Mrkonjićani su pismo morali pročitati nekoliko puta prije nego što su ga razumjeli. Ni kad su im ga preveli, ono ih nije zbunilo manje od originalnog njemačkog teksta. Četiri države su se u promijenile, s dva svjetska i jednim lokalnim ratom između njih, i u krvavom se metežu sasvim zagubilo sjećanje tko je gradio općinsku zgradu, a da ne spominjemo nekakvu garanciju koju je krasopisom, metalnim perom umočenim u mastilo sastavio nepoznati K. und K. činovnik prije sto godina, kad se Mrkonjić Grad nije čak ni zvao Mrkonjić Grad, već Varcar Vakuf. Kad je itko za išta tako dugo jamčio, naročito u Bosni, gdje u kladionicama ne daju visok koeficijent ni da će sunce sutra izaći?
Takvo što u nas jednostavno ne postoji. Tvrdo su nam obećavali i još obećavaju, istina, svašta, ali nikad im stvarno nismo povjerovali. Gledajući kako se isti oni što su nekad u suzama pjevali “duh slavenski živjet će vjekov’ma” danas svečano zaklinju “jedinoj i vječnoj Hrvatskoj”, razborito je sumnjati u trajnost stvari. Ovdje sve drži vodu samo dok majstori odu.
Dogodi se opet, rijetko i zapanjujuće, da ustanova ili poduzeće, unatoč svim potresima i mijenama, padanjima i podizanjima različitih političkih sustava, dočeka troznamenkaste godine. Preživi tu i tamo gdjekoja pivovara, destilerija, uljara, pržionica kave ili banka. Ovo posljednje osobit je podvig. Ne možete se pravo načuditi da su u ovoj lopovskoj i prevaratnskoj zemlji pare čitavih stotinu ljeta ostale na jednome mjestu, ali jednoj banci je to zaista uspjelo. Posljednjih se tjedana na televiziji hvali velikim jubilejom i, dapače, daje pismeno jamstvo, kao što je Austro-Ugarska jamčila za općinsku kuću u Varcar Vakufu, kako će i iduće stoljeće biti tu.
Nekvarljiv sadržaj
Vidjeli ste zacijelo reklamu. Uprava banke zove građane da, sasvim besplatno, pohrane jednu kutiju u njihovom trezoru pod centralnim zagrebačkim trgom, a oni će je za sto godina predati vašem pranećaku, čukununuku ili nekom drugom donositelju valjane potvrde. Kutija je, po prilici, veličine paketa kakvi se s napojnicom za konduktera autobusima iz provincije šalju studentima u glavni grad. Kao što mater iz Zaostroga jedincu na elektrotehnici šalje komad pancete, savijaču i čupavce, staklenku maslina i bocu domaćeg soka od višanja, vi imate priliku poslati paket u daleku budućnost. On ne putuje u prostoru, već u vremenu, “potomstvu zlom i nezahvalnom”, kako bi rekao onaj neurastenični pjesnik kojemu su djeca ulivala vodu u cipele u Hrabalovom romanu “Služio sam engleskog kralja”.
Sadržaj bi trebao biti nekvarljiv jer panceta i kolači za sto godina, blago rečeno, ne bi dobro izgledali, a isključeni su, dakako, i eksplozivi i kiseline. Sve drugo je ostavljeno vašoj mašti, na volju vam je hoćete li staviti dijamantne naušnice, srebreno nalivpero, odlikovanje iz Domovinskog rata, spomenar s prešanim suhim cvijećem i sentimentalnim stihovima, snimku vlastite svadbe ili izabrane isječke iz novina i audiozapis govora Franje Tuđmana, želite li naraštajima ostaviti osobnije svjedočenje ili bi naglasak radije stavili na historijske okolnosti u kojima ste živjeli.
Uzbudljiva je to zamisao. Zatekao sam se i sam prije nekoliko dana gdje razmišljam o popisu stvari koje bih ja spremio nepoznatom potomku, što bih mu poručio iz ovoga našega vremena i ove iscrpljene, umiruće civilizacije? No, počelo je s pitanjima na koje nisam znao odgovor.
Komadići kremena
Pod jedan, gdje ja to šaljem? Hoće li dijete moje djece paket naći u sitosti i veselju, u jednom tehnološki naprednom, čistom i sretnom svijetu, ili će bijelu kartonsku kutiju zamazanim rukama otvoriti odrpanac što među ruševinama lovi štakore? I jedna i druga opcija u ovome trenutku mi se čine jednako uvjerljivom. Mogu lijepo zamisliti leteće automobile u 2114. godini, ali i novo kameno doba i divlja plemena što s kopljima lutaju postapokaliptičnim krajolikom. Možda će se moj daleki nasljednik živo začuditi USB sticku, zagristi ga i nezadovoljno zaključiti kako predmet nije naročite hranjive vrijednosti. Mudrije bi možda djetetu bilo staviti nekoliko sitnica za preživljavanje, švicarski nožić, kompas, udicu, nekoliko komadića kremena, takve stvari.
Zatim, krenem li mu pisati, na kojem jeziku da mu se obratim? I mnoge riječi koje mi danas govorimo za stotinu godina će se upljesniviti i uvenuti, baš poput savijače i čupavaca. Ovo što ja sad pišem moga čukununuka vjerojatno ne bi manje začudilo nego što se ja začudim kad čujem narodnu pjesmu “Moja diridika ore na volove”. Nacionalistički jezikoslovci vole romantičnu predstavu kako od osvita svijeta naš jezik zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči i jednako će zujati, zvečati, zvoniti, zvučati, šumiti, grmiti, tutnjati i hučati sve do časa kad se anđeo Gospodnji među oblacima uspravi s trubljom i objavi povečerje čovječanstva, ali stvari, naravno, ne stoje tako.
Jedina i vječna Hrvatska mogla bi, zajedno s Maticom i Akademijom i oba pravopisa, i onim gdje se neću piše spojeno, i onim gdje se propisuje odvojeno, prdnuti u rosu kao i sve drugo što je prdnulo. Šaljete li nekome paket s rokom dospijeća u svibnju za sto godina i željeli biste primatelju sročiti nekoliko prigodnih toplih redaka, vjerojatno ne bi bilo zgorega napraviti to na engleskom. Za sto godina čak ni C-3PO, metalni droid iz Lucasovih “Ratova zvijezda”, programiran za više od šest milijuna oblika komuniciranja iz tisuća galaktika, možda neće znati hrvatski.
Glumac Špiro Guberina kazao je, na primjer, kako bi u budućnost poslao jednu epizodu “Velog mista” s njegovom antologijskom kreacijom gradskog škovacina, ali dosta je odvažna pretpostavka da će njegov rod tu išta živo razumijeti. Televizijskoj seriji na splitskoj čakavici s početka dvadesetog stoljeća ja bih za gledatelje u 2114. godini, za svaki slučaj, stavio mandarinske titlove.
Plemenite kovine
Kako bilo, kraj svih ovih nedoumica, i dalje me intrigira da odem u poslovnicu banke i upitam jednu kutiju za sebe i svoga dalekog potomka, razveselim nečim osobitim dijete djece svoje djece. Njoj ili njemu zacijelo bi bilo najdraže kad bi od pretka iz travom zaraslog groba pod okrhnutim i posivjelim spomenikom s nečitljivim, ispranim slovima dobili kakve ljupke predmete od plemenitih kovina i dragog kamenja, ali to, na žalost, nemam. Stvari koje bih poslao u budućnost su beznačajne, efemerne vrijednosti. Na primjer, jednu ili dvije svoje knjige. Upitajte bilo kojega hrvatskog književnog kritičara, svi će vam kazati kako jedva da postoji išta beznačajnije i efemernije od mojih knjiga. Teško je vjerovati da će taj prostački i prvoloptaški humor u dvadeset drugom vijeku itko objavljivati, pa eto, neka se mojoj djeci nađe.
Popravljanje dojma
Da popravim dojam, dodao bih jednu ili dvije ekranizacije tih proza i figuricu vojnika koju je pokojni Vasko Lipovac načinio za naslovnicu jednog mog romana. Stavio bih u kutiju zatim vjerojatno i knjige svojih prijatelja, možda Dežulovićeve “Pjesme iz Lore” i Jergovićevog “Hauzmajstora Šulca”. Reprodukciju nekog Vaništinog crteža. Knjigu Krležine lirike. Izabrao bih nekoliko domaćih rock albuma koji su mi značili. Na primjer, u posljednje vrijeme ponovno sam uzeo slušati ploče Animatora, prekrasne, osunčane pop pjesme već i sad malo zaboravljenog Krešimira Blaževića, koji nas je prije sedam godina tragično napustio. Žao bi mi bilo da se ne zna za njegov talent, to bi moralo ostati za generacije koje dolaze, da jednom i u budućnosti nekakva nasmijana i nevina mladost u perivojima na gitarama pjeva “Ljeto nam se vratilo” i “Kasno je za prosinac”. Naravno, ako 2114. još uopće bude perivoja i gitara, pa i samoga ljeta i prosinca.
Ima onda jedna fotografija Andre Damjanića, snimljena pedesetih godina na Starom placu, gdje je uhvaćena eksplozija euforične radosti nakon Hajdukovog zgoditka. Pažljivo bih spakirao i to u kutiju i dao da se sačuva na suhom i tamnom mjestu ispod Jelačić placa, premda me nogomet, kako znate, ne zanima. Slika bi mojem potomstvu bila svjedočanstvo kako smo se i mi nekad, u našim sumornim i ušljivim vremenima, znali veseliti. Rijetkost je, ali nađe se ipak takvih čarobnih trenutaka. To bi moju djecu, pretpostavljam, trebalo ohrabriti da ne posustaju u teškim satima.
Uzeo bih na kraju i jedan svoj stari panama šešir, tkan od finih, tankih niti iz grana ekvadorske toquilla palme, zarolao ga u tuljac, vezao svilenom vrpcom i ugurao između knjiga, ploča, slika i diskova, a zatim sjeo i napisao dugačko pismo dalekom nasljedniku, nadajući se da će me moći razumjeti i da je živ i zdrav kao što ja, očito, nisam. Opisao bih mu tko sam i što sam, gdje živim, što radim. Kazao bih kako sam, Bogu dragome hvala, bio za života voljen, no bilo je, da se ne izmotavam, i onih koji su me strastveno mrzili i mržnju koji put znali izraziti na... hm, recimo, vrlo nesvakidašnji način. Bio sam, kao i svi valjda, i dobar i loš. Imao sam svijetlih trenutaka, ali i nekih na koje sam nešto manje ponosan. Zalomilo mi se, zaboga, kome se zalomi, i da sam bio okrutan, podlac, bijednik i kukavica... Mogao bih, mislim, sve, do zadnje sramotne potankosti, priznati svome čukununuku jer mi se, iskreno, fućka hoće li me netko za stotinu godina osuđivati.
Trule kosti
Moje žute trule kosti odavno će ležati u ilovači, kad netko u svibnju 2114. dođe po moj paket. Zamišljam kako će to biti nekakav četrdesetogodišnji muškarac. Čovjek sebi neće doći kad ugleda kakvu sam mu kramu ostavio. Zurit će zaprepašteno u hrpu bedastoća, dok će njegova supruga s mojim bijelim šeširom na glavi čitati moje pismo, a kad dođe do kraja, neveselo će zaključiti:
“Sad mi je jasno.”
“Šta ti je jasno?” upitat će je dijete djeteta djeteta moga djeteta?
“Sad mi je jasno na koga si takav idiot ispao.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....