KRONIKE SLUĐENOG OCA Taman se dogovorim s policajcem, kad žena krene vikati: 'To je sigurno zato što smo iz Zagreba, domaće ne gnjavite?!'

Nije li ljeto divno? Sunce, more, kokteli. Noćno kupanje, zalasci sunca, romantika.

Naspavat ću se. Konačno. Dovršit ću onu knjigu koju sam dobio za Božić. Pogledat ću sve hit-serije koje sam propustio. Stalno ćemo kuhati, samo zdrav život. Plivat ću, odreknuti se mobitela. Na posao se vraćam odmoran i barem deset godina mlađi.

Da. Na papiru i na Instagramu ljeto uvijek izgleda sjajno, kao Bandićeva fontana.

A onda godišnji stvarno počne i odmah prvog dana snovi ti se sruše kao Jošku Jorasu. Taj je jedne večeri zaspao u Sloveniji, a nakon arbitraže sljedećeg se jutra probudio u Hrvatskoj.

Tako se i ja osjećam prvog dana.

Već u sedam ujutro po kući urlaju telefoni. Pas bježi u ormar. Zovu nas majstori koji nam adaptiraju novi stan. Treba odabrati mjesta gdje će u zidove postavljati utičnice.

Stvarno?

U utorak, u sedam ujutro?

Žena sliježe ramenima pa juri do njih, ja nosim kofere u auto. Još nije devet, a vani je već 30 stupnjeva i dva kofera kasnije mokar sam do gole kože. Jer ljeto je i, spoiler alert, pakleno je vruće. Neka netko tvitne Donaldu Trumpu, this shit is for real.

Nismo se ni ukrcali, a naš stari, poluslijepi maltezer zamijenio je stražnje sjedalo auta za livadu i hladnokrvno obavio obilni Broj 2. Kao u onoj Gibonnijevoj pjesmi “gdje me staviš, tu ću rasti”. Pas je očito veliki fan, šteta samo što je nagluh pa je razumio “tu ću srati”.

Ozbiljno kasnimo, a plan je bio da do ručka stignemo u Istru, gdje ljetujemo. Ali revni majstori, proklete utičnice, pas s guzicom lakom na obaraču i panična potraga za gumenim Pig Peppa figuricama bez kojih kćer ne želi ni čuti za plažu izbili su nam dva sata odmah u startu.

“Prelazimo na plan B”, govorim ženi, “idemo starim cestama, u miru, kao nekad, stat ćemo putem na ručak, to je romantično.”

Bome je romantično, ali samo do prvog kamiona, tamo negdje u Jastrebarskom. Nakon toga stare ceste miks su “Mad Maxa” i “Beskrajnog dana”. Zavoj, kamion, pretjecanje u škarama, psovanje, zavoj, kamion... pa sve ispočetka. I onaj šugavi “Despacito”, na svakoj prokletoj radiopostaji koju uhvatiš.

Puzimo tako u koloni, kušamo taj Mediteran kakav je nekad bio, na cestama Marije Terezije, a onda na pola puta, kao grom iz vedra neba, žena pita: “Ključeve od apartmana si, naravno, uzeo?”

Oblijeva me hladan znoj, kočim uz cestu, ponovno me prestižu svi oni kamioni, kopamo po koferima i već da ćemo se uz žestoku svađu okrenuti natrag, kad ih kćer izvuče s dna torbe, ispod Pig Peppa figurica.

Deset godina stariji i vidno ćelaviji, pet sati kasnije prolazim Učku, u Istri sam.

“Plaža! Plaža!”, navija malena iz sjedalice, pa stisnem gas, evo nas brzo u Premanturi.

A u retrovizoru se odmah pojavi policijski motor.

“Ima pravde”, kaže žena, “sigurno ide za onim idiotima u BMW kabriju koji su nas malo prije divljački prestigli.”

Kimam glavom, ali znam što slijedi. BMW, malo morgen. Tip nas zaobiđe, digne lizalicu i pokaže da stanemo uz cestu. Poziva me da izađem i priđem motoru.

Da, znam da sam vozio prebrzo. Ne, ne moram vidjeti snimku radara, vjerujem vam. Ne, nisam pio. Da, znam da su ovdje ograničenja oštra. Ali malenoj se žuri na plažu, tu nema pregovora.

Čovjek se nasmije, skida mi kilometre, pada dogovor - platit ću zapravo samo simboličnu kaznu. Pristajem, okrećem se prema autu da zatražim novčanik, kad odjednom novi pakao.

Žena je provirila kroz prozor i ljuta je. Ali ne na mene, nego na njega.

Kreće kanonada. Da je l’ to zato što smo Zagrepčani, da zašto domaće ne halta, kako nije vidio one pijane turiste u BMW-u...

Tip se iznenadi i napravi korak unatrag i nek sam proklet ako na sekundu nije stavio ruku na pištolj.

“To vam je supruga? Simpatična je”, kaže pa doda:

“Rekao bih vam da odsad vozite sporije”, kaže dok mu plaćam, “ali sad vam počinje autoput za Pulu pa slobodno požurite. Stvarno, mogli ste se strpjeti još koji kilometar”, zaključi, mahne veselo ženi pa nestane.

Tek navečer kad smo se raspakirali, malu strpali na spavanje, natočili si vino i na terasi u tišini zagrljeni gledali zvijezde život je ponovno, makar na pet minuta, opet imao smisla.

“Sad mi je žao što sam vikala na policajca”, kaže ona odjednom, “čini se pošten. A nekako je i sladak. Stvarno si se mogao strpjeti još koji kilometar.”

Divan prvi dan, jedva čekam drugi.