ISTINITA PRIČA: 'Žrtvovala sam prijateljstvo pokušavajući joj otvoriti oči! Zaljubila se u prevaranta!'

Darija, teško mi pada samoća. Kćeri su mi već velike, počele su izlaziti sa svojim društvom i najčešće sam sama u svoja četiri zida - Franka je tužno spustila pogled.

- Tako je i meni, i moj je Josip već velik. Ali ja se još uvijek nadam da ću jednom sresti svoju srodnu dušu.

- Kakvu srodnu dušu u ovim godinama! Pa tko će htjeti ženu koja je prešla četrdesetu? I još s dvoje odrasle djece! - odgovorila je Franka.

- Ja ne razmišljam tako. Nešto mi govori da ću uskoro nekoga upoznati - zaneseno sam maštala.

- Samo se ti nadaj! - ironično je dobacila s kiselim osmijehom na licu.

S Frankom sam godinama bila bliska prijateljica i susjeda. Dijelile smo brojne dobre i loše trenutke, pomagale jedna drugoj, pružale utjehu kad je trebalo. Obje smo prošle kroz mučne razvode i ostale same s djecom. Ta nas je teška sudbina najviše povezala.

- Ma sigurna sam da će i nama jednom granuti sunce - zaključila sam uz jednu našu jutarnju kavu.

Sumnjičavo me pogledala. Nisam dopustila da njezina mrzovolja ubije moja pozitivna razmišljanja. Smatrala sam kako godine nisu zapreka da se sretne onaj pravi.

I zaista, susret s Daliborom bio je ono što sam sanjala cijeli život. Kako nije imao svoju djecu, prihvatio je Josipa puna srca, što mi je bilo najvažnije.

- Zavolio sam ga kao svog sina. Nadam se da će i on mene prihvatiti - najljepše je što sam mogla čuti.

I Josip mu je uzvratio odanošću jer je bio sretan što ima muškarca pored sebe. Godinama je patio što ga je otac napustio i otišao u inozemstvo. Sad je dobio svoju malu sretnu obitelj.

Gotovo istodobno kad sam srela svog Dalibora, i Franki se dogodila ljubav. Popustila je upornim udvaranjima kolege s posla i jednostavno procvjetala.

- Vidiš da nisi bila u pravu. I ti si našla svoju sreću - zadovoljno sam joj se osmjehnula.

- Ne možeš ni zamisliti koliko mi je s Lukom lijepo, a bit će još ljepše kad se konačno razvede.

- Zar je oženjen? - u čudu sam upitala. Uvijek smo se zaklinjale da nećemo ulaziti u veze s oženjenim muškarcima, jer i nas su naši bivši muževi prevarili i znale smo koliko je to bolno. Nismo željele iste patnje nanositi drugim ženama.

- Ma oni ustvari odavno ne žive skupa, samo se nisu formalno razveli. Ali, uskoro će predati papire na sud - uvjeravala me Franka.

- Kako znaš da je sve to istina? - sumnjičavo sam zavrtjela glavom.

- Luka mi je tako rekao i ja mu vjerujem. On mi sigurno ne bi lagao.

Osjetila sam ljutnju u njezinu glasu i odustala od daljnjeg razgovora o tome.

Kad sam upoznala Luku, moje su se sumnje samo povećale. Na mene nije ostavio dobar dojam. Bio je nekako prijetvoran, bila sam uvjerena kako Franki ne govori istinu.

- Psihologija ti nije jača strana, bilo bi bolje da svoje sumnje ne iznosiš prijateljici - savjetovao mi je Dalibor. - Za svaku optužbu moraš imati dokaze, a ti nemaš nijedan. Prema tome, ne uzrujavaj prijateljicu bez razloga.

- Da, u pravu si - procijedila sam nevoljko. - Ipak bih voljela da konačno bude sretna barem onoliko koliko sam ja s tobom.

Povremeno smo izlazili učetvero, no ja sam uvijek osjećala nelagodu pred Lukom i obično na kraju večeri bila neraspoložena.

- Taj čovjek u meni budi nervozu i više bih voljela da ga ne viđam - ljutito sam rekla Daliboru jedne večeri.

- Ni meni nije osobito drag, samo želim biti pristojan zbog tvoje prijateljice. Inače se ne opterećujem puno drugim ljudima.

- Blago tebi, uvijek si tako smiren i ništa te ne može izbaciti iz takta. Voljela bih biti kao ti.

Nisam željela Franki govoriti o svojoj netrpeljivosti prema Luki, tim više što sam vidjela koliko je zaljubljena i kako idealizira sve u vezi s njim.

U međuvremenu smo Dalibor i ja okrunili našu ljubav. Na skromnom vjenčanju okupili su se samo naši najbliži prijatelji, a Franka mi je bila vjenčana kuma.

- Pazi kako hvataš buket, jer ti moraš biti sljedeća - namignula sam joj. Znala sam da moja prijateljica priželjkuje vjenčanje i voljela bih da joj se ta želja što prije ostvari.

Iako sam sada bila udana žena, s Frankom sam se nastavila viđati jednako često kao i ranije. Subotnju kavu u našem omiljenom kafiću ne bismo propustile ni za što na svijetu.

- Znaš - rekla mi je tiho jednoga dana - Luka se razveo.

- Zaista? Pa to je predivno! - uzviknula sam ushićeno, sretna zbog svoje prijateljice.

- Otkad govori da će to riješiti, mislim da su prošle već dvije godine - morala sam dodati svoju opasku.

- Da, najmanje dvije. Žena mu je pravila probleme oko sina pa se zakompliciralo. Često sam ga pitala što je s tim, već sam mu išla na živce. Ali, sve u svemu, konačno je sve riješeno i Luka je slobodan.

- Sad se i vi možete vjenčati. Pa nisi uzalud uhvatila moj vjenčani buketić - rekla sam razdragano.

Na njenom licu nisam vidjela oduševljenje koje sam očekivala. Zbunila sam se.

- Zar ima nekih problema? - brižno sam upitala.

- Ne znam što da ti kažem, ali Luka već odavno ne spominje vjenčanje. Koliko je u početku stalno govorio o tome, toliko već neko vrijeme izbjegava tu temu. Čini mi se da se kod njega nešto promijenilo.

- Možda mu treba vremena da se privikne na novu situaciju, vjerojatno je razvod bio jako stresan. Sjeti se kako je tebi bilo. Dobro znaš kakav je to pakao za dušu.

- Da, vjerojatno je to razlog. Treba mu vremena da dođe k sebi.

Nakon vjenčanja, Dalibor se doselio u moj mali podstanarski stan, u kojem je bilo tijesno za tročlanu obitelj. Planirali smo kupiti prikladniji i nakon duljeg traženja pronašli divan dvosobni stan u drugom dijelu grada, kao stvoren za nas. A i cijena mu je bila pristojna. S radošću smo ga opremali i konačno je došao dan preseljenja.

Ulazak u vlastiti dom jedan je od najljepših trenutaka u životu. Osjećate se kao da je cijeli svijet vaš.

- Nemoj me sad zaboraviti - žalosno je rekla Franka. - Sad si u drugom dijelu grada i pronaći ćeš nove susjede za kavu.

- O čemu ti pričaš? Pa ti si mi vjenčana kuma i najbolja prijateljica, nećemo valjda dopustiti da ovih nekoliko kilometara postane prepreka između nas.

Bio je to miran kvart s ljubaznim i tihim susjedima. Zaista sam bila zadovoljna.

A onda sam jednoga dana ugledala Luku. Izlazio je iz susjednog ulaza, a kraj njega je išla neka žena vodeći dječaka za ruku. Ušli su u auto i odvezli se. Prepoznala sam Lukin crveni golf, toliko puta sam ga dosad vidjela. Stresla sam se od tog prizora. Nešto mi je govorilo da to mora biti njegov sin, a onda bi mu ta žena mogla biti bivša supruga. Međutim, ono što sam vidjela bila je idilična slika sretne obitelji.

Puna strepnje dočekala sam Daliborov dolazak s posla i odmah mu ispričala što sam vidjela. Željela sam čuti njegovo mišljenje jer je uvijek bio razboritiji od mene.

- Darija, zaista pretjeruješ. Po tebi čovjek ne smije doći u posjet bivšoj ženi, a da ne napraviš scenu od toga. Što je loše u tome ako bivši supružnici ostanu u dobrim odnosima? Ako si ti ostala u svađi sa svojim bivšim mužem, ne znači da moraju i drugi. Jednostavno, možda im je sin bolestan pa su ga odveli liječniku.

- Da, možda si u pravu.

Ipak, crv sumnje u meni je rastao i nije mi davao mira. Mislila sam na svoju prijateljicu i njenu nadu da će se jednoga dana udati za ovog čovjeka. Na brzinu sam se spremila i krenula prema obližnjoj prodavaonici. Namjerno sam stala pred susjednim ulazom da pročitam imena na parlafonu. Kao što sam i sumnjala, pisalo je Lukino ime.

Zar ljudi nakon preseljenja ne skinu svoje ime s bivše adrese? Po običaju sam sve rekla Daliboru, no njegov je odgovor opet bio lakonski:

- Pa to je samo obično ime! Ne treba se zamarati formalnostima.

Dalibor me smirio kao i uvijek, pa sam počela razmišljati na drugi način. Franki neću ništa govoriti da je ne uznemirim, nemam joj pravo iznositi svoje sumnje.

Sutradan sam sve zaboravila i život je tekao dalje. Ali isti se prizor ponovio i nakon nekoliko dana. Ovaj put je ta crnokosa žena držala Luku pod ruku i otišli su niz ulicu kao dvoje zaljubljenih. Bili su sami i očito vodili ugodan razgovor. E, ne može me Dalibor uvjeriti da se tako ponašaju bivši supružnici. Gledala sam ih s prozora dok nisu zamakli, a srce mi je snažno tuklo. Znala sam što ću učiniti.

- Marjela, jesi li za kavu? Nisam je još popila, a ne pije mi se samoj. Ispekla sam i kolač s jagodama - pozvala sam susjedu s gornjeg kata, koja živi u ovoj zgradi više od trideset godina i zna sve stanare. Nas dvije smo se zbližile i često pijemo kavu zajedno. Marjela znala sve o svima u kvartu i odličan je izvor informacija.

- Evo, samo da operem suđe. Dolazim za deset minuta.

Uskoro smo ugodno ćaskale i pretresale razne teme.

- A tko stanuje u susjednom ulazu na trećem katu? - upitala sam je tobože slučajno.

- U jednom stanu je teta Milica, starica koja rijetko izlazi, a u drugom bračni par, Slavenka i Luka, sa sinom.

Protrnula sam na te riječi. Oni su još uvijek bračni par!

- Jesi li sigurna, Marjela? Zar se oni nisu razveli?

- Pobogu, Darija, jesi li poludjela? To je najsložniji bračni par u našoj zgradi. Nježno se vole i nakon toliko godina. Odakle ti ta ideja?

Skoro sam zaustila da joj sve ispričam, ali sam se u zadnji čas ugrizla za jezik. Bila sam svjesna da bi se ubrzo proširilo po susjedstvu, a to nisam smjela dopustiti.

U meni je sve kuhalo i htjela sam eksplodirati. Znala sam da taj čovjek bezočno laže mojoj prijateljici, a sad sam se u to i osvjedočila. Što da radim?

- Ne miješaj se u tuđe stvari, još ćeš ti ispasti kriva - uvjeravao me Dalibor kad sam mu sve ispričala.

Nisam znala što napraviti, a onda sam iznenada odlučila:

- Moram sve reći Franki. Kakva bih ja to bila prijateljica kad bih joj zatajila takvu stvar? Poanta prijateljstva je u iskrenosti. Ja bih se naljutila na prijateljicu koja mi ne bi otkrila takvu tajnu.

Uzalud su bila Daliborova uvjeravanja. Morala sam učiniti po svojoj savjesti. U to sam bila još sigurnija kad sam sutradan ponovno ugledala Luku i njegovu ženu kako hodaju ulicom držeći se za ruke.

Frankina reakcija bila je sasvim neočekivana:

- To nije istina, tebi se samo učinilo! Luka se davno razveo od svoje žene, rekao mi je to i ja mu vjerujem.

- Smiri se, Franka, ne želim te povrijediti, vjeruj mi. Znam da istina ponekad boli, ali bolje je da znaš istinu nego da živiš u laži. Uostalom, upitaj ga preda mnom pa ćemo vidjeti što će reći.

- Ne dolazi u obzir, neću mu pokazati da sumnjam u njega. Zbog tvoje pokvarene mašte ne želim izgubiti Lukino povjerenje.

Slušala sam je širom otvorenih očiju. Što to govori moja prijateljica? Sad ispada da ja lažem! Nisu pomogla moja uvjeravanja, Franka je bila jako uvrijeđena.

- Mislila sam da mi želiš dobro, a ti bi mi upropastila jedinu lijepu stvar koju imam u životu. Nisam to očekivala od tebe.

Sva sam se tresla kad sam se vratila kući. Dalibor je odmah shvatio što se dogodilo. Ošinula sam ga pogledom.

- Da nisi izustio ono "rekao sam ti". I sama sam shvatila kolika sam budala.

Konačno sam smirenje našla u njegovu zagrljaju. Dugo smo sjedili u tišini sobe i uživali u našoj sreći. Znam da Franka nikad neće dočekati ovakav trenutak, da će se još dugo zavaravati Lukinim lažima, ali ja joj više ne mogu pomoći.

Nismo se više vidjele. Bila sam tužna jer je odbacila moje iskreno prijateljstvo, no bila sam istodobno i mirna jer sam joj ipak pokušala otvoriti oči.

Nakon gotovo pet godina srela sam je u društvu prilično starijeg gospodina. Prišla mi je i srdačno me pozdravila:

- Darija, drago mi je što te vidim! Ovo je moj suprug, Milan.

Zbunila sam se. Procijenila sam da je stariji i od njezina oca. Kasnije mi je šapnula:

- Znaš, napravili smo ugovor, ja ću ga njegovati do kraja života, a on će meni ostaviti svoju imovinu - namignula je. - Nije siromašan, vjeruj mi.

- A Luka? - znatiželjno sam upitala.

- To je davno gotovo. Znaš, saznala sam da se nikad nije razveo od svoje žene, naprotiv sve su vrijeme živjeli u sretnom braku. Ipak on nije bio za mene.

Zapanjeno sam je gledala, ali Franka je samo mahnula rukom i odlepršala za svojim Milanom. Cmoknula ga je u obraz i koketno zagrlila. On se čvrsto oslonio na štap i polako krenuo niz ulicu vođen sigurnom rukom svoje supruge.