MILJENKO JERGOVIĆ Veliki stih i sudbina jednog savršeno nepoznatog pjesnika

U Sarajevu je, među tolikim danas zaboravljenim i zaturenim romanopiscima, pripovjedačima i pjesnicima, živio i jedan Vladimir Nastić. Mršav, koščat čovjek, tada u četrdesetima, prosijede brade, grubo klesanog lica, izgledao je, ponašao se i govorio kao da je jučer stigao - ili još bolje: kao da nikad nije ni stigao - iz svoga sela. Nastić je bio iz istočne Hercegovine, odnekud iz Nevesinja, i tih je osamdesetih radio kao glavni urednik sarajevskih Malih novina.

Iako nije bio dječji pisac, štoviše činilo se da nikad nije ni bio dijete, Vlado Nastić si je, eto, u dječjoj štampi našao svoje egzistencijalno utočište. Obavljao je uredno svoje radne zadatke, isto je tako uredno živio, nije ga bilo među slavnim sarajevskim književnim alkoholičarima, a bio je previše oprezan da bi se bavio politikom ili da bi nekome iznad sebe oponirao. Da je devedesetih povijest drukčije potekla i da nije bilo rata, Nastić bi odživio svoje mimo svih društvenih gibanja, u Sarajevu bi dočekao penziju, u tom bi se gradu, vjerojatno, upokojio, i legao bi tu na pravoslavnu parcelu nekoga od gradskih grobalja.

U to sam vrijeme čitao sve, pa sam tako čitao i Vladimira Nastića. Stvarao sam svoje privatne kanone, otkrivao pisce ili ih stavljao u stranu. Nastić se našao među onima u čijem pisanju nisam ništa nalazio. Ili je bilo lažno i neautentično ono što sam našao. A on je, valjda, sve svoje stihove napamet znao, pa bi ih na priredbama Sarajevskih dana poezije tako iz glave i govorio. To je jako dobro činio, gromko, jasno i zaneseno, ne samo s ozbiljnim predstavljačkim radom, nego i s nekim začudnim vjerovanjem u poeziju, kao i u to da je to njegovo poezija. Tako sam ga jednom čuo da govori pjesmu “Crna ptica”:

Ležim pod murvom

U granama pjeva ptica

Crna ptica u crnoj murvi

Zanebesalo mi se

Zanebesalo mi se majko

Kao ono tebi dok si me rađala

Kako se samo sve raspada

I usna i bol i stablo

Gospodine kako se sve raspada

Ali nemojte povjerovati u ovo što govorim

Ta to je laka nesvjestica i ništa

Nemojte vjerovati u ovo što govorim

I koliko god da sam bio mlad, bilo mi je najviše dvadeset, i s kolikim god da sam cinizmom i nipodaštavanjem - koje doista nije bilo lišeno onoga što današnji fašisti rado nazivaju urbanim rasizmom - naježio sam se na to ponavljanje i taj trostih: “Zanebesalo mi se/Zanebesalo mi se majko/Kao ono tebi dok si me rađala”. I tu sam shvatio, ili sam shvatio mnogo kasnije, misleći o tom trenutku i vraćajući u sjećanje glas miran, savršeno utišan, Vladimira Nastića dok recitira ovu pjesmu, kako je za jedan ostvaren ljudski i pjesnički život sasvim dovoljna jedna tako savršena, tako začudna slika pod murvom.

Pritom, ta je slika u jeziku majstorski izvedena. Zanebesalo mi se, zanebesalo mi se majko, kao ono tebi dok si me rađala; bez rječce ono trostih bi ostao prazan, a sa svakom većom, težom i masivnijom riječju izgubio bi se njegov smisao ili bi se slika raspršila od pretpostavljenog viška patetike i ozbiljnosti. Nego sve baš mora biti onako kako jest i kako je tu, u tom lijepom govornom ritmu, u usmenoj evokaciji: kao ono tebi dok si me rađala.

Da se tu, na tom mjestu, Vladimir Nastić zaustavio, bila bi to, zajedno s prethodna tri stiha, savršena pjesma. Ni sa sljedeća tri, koliko god zvučali redundantno ili nemotivirano, pjesma previše ne gubi. Ali je Nastić morao nastaviti. A nastavak ne samo da pjesmu kvari i nagrđuje, nego čitatelja navodi da zaboravi ono prethodno što je pročitao, da zaboravi tu nečuvenu usporedbu dva zanebesanja i da mu tako promakne nešto što nipošto ne bi smjelo promaći. I to ne zbog pjesnika Nastića, nego zbog čitatelja. Potpunije se živi s tom usporedbom. U njoj je smisao poezije.

Ali činjenica da se Nastić nije zaustavio, nego je nastavio tako što će osporiti sebe i ubiti pjesmu patetikom iz kontre, danas mi je zanimljiva, jer u njoj nakon tolikih godina jasno mogu prepoznati tog čovjeka, njegovu životnu strategiju, njegovu masku i strah koji ga je vodio kroz život. To je bio on: uplašen trenutkom neočekivane veličine i iste takve, neočekivane prisutnosti. Suprotno od Šimićeva imperativa, bilo mu je milije i praktičnije da malen prođe ispod zvijezda. Da mu se, čim pogleda gore, zanebesa.

Na Vladimira Nastića nisam dugo pomislio. Ni ovog se trostiha nisam sjetio barem dvadeset i pet godina. Nakon što ga je u proljeće 1992. nestalo iz grada, Vladimir Nastić kao da mi je prebrisao sva sjećanja na sebe. A onda su mi neki dan došli majstori za plamenik na peći za etažno grijanje. Prozor u podrumu gdje peć stoji bio je poluotvoren, energično sam zakoračio ne obraćajući na njega pažnju, i tako sam snažno udario glavom u prozorski okvir da je iskočio iz šarki. I čini mi se dok je još padao na pod ja sam se sjetio Vladimira Nastića, njegove pjesme i tog nečuvenog tristiha.

Trebalo mi je poslije vremena da pronađem knjigu s ovom pjesmom, pa da je u miru i sabranju opet pročitam, sve osluškujući u sebi onaj davni glas. Poslije gledam na internetu, piše da je Vladimir Nastić bio predsjednik Udruženja književnika Republike Srpske i da je umro 11. ožujka 2010. Ništa ja to nisam znao, a ne bih ni saznao da nisam glavom tako jako udario u prozorski okvir, tako da mi se na čas smračilo pred očima, a prozor je tresnuo na pod. Ali se nekim čudom stakla nisu razbila. Rad sam da i to pripišem čudu tog tristiha i pogledu onog koji leži pod murvom i gleda u krošnju u čijim granama pjeva ptica, crna ptica u crnoj murvi.

Treba pažljivo čitati, a možda i još pažljivije slušati, jer čovjeku svašta promakne. I tko zna koliko mi je još toga vrijednog promaklo ako sam jedva ulovio i sačuvao pjesmu koju je napisao jedan već prilično temeljito zaboravljen pjesnik. Ratom u Bosni i Hercegovini, a onda i faktičkim raspadom te zemlje i njezine kulture, raspadom koji nije politički, ali su tri zajednice i tri kulture izgubile svaki pozitivni interes jedna za drugu, nestao je golemi broj prethodno važnih, ili uvažavanih, umjetnika, pisaca, pjesnika i romansijera.

Nestali su oni koji, poput Vladimira Nastića, nisu dovoljno veliki i važni da ih adoptiraju njihove matične vjersko-konfesionalne ili nacionalne kulture. A Nastić, nesretnik, nije ni za jedne antologije srpske poezije koja će se objaviti u Beogradu. (Nisu, međutim, tako iščezli samo oni maleni, nestaju i veliki i važni srpski ili hrvatski pisci potekli i ukopani u Bosni i Hercegovini, o čijem se postojanju njihove žuđene metropole nisu stigle informirati. A nestane bogme i poneki Bošnjak koji se životom i djelom nije uklapao u novoustanovljene nacionalne trendove…)

Ali nisu to jedini razlozi nestajanju. Postoje još neki, skoro jednako važni, a tiču se kompleksnosti graničnih i interferirajućih identiteta, što znači svih, ili skoro svih, pisaca poteklih iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na to kojoj i čijoj nacionalnoj kulturi pripadaju. Slika murve, crne murve, iz pjesme Vladimira Nastića, a s tom slikom i ta riječ - murva, iako je potekla odnekud od Nevesinja i Istočne Hercegovine, dakle kraja u kojemu žive najsrpskiji Srbi, u osnovi je egzotična i tuđa ako se stvari gledaju iz matice srpske jezične kulture i književnosti.

Mnogi bi se prestolnički, beogradski Srbi zapitali šta to murva zapravo jest, dok bi mnogi od onih koji to znaju iskazali da je murva zapravo hrvatska riječ za dud. I svejedno je koliko bi bili u pravu, jer je bitan dojam, bitan je osjećaj. A on nam govori da je Nastićeva pjesma nastala u blizini, i iz blizine, dvaju susjednih svjetova, hrvatskoga i bošnjačkog, i da ona, ta pjesma, kao i njezin pjesnik, postoji samo ukoliko postoje ti svjetovi i ako postoji svijest o njima. Bez njih će nestati i Nastića.

Ali iz moje, sasvim osobne i osobene perspektive, to i nije važno, jer za mene i dalje sve postoji. I postoje svi nužni međuodnosi. Moja perspektiva je perspektiva slobodnoga i zainteresiranog čitatelja, koji u velikoj mjeri živi od onoga što pročita, ali i za ono što pročita, kao što mu je i svaka književna pripadnost određena samo i jedino onim što je pročitao. I tko zna čega ću se sve sjetiti ako još koji put glavom tresnem u prozorski okvir.