KRONIKE SLUĐENOG OCA Od prvog dana zakašnjelog godišnjeg gori je samo zadnji

Zagreb je lijep po kiši, zapisao je jednom na Twitteru znameniti mudrac, ali ni ljetos, onako prazan, vruć i tih, nije bio loš. I dok ste vi kolovoz proveli na Jadranu heštegirajući se po Instagramu u Baywatch badiću s onim gigantskim rozim monstrumima, obilazeći festivale i koncerte Mladena Grdovića (znam da ste bili), Sluđeni Otac odrađivao je grobarsku smjenu u firmi. Kao Steve McQueen koji je planirao bijeg s robije u “Leptiru” skokom sa stijene, ja sam planirao skok s krova redakcije u Koranskoj.

Ali toplotni udari došli su i prošli, i u gradu su već počele jesenske gužve, a mi smo tek stigli do naplatnih i napokon krenuli put Istre.

Pa što onda, govorim ženi, barem obala neće biti natrpana turistima (svuda su i dalje kolone u oba smjera), prognoza kaže da nas čeka dugo toplo ljeto (prva dva dana trpili smo olujni vjetar i kišu), a u posezoni sigurno više nitko neće divljati s cijenama (limenke piva nigdje u krugu od 20 km, a da je ispod 25 kuna).

Maleni smo odred, mama, kći, pas i ja, ali auto nam je na polasku natrpan kao kovčeg u kojem je Fiolić navodno nosio lovu Sanaderu.

Ekonomičan sam, nosim samo kupaće, dvije stare majice, punjač za mobitel i četkicu za zube, ali kći (4) ima velike planove za plažu, pa samo za nju nosimo:

- dvoje puhalice, iako ih uopće ne voli nositi

- dva luftića (koja nikad nismo stigli napuhati)

- proširenu obitelj od 12 Peppa Pig gumenih figurica - a svaki ćemo ih dan zaboraviti u apartmanu

- masku i dihalicu - mala ih se boji staviti na glavu

- dva šeširića: ne želi ih, kaže da joj smetaju - ona bi maramu

- troje kupaće, a uglavnom je gologuza

- kremu za sunčanje, ali nema ju strpljenja mazati

- set kantica i lopatica za pijesak, iako smo 99 posto dana na kamenoj plaži

- torbu punu plišanaca - evo ih, zaboravljeni godišnji provode u kutu sobe.

Ah, da - i stvari za psa, ali naša je 12 godina stara maltezerica toliko lijena da joj je problem dovući se s jastuka, na kojem drijema 16 sati dnevno, do posude s hranom. A kamoli spustiti se do plaže.

I tako, nismo se još okupali kako treba, a u Zagrebu je već umalo pala Vlada, umro je onaj tip koji je snimio “Teksaški masakar motornom pilom”, a telku su preplavile reklame za pute i muljače za berbu grožđa iz Bauhausa. Ukratko, dok ste se vi pripremali za sezonu grijanja, mi smo se pripremali za prvi pravi ljetni dan na moru.

Godišnji s djetetom, ne moram naglašavati, velika je prometna nesreća, kao kad na autocesti magla izazove lančani sudar na koji se stalno lijepe novi automobili.

Ali kad taj jedan savršeni ljetni dan konačno dođe, nakon sati i sati kupanja, smijeha i zabave, dok se kući u zalazak sunca vraćamo umorni, prašnjavi, malo izgoreni i puni masnica, shvatimo da nam je to sve što nam treba. Malena, zamusana od sladoleda i slane kose, sjedi mi na ramenima i umire od smijeha. Ona i mama pjevaju neku Gibonnijevu stvar, najglasniji smo u ulici, pa da nas i opere taj pljusak koji se pojavio niotkud, život je lijep i po kiši, kako je jednom slično zapisao na Twitteru onaj znameniti mudrac.

A, sve i da želim, ne mogu se žaliti. Evo, javlja mi se kolegica s posla, majka dvojice sinova. Moj prvi dan godišnjeg njezin je prvi dan na poslu nakon tri tjedna mora.

Kako si, jesi li se odmorila, pitam.

Njezin odgovor prenosim u integralnoj verziji:

“Prvi mi je radni dan. Plan je bio da naspavana i sretna idem na posao. Stvarnost: u jedan u noći mlađi mi počinje povraćati i ne prestaje do jutra.

U tri svađanje s mužem oko toga tko sutra ostaje doma i prijetnje razvodom braka.

U četiri ostajemo bez čiste posteljine.

U pet više ne čistimo, nema smisla.

U šest suprug odlazi na posao.

Minutu poslije maleni opet povraća.

U 8.30 muž se vraća s posla, počinje temperatura.

Do 9.30 oprali smo dvije mašine rublja, tri još čekaju.

U 9.35 odlazim na posao.

Što ti misliš, jesam li se odmorila?”

Od zakašnjelog prvog dana godišnjeg, naime, uvijek ima nešto još gore. A to je onaj zadnji dan.