što si radio kod njega?- nastavila sam.

- Ništa. Slušali smo glazbu, zezali se, igrali neke igrice na kompjutoru.

- Dolazi u kuhinju za mnom.

- Spava mi se - odvratio je.

- Dolazi za mnom prije nego što ti probudim oca.

Poslušao me.

- Što želiš? - zanimalo ga je.

- Kako si nam mogao nanijeti takvu sramotu? Svi će nas prezirati.

Predrag je šutio.

- Zašto si nas snimao? - pitala sam željevši u miru razgovarati s njim.

Tableta koju je Mirko popio očito je prestala djelovati. Ustao je i kad je ugledao sina, gotovo ga je oborio na pod. Pokušavala sam se ispriječiti između njih dvojice, ali uzalud.

- Ja sam te napravio, ja ću te ubiti. Srami se, promatrati roditelje u spavaćoj sobi i stavljati ih na internet. Zašto si kao svi mladi momci ne nađeš djevojku? Sutra te vodim na psihijatriju - vikao je Mirko.

Predrag je šutio. Nije dao ni jedan jedini odgovor. Mirko je bjesnio sve više, ali kad je shvatio da sin ne namjerava progovoriti, otjerao ga je u njegovu sobu.

- Slažeš li se da ga sutra vodimo k liječniku? Nas je snimao, pokušao napastovati djevojku iz razreda, sve su to loši znakovi. Hoćeš li me podržati? - upitao me.

Nije mi preostalo ništa drugo nego stati uz supruga. Svi znakovi koje je naš sin pokazivao bili su prilično zabrinjavajući.

Idućeg jutra Mirko je obrisao s interneta našu sramotu. Oboje smo se samo mogli nadati da baš svi susjedi nemaju računalo i da nisu pretraživali po takvim stranicama.

****

Kad sam krenula u prvi razred osnovne škole, bila sam već prava lopuža. Kad god bih poželjela nešto, ukrala bih to od svojih vršnjaka iz razreda bez imalo problema. S ocem sam nastavila pljačkati prolaznike, prositi, ali sudjelovala sam i u novim prevarama. Odlazili bismo u garaže. Otac bi neko vrijeme izviđao i promatrao kada dolaze i odlaze vlasnici skupocjenih automobila. Pokazao mi je kako se moram baciti pod automobil, a da pritom jako ne stradam. Kad bi smatrao da sam dovoljno uvjerljiva, upuštali bismo se u akciju. Bacila bih se ispred automobila, a kad bi me imućni vlasnici udarili, glumila bih da sam stradala više nego što se to čini. Oni bi se obično šokirali, zabrinuli i kao naknadu mi ponudili određenu novčanu svotu. Otac je sa zahvalnošću uzimao novac. Nikada niti jedan jedini novčić nije dao majci. Moju je šutnju kupovao slatkišima i sitnišem koji mi je davao kao džeparac. Uglavnom, nas smo dvoje postali tandem varalica koji je obavljao raznovrsne prevare po ulicama Münchena.

****

Liječnik nas je pažljivo saslušao. Predložio je terapije, a mi smo se složili. Mirko je svakodnevno vozio sina k liječniku. Vrijeme je prolazilo, ali nisu se vidjeli nikakvi konkretni pomaci. Nije mu pomoglo ni bolničko liječenje, ni izolacija, ni ikakvi stručni savjeti. Susjeda Milica predložila nam je neke alternativne metode. Ni to nije pomoglo. Nekada izvrstan učenik, naš sin je morao ponavljati razred.

Mirko i ja stalno smo se prepirali. Zbog svega što se događalo on je bio na rubu. Prigovarao mi je da sin nosi moje gene i da se ne trebam čuditi što je postao čudovište. Situacija u kući postala je neizdržljiva. Dane sam provodila plačući i proklinjući dan kada sam se rodila.

****

Bilo mi je sedamnaest godina kad je brat napokon shvatio čime se otac i ja bavimo. Na prevaru smo od njegove djevojke pokušali uzeti priličan iznos novca. Ona mu se potužila, a on joj je došao u pomoć. Kako li se samo iznenadio kad je ugledao nas dvoje.

- Slađana, kako si mogla povjerovati u laži ovog prokletnika? On je varalica od kojeg bježi sav pošten svijet. Majci će srce prepući od tuge kad čuje čime se baviš - govorio je silno razočaran.

Tada sam prvi put stvarno shvatila kakav je put koji sam izabrala i posramila se same sebe. Gledala sam brata kako odlazi s voljenom ženom, dozivala ga neka me pričeka i dopusti da mu sve objasnim. Nije se obazirao na moje povike. Potrčala sam za njim u namjeri da ga natjeram da me posluša. U trenutku kada sam ga već mogla dotaknuti, spotaknula sam se o kamen na pločniku, pala i gurnula ga na cestu. Upravo u tom trenutku naišao je automobil i pregazio ga na licu mjesta. Tupi udarac automobila mogu čuti još i danas. Bila je to strašna tragedija. Vjerovala sam da mi je to kazna zbog svih prevara koje sam počinila.

Nakon što smo pokopali brata, priznala sam majci sve svoje grijehe. Moje priznanje ju je dotuklo.

- Slađana, zašto mi nisi rekla na što te otac prisiljavao? - danima je ponavljala jedno te isto pitanje.

Nisam znala što bih joj odgovorila. Dok sam bila malena, vjerovala sam ocu i bojala ga se, a kasnije sam na neki ludi način čak počela uživati. Mogla sam majci reći na što me otac sili i znala sam da bi mi pomogla. Međutim, svidjelo mi se imati novca za neke mladenačke sitnice koje su mi bile zanimljive, a da za njih ne moram tražiti majku.

Majčine suze nakon što se otkrila cijela istina bile su mi neopisiv teret. Obećala sam joj da više nikad neću učiniti ni jednu prevaru.

Završila sam srednju trgovačku školu i onog dana kad sam kući došla sa svjedodžbom u ruci, majka mi je rekla novost.

- Dosta mi je ove tuđe zemlje. U njoj nisam doživjela ništa lijepo. Sve za što sam se trudila i radila je nestalo. Vraćam se u Hrvatsku. Rastat ću se od tvog oca. Ti možeš birati hoćeš li ostati ovdje s njim ili ćeš sa mnom u moj rodni grad - rekla mi je s toliko tuge u glasu da sam mislila da će se srušiti.

- Želiš li me povesti sa sobom? - zanimalo me je.

- Nudim ti mogućnost da postaneš bolja osoba, na tebi je hoćeš li je prihvatiti ili ne - odgovorila je.

Pristala sam. Rastali su se, a nas dvije vratile smo se u Hrvatsku.

****

Mirko je jednog jutra krenuo na posao s kovčegom u ruci.

- Putuješ nekamo? - pitala sam ga nakon višednevne šutnje koja je vladala među nama.

- Selim se - hladno je odvratio.

Zadrhtala sam cijelim tijelom. Unatoč svemu on je još uvijek bio muškarac kojeg sam voljela. Nisam ga željela izgubiti.

- Kamo? Zašto? - pitala sam.

- Imam drugu i odlazim k njoj. Došli smo do kraja zajedničkog puta. Javit će ti se moj odvjetnik.

- Ostavit ćeš sina i mene?

- Ja nemam gene varalice, ne znam se nositi s vama. Možda ćete se vas dvoje bolje razumjeti kad mene više ne bude ovdje - rekao je i otišao bez pozdrava.

Voljela sam ga i znala koliko je teško podnio sve što nam se događalo. Imala sam prljavu prošlost i što god da sam učinila, više je nisam mogla popraviti. Kajala sam se što sam mu uopće priznala kako sam živjela i čime sam se bavila u mladosti.

Predrag nije reagirao na očev odlazak. Nije pokazao da mu je žao niti je imao mrvicu sućuti za moje ranjeno srce. Pokušala sam sve što sam znala kako bih mu pomogla, ali on nije prihvaćao nikakvu pomoć.

Onog jutra kad je napunio osamnaest, probudila sam ga čim sam ustala.

- Što ti je? Danas je nedjelja. Zašto me budiš ovako rano? - ljutito je brundao.

- Od danas si punoljetan. Otac i ja pokušavali smo ti pomoći, ali nisi htio ništa od nas. Zahvaljujući tebi uskoro ću postati rastavljena žena. Ti nisi trebao nas, a sada ja više ne trebam tebe. Gubi se iz mog stana - rekla sam i prstom mu pokazala vrata.

Predrag se najprije grohotom nasmijao, pitao što sam popila u rano jutro.

- Odlazi inače ću pozvati policiju da te izbaci. Ovo je nekad bio i tvoj dom, ali više nije. Previše smo ti dali i popuštali, možda si upravo zato takav. Od danas sam upravljaš uzdama svog života. Odlazi! - viknula sam.

Predrag je stvarno ustao. Dohvatio je svoju sportsku torbu da će se spakirati.

- Žao mi je, ali to ne možeš ponijeti sa sobom. Smiješ uzeti samo ono što je tvoje vlasništvo - rekla sam odlučno.

Istrčao je van kao da ga gone svi vrazi svijeta. Kad je zalupio vratima, srce mi je gotovo stalo. Ništa, baš ništa u mom životu nije bilo u redu. Učinila sam brojne pogreške, ali negdje u meni kao da je neki sićušni glasić dovikivao da sam ih odavno okajala i da je došlo vrijeme za novi početak.

****

Hrvatski jezik govorila sam izvrsno, a s obzirom na to da sam znala i njemački, to mi je uvelike olakšalo nalaženje posla.

Zaposlila sam se u trgovini. Svakog jutra, gotovo u isto vrijeme, navraćao je Mirko. Odmah smo se svidjeli jedno drugome. Bila je to ljubav na prvi pogled. Hodali smo dvije godine, a potom se vjenčali i dobili Predraga. Mama je do svoje smrti živjela s nama i bila sretna što mi se život napokon promijenio. Otac je uhvaćen pri jednoj od prevara i zatvoren u Njemačkoj. Pisao mi je, ali više nisam željela ostati s njim u kontaktu. Zamolila sam ga da mi se više ne javlja i ne pravi probleme. Srećom, učinio mi je tu uslugu. Mirku sam, kao voljenom čovjeku, povjerila sve svoje loše dane, brojne pogreške. Kad su krenuli prvi problemi s našim sinom, počeo mi ih je nabacivati na nos. A kako su se problemi nastavljali, i on je sve više prigovarao. Sretan bračni život ostao je zauvijek iza nas.

****

Milica je bila žena koja mi je pomogla u najgorim trenucima u životu. Kad je saznala da sam sina izbacila na ulicu, rekla je da sam dobro učinila. Po tko zna koji put mi je ponovno gledala u talog od kave i prvi put najavila radosne dane.

Onog dana kad smo se Mirko i ja prvi put našli kod sutkinje kako bismo se rastali, nakon suočenja me pozvao na piće.

- Predrag je bio kod mene. Rekao mi je da si ga izbacila - započeo je kad smo sjeli u kafić.

- Istina. Mora napokon odrasti. Kad se opameti, primit ću ga natrag.

- Molio me da ga primim k sebi, odbio sam.

- Drago mi je što si me na taj način podržao.

- Slađo, stvarno želiš da se rastanemo? - odjednom je upitao.

U očima mu je bljesnuo onaj stari sjaj. Srce mi je zaigralo od radosti. Nije morao reći, znala sam da me još uvijek voli.

- Ja nisam bila ta koja je predložila razvod braka niti sam se odselila od kuće.

- Bi li me primila natrag? Možda još uvijek nije kasno za nas? - pitao me i primio za ruku.

Od njegova dodira kao da me stresla struja. Dugo zatomljivani osjećaji izbili su na površinu.

- A što je s drugom ženom? - nisam odoljela znatiželji.

- Pogriješio sam kad sam te napustio, ništa mi nije značila.

Nije me trebao moliti, oprostila sam mu. Tog smo se dana zajedno vratili kući.

****

Četiri godine nismo ništa znali o našem Predragu. Briga nas je izjedala, ali sami smo sebe uvjeravali da smo postupili najbolje što smo mogli.

- Onome tko ne želi pomoć ne možeš mu je silom pružiti - tješio me Mirko u dugim noćima.

Stisnuli bismo se jedno uz drugo, čvrsto se grlili, sanjali neku sretniju budućnost.

Jedne večeri dok smo objedovali oglasilo se zvono na vratima. Mirko ih je pošao otvoriti.

- Draga, u posjet su nam stigli naš sin i njegova obitelj - čula sam njegov razdragan glas u kuhinji.

Poskočila sam sa stolca, žurno krenula prema gostima.

Naš sin, zajedno s niskom plavušom koja je držala maleno dijete u naručju, stajao je ispred nas.

- Oženio sam se, ovo je moja obitelj. Molim vas, oprostite mi - predstavio nam je voljenu ženu i sina.

Ni Mirko ni ja nismo mogli zamisliti ljepši događaj u životu. Suze radosnice obasjale su mi lice. Naš sin se stvarno opametio. Zaposlio se u gradskom komunalnom poduzeću, skrbio za svoju obitelj. Kad smo čuli da su podstanari, ponudili smo im pomoć oko rješavanja stambenog pitanja, ali i čuvanja unuka. Od djeda i majke varalice, pokazalo se, Predrag ipak nije naslijedio loše gene. Zauvijek ću sudbini biti zahvalna na tome. Dok gledam u prelijepo lišce svog unuka, sjećam se brata kojem je unuk tako nalik. Nakon svega što sam proživjela, nekako imam osjećaj da mi je sudbina na jednom kraju oduzela, ali zato na drugom puno dala.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 19:45