IVO BANAC Slučaj predsjednika Woodrowa Wilsona

Od prije dvije godine, nakon militarizacije policije i niza policijskih ubojstava američkih crnaca (Sanford, Ferguson, Charleston, Baltimore, itd.) u SAD-u raste prosvjedni pokret Black Lives Matter (Crni životi su važni).

Tijekom proteklih nekoliko mjeseci proširio se na sveučilišne kampuse, gdje studenti aktivisti traže i reviziju pogleda na pojedine povijesne ličnosti. Na Yaleu se traži promjena imena Calhoun koledža, nazvanog po Johnu C. Calhouneu (1782. - 1850.), jelskom diplomcu i senatoru iz Južne Karoline, teoretičaru prava saveznih država i nedvojbenom poborniku ropstva na američkom Jugu. Premda je Calhoun uglavnom nepoznat izvan SAD-a, bio je jedan od najvažnijih političara intelektualaca prije Građanskog rata. Za razliku od njega, Woodrow Wilson univerzalno je poznat kao američki predsjednik za vrijeme Prvog svjetskog rata, kreator Četrnaest točaka (1918.), jedan od ključnih ljudi na Pariškoj mirovnoj konferenciji i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1919. Zbog načela samoodređenja narodâ, obožavali su ga srednjouropski slavenski političari, možda čak ponajviše Hrvati, koji su cijenili njegovu ulogu u borbi za Jadran protiv talijanskog imperijalizma. Nakon 1919. poklonili su mu mnoštvo ulica i trgova. O njemu je Ante Radić zapisao da je “čovjek kakav do sada nije sjedio kod nijednog sklapanja mira i koji je do danas toliko za svijet učinio da se možemo u njega pouzdati, kao Hrvati, kao Slaveni, kao seljaci, kao kršćani i kao ljudi.” Pao je žrtvom realista (Stj. Radić bi rekao “praktičnjaka”) u američkoj politici, koji Ameriku nisu htjeli vezivati uz tamo nekakve Lige naroda ili uz prezbiterijanski idealizam.

Prije nego što je ušao u izbornu politiku te bio izabran za guvernera države New Jersey i, kasnije, za američkog predsjednika, Wilson je predavao povijest i političke znanosti na nekoliko višeškolskih ustanova, a od 1890. na Sveučilištu Princeton, gdje je od 1902. do 1910. djelovao kao predsjednik (rektor) i znatno unaprijedio intelektualni život i infrastrukturu toga starog, nekoć prezbiterijanskog učilišta. Zato i ne čudi što u Princetonu jedan od šest rezidencijalnih koledža (Wilson College) i poznata viša škola za javnu politiku (Woodrow Wilson School of Public and International Affairs) nose njegovo ime. Upravo to smeta pokretu Black Lives Matter. Crni studenti na Princetonu naglašavaju pojedine detalje iz Wilsonova života koji nisu primjeri rasne jednakosti, što je možda razumljivo ako se uzme u obzir da su dominioni britanskog imperija bez ikakve zadrške djelovali na Wilsona da 1919. odbije japanski prijedlog za prihvaćanje rasne jednakosti kao aneks Ugovoru Lige naroda.

No, to je tek dio optužbe protiv Wilsona. Porijeklom južnjak, Wilson se nije protivio rasnoj segregaciji, koja se od 1880-ih širila u obliku odvojenih javnih objekata za crnce i bijelce, ponajviše u južnjačkim državama bivše Konfederacije. Štoviše, optužuje ga se da je crne studente odvraćao od natjecanja za upis na Princeton te da je kao predsjednik SAD-a uveo rasnu segregaciju u saveznu administraciju i na taj način pridonio poniženju i degradaciji mnoštva upješnih viših činovnika, posebno u Washingtonu, koji su tijekom Wilsonova predsjedništva postavljeni na manje važna i lošije plaćena radna mjesta ( Gordon J. Davis, The New York Times, 24. studenoga).

Da ironija bude veća, konzervativni republikanci već neko vrijeme optužuju Wilsona kao političara koji je u američki Eden unio hegelijanski etatizam. Nakon koruptivnog i razvratnog Pozlaćenog razdoblja (do kraja XIX. stoljeća) nastupilo je razdoblje progresivizma, puno reformne revnosti i civilnih pokreta za pristojnu upravu. No, po konzervativnom narativu, pored naprednjačkih populista, koji su bili podjednako sumnjičavi i prema državi i prema kapitalu, te su željeli vratiti vlast narodu, uz strogu primjenu ustavnih načela, postojali su i samopostavljeni elitni reformisti, koji su, poput Wilsona, u američku farmersku demokraciju unosili birokratski i scijentistički duh njemačkog Reicha. Takva slika Wilsona (v. Mark Lilla, The New York Times Book Review, 30. studenoga) obično je nadopunjena optužbama da su progresivisti bili (a mnogi jesu!) bezdušni promicatelji eugenike, što bi objasnilo ne samo Wilsonov rasizam nego i njegovu spremnost da, kao guverner države New Jersey, potpiše zakon za obvezatnu sterilizaciju kriminalaca i mentalno oboljelih (The Federalist, 19. studenoga).

Princeton još nije odlučio što će s Wilsonovom kontroverznom karijerom. Hoće li se prikloniti tumačenju da je Wilson nepopravljivi rasist (zar to nisu bili i robovlasnici poput Washingtona i Jeffersona?) ili da je ipak riječ o velikom čovjeku koji je robovao slabostima i predrasudama svog vremena.

Kako god odlučili, tu doista neće biti mnogo sličnoga s još djelomice otvorenim pitanjem Titove reputacije u postjugoslavenskim zemljama, kako Stjepo Bartulica tvrdi svojim reduciranjem ta dva posve različita slučaja unutar šireg procesa “revizije” povijesti (Večernji list, 21. studenoga), a još manje s Bartuličinom tezom da je odmak od komunizma (u Hrvatskoj “danas već imamo generacije koje nisu poznavale komunizam”) jedan od razloga zašto su upravo mladi birači u velikom broju (ima li dokaza za to?) glasovali za Most na saborskim izborima.

Dobro je znati da ni u velikim sredinama javne debate o povijesnim temama nisu nepotrebni luksuz ili gubitak vremena, u što nas ne prestaju uvjeravati poročni učitelji za koje je dobro samo ono što je za njih korisno. Možda se Princeton može odreći Wilsona, možda može i Amerika. Mali narodi srednje i jugoistočne Europe baš i ne mogu, a srećom i ne moraju. Da nije bilo Wilsona, dobar dio naše obale danas bi pripadao Talijanima. Za nas bi napredak bio kad bismo mu vratili zagrebački trg koji mu je do 1927. i pripadao.

P.S.: Popularnost jednog običnog šarlatana kakav je F. William Engdahl jedan je od misterija našeg vremena. Kad sam jednom njegovom zagrebačkom izdavaču prigovorio da objavljuje bofl robu iz kuhinje Lyndona LaRouchea, odgovorio mi je da se to čita. Bit će da je tako. Nažalost, vjerojatno iz istih razloga, Jutarnji list je prošle nedjelje objavio intervju s Engdahlom, u kojemu ovaj “analitičar kaosa”, a zapravo protuzapadni pamfletist, promiče niz besmislica te pouzdano tvrdi kako su danas “Rusija i Kina strateški bliže nego ikada prije u povijesti, i to je budućnost, ne samo Europe, uključujući i Balkan, pa time i Hrvatske” . Blago nama! Srećom Engdahlova je tvrdnja ne samo formalno netočna (jesu li Rusija i Kina danas strateški bliže nego što su bile za vrijeme Korejskog rata?), nego je posebno netočna kad je riječ o trenutnoj strateškoj situaciji. Kina danas doslovno usisava Rusiju i preuzima srednjoazijske države sljednice SSSR-a. Pored izgradnje plinovoda između Turkmenistana i Kine, još jedan primjer nedavna je najava Kineskih željeznica da će uskoro početi gradnja brze željezničke pruge Urumqi - Almaty - Biškek - Taškent - Ašgabat - Teheran. Na taj se način Rusija zaobilazi, a kineske se pruge (po međunarodnim standardima od 1435 mm širine, za razliku od ruskih standarda od 1520 mm širine) nadovezuju na međunarodne, koje vode do Istanbula i Europe (www.turkist.org, 23. studenoga). Nema ruskog “pivota na Istok”.

Upravo suprotno. Kina pivotira prema Zapadu, mimo i nasuprot Rusiji. To nije nužno dobra vijest, ali je daleko od Engdahlovih nadriteorija. Usput, čestitke Crnoj Gori na pozivu u NATO; još jedna zemlja koja sigurnu budućnost ne traži ni u Rusiji ni u Kini.