HRVATSKA I SVIJET

IVO BANAC Izdaja, država i vlast pod svaku cijenu

 Goran Mehkek/CROPIX

U Danteovu devetom krugu pakla za izdajnike domovine predviđen je dio zvan Antenora, po Antenoru koji je Troju izdao Ahejcima. Možda kazna vječnog tavorenja u smrznutom jezeru, koju je Dante predvidio za izdajnike, i neće dojmiti postnacionalne elite, kojima je strana svaka lojalnost. Premda takva kazna nije predviđena za vlast koja izdaje vlastitu zemlju, što je ipak jedinstvena hrvatska posebnost, aktualniji pristup izdaji dale su izraelske vojne vlasti. U Parizu je prošlog tjedna umro Marcus Kligman, izraelski epidemiolog i sovjetski špijun. Kad je 1983. otkrivena njegova izdaja, tajni vojni tribunal osudio ga je na 20-godišnju kaznu zatvora, koju je odslužio u visokosigurnosnoj kaznionici u obalnom Aškelonu (prvih deset godina u samici). Tajni mu je tribunal također primijenio ime i biografiju. Tek 1993., poslije raspada SSSR-a, izraelske su vlasti priznale da je Kligman uopće uhićen. Nakon što je odslužio kaznu dopušteno mu je iseliti se, pod uvjetom da ne spominje razloge koji su doveli do njegova uhićenja. Izraelska osjetljivost na izdaju je neumoljiva, premda je teže razumjeti zašto takve osjetljivosti kod nas gotovo da nema. Ali kad jednog dana naša javnost shvati što se prošlih nekoliko tjedana dogodilo u slučaju Mirka Raškovića, naći će se mjesto za onog mizernog manipulatora, koji je naredio da se SOA-in dokument o Raškovićevu ratnom putu preda Telegramu, vodećem tjedniku postkomunističke “duboke države”. A to mjesto je tamo negdje između Danteova devetog kruga i zatvora u Aškelonu.

Pavićev Telegram, konkretnije Drago Hedl, u ulozi posilnoga glavnog urednika Igora Alborghettija, mnogo poznatijeg od Hedla po dilanju dezinformacija vezanih uz hrvatske službe, ovako predstavlja aferu Rašković: “Redakcija Telegrama u posjedu je neklasificirana dokumenta (dakle, bez oznake tajnosti) Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) o ratnom putu saborskog zastupnika Mirka Raškovića koji je vrlo čitko, unatoč javnom negiranju, potpisao tadašnji ravnatelj SOA-e i šef HDZ-a Tomislav Karamarko. To je, po sudu mnogih, jedan od ključnih dokumenata za razumijevanje pozadine dramatične priče o HDZ-ovu preotimanju Raškovićeva mandata od SDSS-a, matične stranke, te također jedan od bitnih dokaza u istrazi o ucjenama i nedopuštenom trgovanju saborskim mandatima koju upravo provode DORH i USKOK” (Telegram, 5.-6. prosinca).

Tako se raznim retoričkim trikovima razvija teza ne samo da je Karamarko lagao kako nije potpisao navedeni dokument (iako datuma potpisivanja nema na Telegramovu pretisku), nego da je netočno ono što je napisao u dokumentu.

Ne zaboravimo, u njemu se spominje Raškovićeva tajna djelatnost u okupiranom Kninu, gdje je “kao pripadnik pričuvnog sastava SZUP-a” radio za Hrvatsku. Zato se Hedl i domišlja da je “sve oko Raškovića možda i izmišljeno”, naravno od Karamarka, jer u njegovo je vrijeme Rašković korišten od hrvatskih službi kao preparirani zaštićeni svjedok u haaškom procesu protiv Milana Martića. A ako je točno da ga je Karamarko “2008. promovirao u zaslužnog hrvatskog branitelja”, koji je sklapao saveze “uglavnom s HDZ-om”, što ga čini “savršenom metom za ucjene”, zašto ne bi bilo točno da ga Karamarko danas ucjenjuje kako bi SDSS-u “preoteo” mandat.

Naravno pod uvjetom da nijedan drugi ministar unutarnjih poslova, recimo iz redova SDP-a, primjerice Šime Lučin, nije Raškovića i prije 2008. promovirao u zaslužnog hrvatskog branitelja, čak mu poklonio pištolj. No, takve informacije nisu “u posjedu” redakcije Telegrama. Kako bi i mogle biti kad Telegram objavljuje samo ono što koristi održavanju SDP-a na vlasti. Pod svaku cijenu. Zanimljivo je da na Telegramovu pretisku dokumenta (naravno, bez datuma) stoji i oznaka “neklasificirano” (opet bez datuma). Također je zanimljivo da se u Telegramovu članku ne objašnjava kako je Telegram došao u “posjed” SOA-ina dokumenta. To nije bio predmet zanimanja ni HTV-a, na kojemu je spikerica Marta Šimić Mrzlečki spomenula “medijsko istraživanje” slučaja Rašković (5. prosinca), ni Jutarnjeg lista, gdje Ivan Živković zaključuje kako je “čeprkanje... otkrilo” da je Rašković bio hrvatski obavještajac (6. prosinca). Ovdje, naravno, nije riječ o bilo kakvom “istraživanju” ili “čeprkanju” nego o protuzakonitoj i kažnjivoj predaji djelomice pripravljenih državnih dokumenata jednom tjedniku od posebnog Vladina povjerenja, zapravo listu koji djeluje kao produžena ruka vladajuće strukture. U “slučajnoj državi”, naime, ne postoji minimum poštovanja za državu. Nju vladajuća struktura ne samo da može izdati, nego je na to pozvana, u ime vlastitih posebnih interesa. Razlog tomu je sporednost države za ovu Vladu, a ona je ne samo sporedna nego i jednako neobvezna kategorija, kao što su narod, granice i zakon. Kad već neka gospoda insistiraju na povratku u 90-e, u ovom postupku vidimo do koje je mjere Milanović svojim ponašanjem doista dostigao i prestigao niz zloporaba iz Tuđmanova vremena, s tom razlikom da je Tuđman ipak imao minimum poštovanja prema državi koju nam ni on nije poklonio. Kod nas je rastakanje države pod Milanovićevom koalicijom doseglo takve razmjere da se, ne samo obični građani, nego ni novinari, ne mogu dosjetiti zašto bi Karamarko šutnjom ili dezinformacijom štitio jednog možda nesavršenog čovjeka koji je ipak riskirao mnogo za obranu Hrvatske od ratnog neprijatelja.

Naravno, ovakvo čitanje slučaja Mirka Raškovića ne pali kod vrhuške SDSS-a. Po tumačenju Zorana Daskalovića, Rašković se među prvim odbjeglim Srbima vratio u Knin, u svoj stan, “uz pomoć tadašnjeg šefa SZUP-a Smiljana Reljića”. Unatoč raznim prijetnjama, Daskalović tvrdi da je “najvažnije bilo da je glava ostala na ramenima, a obitelj na okupu... Takva se usluga tajnih službi morala ili već ranije zaraditi ili ju je trebalo naknadno opravdati i uredno platiti” (Novosti, 4. prosinca). Premda je Daskalovićeva slika situacije u Kninskoj krajini u drugoj polovini 1990-ih, uostalom i sada, sve osim povoljna, on ipak zna što ne smije reći, a to je, da je Rašković izdao Srbe i tzv. Krajinu. Za takve formulacije zadužen je Savo Štrbac. Raškovićev povratak u Knin 1996. godine, “u vreme kad su Srbe po Krajini tamanili kao zečeve”, veli Štrbac, dokazuje da je Rašković “sve vreme rata bio hrvatski špijun”, a sad je “potpuno jasno da je on bio i ostao čovek HDZ” (Večernje novosti, 4. prosinca). Službeno curenje obavještajnih informacija o Raškoviću može samo ohrabriti Štrpca i sve one kojima je cilj produbiti etničke podjele u Hrvatskoj. Ovdje se još nešto može naučiti. Onim falsifikatorima koji insistiraju da je rat protiv Hrvatske bio i “građanski” ne odgovaraju ni Rašković ni Štrbac. Srbi koji su ostali lojalni zajedničkoj hrvatskoj državi nisu protiv nje vodili rat, pa ni građanski. Oni drugi protiv Hrvatske su sudjelovali u agresivnom ratu za odcjepljenje. Građanski rat pripada isključivo jugoslavenskom imaginariju. Neka tamo i ostane.

P.S.: Na predsjedničkim izborima u Argentini, 22. studenoga, Mauricio Macri, kandidat stranke desnog centra PRO, pobijedio je kirchnerističkog kandidata Daniela Sciolija, što predstavlja važan poraz nad lijevim populizmom u južnom konusu Latinske Amerike. Macrijeva pobjeda će utjecati na otklon od protekcionizma koji je pod Cristinom Kirchner naginjao autarkiji. U međuvremenu, 6. prosinca, nakon šesnaest godina populističkog “chavisma” u Venezueli je demokratska opozicija (MUD) pregazila Chávezovu i Madurovu socijalističku stranku (PSUV) i odnijela 109 od 167 mandata u parlamentu. Teško je predvidjeti što će Maduro sve poduzeti protiv pobjednikâ, ali sigurno je da je ovo početak kraja najnovijeg modela latinskoameričkog lijevog populizma. Očekuje se da će parlament osloboditi niz zatvorenih “fašista”, među njima i Leopolda Lópeza, lidera Narodne volje (VP), venezuelske sekcije Socijalističke internacionale, stranke nove parlamentarne većine. Demokratska politika je za lijeve represivce uvijek samo fašistička.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 13:25