MOJA PRVAŠICA JEDE PAPIR DA SE NE UDEBLJA Anoreksija? Ma to nije moguće, pa Ana ima samo 7 godina!

Nikad nije puno jela, ali u posljednje vrijeme apetit joj je bivao sve slabiji. Iako me zabrinula njezina mršavost, liječnica me uvjeravala kako je to normalna faza razvoja. A onda me učiteljica totalno šokirala – mama Tajana suočila se s opasnim poremećajem

Anina učiteljica? - začuđeno je upitao moj suprug Karlo - Zašto je zvala? Nemam pojma - - polako me počela hvatati nervoza. - amo je rekla da želi razgovarati o Ani. Kazaljka na satu pokazivala je da već deset minuta kasnim s pripremom večere. Razletjela sam se po kuhinji prikupljajući potrebne namirnice. Razmišljala sam što li je toliko važno da moramo ići u Aninu školu. Pa prije dva tjedna bio je roditeljski sastanak i sve je bilo u redu. Čak je učiteljica pohvalila moju sedmogodišnju kćerkicu kako se lijepo uklopila u sredinu te da je među najboljim učenicima u razredu. Je li ti Ana spomenula da nešto nije u redu? - nastavio je Karlo. Ne - slegnula sam ramenima - ali znaš ti nju. I da ima problema, ne bi nam rekla. Toliko se trudi biti savršena. Živa istina - složio se moj muž. Drago mi je što je takva, samo me ipak ponekad zabrinjava to što ne želi pokazivati osjećaje. Potpuno je različita od svog brata.

Karlo se nasmijao, ugasio televizor i lijeno krenuo prema kuhinji kako bi pripremio jedini dio večere koji zna - salatu. Ja bih rado da Leon poprimi malo njezinih osobina. Na pragu je puberteta i uskoro će postati nesnosan. Kao i većini žena u današnje vrijeme, moj dnevni raspored je pretrpan. Nije lako uskladiti potrebe djece i muža, koji ponekad zna biti gori od Ane i Leona, te vođenje kućanstva s brojnim poslovnim obvezama. Ponekad doista osjećam da je sve to iznad mojih mogućnosti. Moj raspored za sljedeći tjedan je popunjen - požalila sam se Karlu. - Bi li ti mogao otići u školu porazgovarati s Aninom učiteljicom? Žao mi je, draga, ali ovih dana moja tvrtka sklapa vrlo važan ugovor s novim klijentima tako da ću imati posla preko glave. Razumijem - razočarano sam rekla. Kako sam mogla i pomisliti da bi on našao malo vremena za svoju kćer. On nije shvaćao koliko toga moram obavljati da bi naša obitelj normalno funkcionirala. Zato je svako odstupanje u mom rasporedu značilo potpuni kaos za cijeli tjedan. Priznajem da sam perfekcionist, ali to je jedini način da održim red u svom životu i da budem zadovoljna sama sobom.

Doduše, Karlo je divan otac i suprug i obitelj mu je vrlo važna, ali briga o svemu je na meni. Ja vozim djecu na njihove izvanškolske aktivnosti, kupujem im odjeću i pribor za školu, kuham, perem, pospre57mam, idem u kupnju. Mogla bih nabrajati u beskonačnost. Ponekad sam prisiljena ranije otići s posla kako bih sve stigla obaviti. Srećom, imam poslodavca s puno razumijevanja, ali ni to ne smijem zloupotrebljavati, jer svačije strpljenje ima granice.

ODSUTAN SUPRUG

Moj suprug svoj posao stavlja na prvo mjesto. Jasno mi je koliko se mučio u životu da bi postigao ovo što ima danas - vodeće mjesto u poduzeću. No, naprosto mu moram zamjerati to što mu je posao uvijek isprika da ne uskoči i pomogne mi. Jednostavno mu nije jasno koliko se ja trgam od rada kako bi sve bilo na svom mjestu kad on dođe kući. Naravno, krivnja je djelomično i moja jer nikada o tome s njim nisam razgovarala. Ali to je zato što se uvijek nadam da će on to sam primijetiti i početi me zbog toga cijeniti. Nema problema, ja ću otići na razgovor - uzdahnula sam. Da je to barem neki drugi tjedan... - počeo se opravdavati. Ne brini se zbog toga - prekinula sam ga sa smiješkom, kojim sam pokušavala prikriti bijes i razočaranje.

ZA VEČEROM

Idem reći djeci da je večera gotova - polako sam krenula prema njihovim sobama. Vrijeme večere jedini je dio dana kad sam se malo mogla opustiti i doći do daha. Čim smo sjeli za stol, Karlo je s oduševljenjem počeo komentirati popodnevnu utakmicu. Karlo, poslije ćeš s nama podijeliti sve ljepote nogometa, sada bih htjela da Ana malo dođe do riječi - prekinula sam ga. OK, mama. Ana, kako je bilo danas u školi? - upitao je moj suprug. Zbunjeno ga je pogledala. Dobro, kao i uvijek. Je li se dogodilo nešto neuobičajeno? - uskočila sam. Ništa posebno. Učili smo novu pjesmicu, a iz matematike smo ponavljali zbrajanje i oduzimanje. Bilo je užasno dosadno. Začudila sam se. Pa nešto se moralo dogoditi. Zar nam ne želiš ispričati? - Slegnula je ramenima. A Sanja? Jeste li još uvijek najbolje prijateljice? - nastavila sam ispitivati. Zakolutala je očima. Sandra, mama. Koliko ti puta moram reći da se zove Sandra! Naravno da smo još najbolje prijateljice. Znači, u školi je sve u redu - zaključio je Karlo. Aha - potvrdila je Ana s izrazom gađenja gledajući u hranu na svom tanjuru kao u najvećeg neprijatelja. Zar nisi gladna? - suzdržala sam se da ne dodam “opet”.

Ana nikad nije puno jela, ali u posljednje vrijeme tek joj je bio sve slabiji. Iako sam se zabrinula zbog njezine krhke građe i gubitka na težini, njezina me liječnica uvjeravala kako je to normalno kod djece u tim godinama. Objasnila mi je kako se često događa da težina ne može pratiti djetetov rast, ali da to nije ništa opasno i da će se to s vremenom normalizirati. Savjetovala mi je da ne prisiljavam Anu da jede više nego što želi jer nijedno se dijete neće namjerno izgladnjivati. Uopće nisam gladna - tvrdila je Ana. Ali ovo je tvoje najdraže jelo... - ugrizla sam se za jezik. Neću navaljivati. Ovako ćemo. Tvoj dio ću spremiti pa budeš li poslije gladna, samo ću ti podgrijati.

Zahvalno me pogledala. Tek tada sam uočila da ima lagane podočnjake, a u njezinim očima nije bilo ni trunke veselja. Što se to događa s njom? Je li bolesna? Ili ipak ima nekih problema u školi? Ma koliko mi je poziv njezine učiteljice došao u nezgodno vrijeme, toliko sam jedva čekala da porazgovaram s njom. Bila sam sigurna da će mi ona znati reći što se događa s mojom kćeri. Doduše, pretpostavljala sam da je riječ o kakvom manjem incident, poput zadirkivanja drugih učenika ili svađa sa Sandrom. Ona je toliko osjetljiva da bi je takvo što sigurno jako pogodilo, a preponosna da bi o tome pričala. Tko je gotov s večerom, dobit će desert! - povikao je Karlo. Torta od sladoleda! Tko je za? Ja, ja! - odmah je uskočio Leon trpajući zadnje zalogaje večere u usta. Nasmijala sam se. Zvuči jako primamljivo, ali ja ipak ne bih. Moram skinuti ovih nekoliko kilograma koje sam dobila za praznike - namignula sam mužu.

MOŽDA I JEST POSRIJEDI PSIHOLOŠKI POREMEĆAJ. VAŠA ANA NIJE PROGUTALA SAMO JEDAN PAPIRIĆ, VEĆ PAPIR UZIMA UMJESTO HRANE! - ŠOKIRALA ME UČITELJICA

Nadala sam se da će desert potaknuti Anu da ipak pojede večeru. No, ona je ustala od stola i samo rekla da mora ići u kupaonicu. Je li ti dobro, dušo? - upitala sam zabrinuto. Aha, samo mi se malo spava - odvratila je zijevajući. Karlo i ja pogledali smo se zabrinuto. Čim je Ana otišla, odlučila sam nazvati njezinu učiteljicu da se dogovorimo o tome kada ću doći na razgovor. Pogledala sam u svoj planer. Svaka minuta u sljedeća tri tjedna bila je popunjena. No, nisam imala izbora, morala sam to ugurati već sutra poslijepodne. Bila sam svjesna kako će mi se poremetiti svi planovi i to me užasno iritiralo.

Do trenutka kad sam došla u školu, problem je u mojoj glavi poprimio enormne razmjere. Već sam zamišljala kako će mi Anina učiteljica reći da se cijela škola urotila protiv Ane. Uletjela sam u kabinet i preskočivši sve uvodne ljubaznosti, odmah prešla na problem. - Što se dogodilo Ani? Što nije u redu?

UPOZORENJE UČITELJICE

Učiteljica se nasmiješila i ponudila mi da sjednem. Htjela bih vas pitati o Aninoj prehrani kod kuće. Kakav joj je tek? - Slegnula sam ramenima. Nikad nije puno jela. A njezina težina? Kakvog je zdravlja? Odličnog. Nedavno je bila na pregledu. Njezina mi je liječnica rekla da je sve u najboljem redu i da se ne zabrinjavam što je malo izgubila na težini jer je to samo takvo razdoblje u njezinu rastu i razvoju. Ali što mi vi zapravo želite reći? - postala sam nestrpljiva. Ne znam kako da vam ovo zapravo kažem - učiteljica je duboko uzdahnula. - Naime, primijetila sam da Ana jede papir.

Nisam mogla vjerovati u to što sam čula. Počela sam se smijati. Zvali ste me da mi kažete kako Ana jede papir? Pa to je smiješno! Djeca svašta stavljaju u usta. Moj mali nećak neko je vrijeme jeo kukce. Ne mogu vjerovati da ste napravili takvu strku ni oko čega. Oprostite, ali imam puno obveza i doista moram ići - krenula sam prema vratima.

NIMALO BEZAZLENO

Molim vas, saslušajte me do kraja. Situacija možda nije tako bezazlena kako vi mislite. Uz malo oklijevanja vratila sam se i ponovno sjela prekriživši ruke. Zar ćete mi sada reći da moja kći ima psihološki poremećaj zato što je progutala papirić? - bilo je dosta sarkazma u mom glasu. I to je moguće. Naime, Ana nije progutala jedan papirić, već papir konzumira umjesto hrane. Molim?! - uspravila sam se iznenađeno. Svu hranu od užine daje drugim učenicima - nastavila je učiteljica. - Isprva sam mislila kako je velikodušna, pa želi hranu podijeliti s prijateljima, ali onda sam primijetila kako ona nikad ništa ne jede. Rekla sam joj da ne treba iz ljubaznosti davati drugima svoju hranu, ali ona mi je odgovorila kako to čini jer nije gladna. A prije nekoliko dana naišla sam na nju dok je izlazila iz zahoda s punim rukama toaletnog papira, koji je usput stavljala u usta. Pitala sam je zašto to radi, a njezina prijateljica Sandra odgovorila mi je kako Ana stalno jede papir. Bila sam zgrožena. Činilo mi se da je Ani bilo jako neugodno što sam je vidjela pa sam poslije, kad smo bile same, pitala Sandru zašto njezina prijateljica jede papir. Rekla mi je da ga Ana jede umjesto hrane jer će se inače udebljati.

Trebalo mi je malo vremena da se saberem. Nemojmo brzati sa zaključcima - savjetovala mi je učiteljica. - Možda je to samo prolazan hir, ali preporučila bih da porazgovarate sa školskim psihologom i zatražite stručno mišljenje. Trenutak sam još sjedila bez riječi, zaprepaštena tim otkrićem. Hvala vam što ste me upozorili na to što se događa s Anom. Oprostite zbog mog maloprijašnjeg ispada. Svakako ćemo potražiti profesionalnu pomoć za Anu. Možda bi bilo dobro otići i drugom pedijatru, te ponovno provjeriti Anino zdravstveno stanje - spomenula je učiteljica. Naravno, to se podrazumijeva - složila sam se.

ANOREKSIJA, TO NIJE MOGUĆE! TO JE BOLEST TIPIČNA ZA DJEVOJKE, A ANA IMA SAMO SEDAM GODINA..

Na putu prema kući osjećala sam strašnu krivnju što sam tako - olako - prihvatila - objašnjenje liječnice, iako sam predosjećala da nešto nije u redu. Odlučila sam da više nikad neću zanemarivati majčinski instinkt. Čim je Karlo stigao s posla, odmah sam mu ispričala kako je protekao susret s učiteljicom. Na moje veliko čuđenje, nije se previše uzrujao zbog toga. - Jesmo li mi za to krivi? Moramo razgovarati s Anom i vidjeti u čemu je problem. Nisam se s time složila. Moramo biti obazriviji. Ni ti ni ja nismo stručnjaci za dječju psihologiju. Mogli bismo prouzročiti više štete nego koristi. Zato predlažem da najprije odvedemo Anu drugom liječniku.

Po preporuci naših prijatelja, otišli smo jednom od najcjenjenijih pedijatara kod nas. Nakon temeljitog pregleda došao je do zaključka kojeg smo se oboje pribojavali. Ana pokazuje znakove neuhranjenosti. Napravio sam neke pretrage iz kojih se može zaključiti da bi uzrok mogao biti - psihološke prirode. - Ne želim vas unaprijed plašiti, ali iz onoga što ste mi vi rekli i onoga što sam sâm vidio, svakako preporučujem stručnu psihološku procjenu. Dat ću vam ime svojega kolege koji je odličan u radu s djecom.

Već za sljedeći tjedan ugovorila sam prvi susret s psihologom. Naravno, sama sam pratila Anu. Karlo je opet bio zaokupljen poslom. Jesam li mu to zamjerila? Još kako. Što će mi taj liječnik raditi? - upitala me Ana čvrsto stišćući moju ruku. Vjerojatno će ti postaviti puno pitanja. Nemoj se bojati, bit ću s tobom cijelo vrijeme. Već nakon nekoliko minuta provedenih u ordinaciji jasno se vidjelo da se Ana potpuno opustila. Čak se i nasmijala na pošalicu koju je doktor ispričao. U tom trenutku shvatila sam koliko je dugo nisam vidjela da se smije. Bila je to iznimno bolna spoznaja za mene, jer bio je to još jedan znak da moju savršenu djevojčicu muče ozbiljni problemi. Ana, bi li ti smetalo ako bi nas tvoja mama malo ostavila same? - upitao je liječnik kad je primijetio da se Ana ugodno osjeća razgovarajući s njim. Pogledala me upitno. Kimnula sam. Ne bi mi smetalo - sigurno je odgovorila. Budeš li me trebala, bit ću odmah tu ispred, u čekaonici - pomilovala sam je po kosi i izišla.

OPET SE SMIJE

Bila sam sigurna da će za koji trenutak izletjeti iz sobe sva u suzama. No, prevarila sam se. Na moje veliko iznenađenje, kada je napokon izašla, na licu joj je bio širok osmijeh. Mama, doktor sad hoće razgovarati s tobom, a meni je rekao da se tu mogu igrati. Zatvorivši vrata za sobom, smjestila sam se u udoban naslonjač. Drago mi je što ste doveli svoju kćer na vrijeme. Time ste izbjegli puno veće probleme, koji bi se zasigurno ubrzo pojavili - započeo je doktor. Što nije u redu s Anom? - zabrinuto sam upitala. Na žalost, to vam još ne mogu sa sigurnošću reći jer je prerano za postavljanje bilo kakve dijagnoze. Zato bih preporučio da Ana redovito dolazi k meni na razgovore, najbolje dvaput tjedno dok ne utvrdimo u čemu je problem. U redu - mirno sam se složila.

SVI NA RAZGOVOR

Iako sam bila svjesna da je zdravlje moje kćeri najvažnije, ipak prva misao koja mi je proletjela kroz glavu bila je kako ću sve to uklopiti u svoj ionako pretrpan - raspored. - Osjećala sam se kao da mi je netko na leđa natovario tonu tereta. Nakon nekog vremena želio bih dogovoriti razgovor s cijelom obitelji - nastavio je doktor. Zašto s cijelom obitelji? - začudila sam se. Da bih mogao dobiti bolji uvid u to kako se Ana uklapa u obitelj. Naime, puno bolje mogu razumjeti pacijenta ako ga promatram kao pojedinca, a zatim kao dio skupine. Razumijem - kimnula sam. U glavi mi se samo vrtjelo to kako ću ponovno morati izostajati s posla te iznova organizirati sve svoje obveze. Naravno, Karlo će naći milijun isprika za to što neće moći preuzeti dio odgovornosti ili doći na razgovor s Aninim psihologom. Odjednom sam se trgnula. Pa što je to sa mnom? Jesam li normalna? Moj posao i obveze morale bi biti zadnje o čemu bih trebala razmišljati.

Vrativši se kući, prepričala sam Karlu razgovor s psihologom. Odmah je zauzeo obrambeni stav. Zašto bismo svi trebali ići tamo? Samo će nas ispitivati o našem djetinjstvu i zaključiti kako su naši roditelji krivi za sve naše probleme. Kakav je to psiholog koji nije mogao Ani ni dijagnozu postaviti! A nije rekao ni što trebamo učiniti da joj bude bolje. Takav Karlov stav bio je više nego što sam mogla podnijeti. Eksplodirala sam. - Ovo radimo za dobrobit i tvoje kćeri! Nikad nisi u stanju ništa učiniti za svoju djecu. Ja se brinem i o njima i o kući, uz to još imam i posao, a ti izbjegavaš bilo kakvu odgovornost vezanu uz našu obitelj. Uvijek se izgovaraš svojim poslom. I što bi to trebalo značiti? - upitao je uvrijeđeno.

SVAĐE JE POGAĐAJU

Koji dio nisi razumio? - kipjela sam od bijesa. - Pojednostavnit ću ti. Osim što kući donosiš zaradu, ništa drugo ne radiš da bi pridonio ovoj obitelji. Ja sam prisiljena sve obavljati, a ti čak nisi u stanju to ni cijeniti. Eto! Dugo mi se nakupljao sav taj bijes i bilo je pravo olakšanje izbaciti sve to iz sebe. Karlov izraz lica jasno je pokazivao da je spreman za protunapad. No u posljednji čas se zaustavio kad je iza sebe začuo jecaje. Okrenuvši se, ugledali smo Anu kako stoji na vratima sva u suzama. Čvrsto sam je zagrlila. Dušo, što se dogodilo? Mrzim kad se ti i tata svađate - plakala je. Karlo ju je podigao u naručje. U pravu si. Tako se ništa ne može riješiti. Odsad ćemo mama i ja rješavati nesuglasice bez svađe i vike. Ali ponekad se svađate da uopće ne vičete - i dalje je jecala dok sam brisala suze s njezina lica. - A to je još gore. Kako to misliš? - zaprepastilo me to što je rekla. Pa - oprezno je najprije pogledala Karla, a zatim mene - ponekad mi se čini da ste oboje ljuti u sebi. Vidim vam to u očima, ali nikad ništa ne kažete.

Izmijenila sam zaprepašten pogled sa suprugom. Je li moguće da je naša malena djevojčica bila u stanju osjetiti napetost među nama kad se radilo o problemima o kojima nikad nismo razgovarali? Pokušala sam je umiriti. Zlato, tata i ja te jako volimo. I baš zato nastojimo biti što bolji roditelji. Ali koliko god se trudili, ne činimo uvijek sve najbolje. To je jedan od razloga zašto ćemo sada odlaziti doktoru kako bismo se još bolje naučili brinuti o tebi i Leonu. Značajno - sam - pogledala Karla. U redu - kimnuo je. - Ići ću s vama na razgovor. Bilo je potrebno nekoliko posjeta psihologu dok je Ani postavio dijagnozu.

POTVRDA ANOREKSIJE

Već je ustanovljeno da Ana pati od neuhranjenosti - počeo mi je objašnjavati - a na meni je bilo da utvrdim što je tome uzrok. Naime, iz razgovora s njom i na temelju nekih psiholoških testova koje sam proveo, mogu sa sigurnošću reći da vaša kći ima anoreksiju. Anoreksiju?! - zabezeknula sam se. - Pa to nije moguće! To je bolest tipična za djevojke u pubertetu i mlade žene koje se izgladnjuju do besvijesti kako bi nalikovale svojim idolima s televizije i iz časopisa. Ana ima samo sedam godina, ona još nije svjesna te histerije oko mršavljenja. Istina je to što kažete, ali zabilježeni su brojni slučajevi kod mladih muškaraca i djece, posebno u posljednje vrijeme. Nije razjašnjeno zašto se ta bolest pojavljuje kod tako male djece. Brojni stručnjaci optužuju utjecaj televizije, ali neki tvrde da je riječ o isključivo psihičkom poremećaju. Što vi mislite? - upitala sam.

ONA HRANU SMATRANEPRIJATELJEM KOJEG POD SVAKU CIJENU TREBA IZBJEGAVATI JER UZROKUJE NEŠTO ŠTO JE KRAJNJE NEPRIHVATLJIVO - DEBLJANJE. A TOGA SE UŽASAVA..

Vjerujem da ima istine u obje teorije, ali mislim da na to najviše utječe različitost pojedine osobe i način na koji će protumačiti informacije iz okoline. Naposljetku, ljudski je mozak toliko kompleksan fenomen da smo još jako daleko od njegova razumijevanja. A Ana? Kako ćemo njoj pomoći? Ona hranu smatra neprijateljem kojeg pod svaku cijenu treba izbjegavati jer uzrokuje nešto što je krajnje neprihvatljivo - debljanje. A iz razgovora s njom shvatio sam da se toga užasava. Kimnula sam. To je rekla i svojoj najboljoj prijateljici - nadovezala sam se. Smatram da bi bilo najpametnije da Ana i dalje dolazi na razgovore, kao i dosad, jer sam primijetio lagano poboljšanje. Ugodno se osjeća u mom društvu i sve se više otvara. Čak pomalo počinje mijenjati mišljenje o hrani. Naime, posljednji put sam joj ponudio da podijelimo sendvič. Pošto je svoju polovicu odmjeravala dobrih dvadeset minuta, naposljetku ju je ipak pojela. Pa to je fantastično. Kako da takvo što postignem i kod kuće? - oduševila sam se. Trebat će vam puno strpljenja i požrtvovnosti, ali nakon nekog vremena sigurno ćete primijetiti pozitivne rezultate. Samo morate biti svjesni da se u ovakvim slučajevima uspjeh ne postiže preko noći.

UZOR U OBITELJI

To mi je potpuno jasno. Iznimno je važno da je ne silite i da joj ne brojite zalogaje. I nemojte očekivati da će jesti tri obroka dnevno. Radije joj nudite male količine više puta. Neka atmosfera za vrijeme jela bude vesela i opuštena. Uz to bih preporučio da se što više bavite njome. Idite u šetnje, proučavajte - ptice - i - cvijeće, igrajte se s njom. Važno je da usmjerite njezinu pozornost s nje same na druge stvari. Primijetio sam da voli crtati, a spomenula je i da bi htjela pokušati plesati balet. Upišite je na neku aktivnost koja bi joj se mogla svidjeti. Svakako ću poslušati sve vaše savjete, no imam jedno pitanje za vas. Je li moguće da je naša obitelj na neki način utjecala na sve to? - odjednom mi je sinulo. Dakako. Na primjer, primijetio sam da vi imate vitku liniju. Jeste li često na dijeti?

Odmah sam zauzela obrambeni stav. Pazim da mi težina ostane u određenim granicama. Ponekad dobijem koji kilogram viška, ali tada ne idem ni na kakve drastične dijete nego samo neko vrijeme izbjegavam visokokaloričnu hranu i slatkiše. Ali priznajete da pazite na težinu? - nasmiješio se liječnik. Pa zar ne paze svi u današnje vrijeme? - odgovorila sam mu protupitanjem. Vi ste Ani uzor. Moguće je da je kod vas uočila koliko je važno paziti na liniju. Znači, ja jesam kriva za njezino stanje? - upitala sam pomalo uvrijeđeno. Ma ne, nikako. Samo vam pokušavam objasniti gdje je Ana sve mogla vidjeti da “nije lijepo biti debeo”. Naravno, postoje još mnogi drugi izvori takvih informacija, koje vjerojatno i nisu tako uočljive, ali ih je njezin mozak izdvojio iz konteksta i preuveličao. Ali ona će cijeli svoj život biti pod utjecajem svoje okoline. Ne mogu je zato staviti pod stakleno zvono. Kako ću je onda zaštititi u budućnosti? - Nikako. - Rješenje - je - u promjeni načina njezina razmišljanja i prihvaćanja takvih utjecaja. To ima smisla - zaključila sam. Želio bih već sljedeći tjedan razgovarati s ostalim članovima vaše obitelji. Nema problema.

NEVJEROJATNE STVARI

Začudila sam se samoj sebi što sam sljedeći susret dogovorila bez beskrajnog reorganiziranja svojega rasporeda. Očito je moja potreba za redom i kontrolom došla na sporedno mjesto. Učinilo mi se da sam čak osjetila trunčicu olakšanja. Karlo i Leon nisu prestali gunđati do trenutka kada nas je liječnik uveo u svoju ordinaciju. Obojica su smatrali da je krajnje besmisleno što moraju biti tu i slušati blebetanje nekakvog psihologa o Aninoj prehrani. No, prevarili su se. Nakon što su petnaestak minuta šutke sjedili poput dva zombija, doktor ih je polako obojicu uspio uvjeriti da nema ničeg lošeg u tome ako svi zajedno malo porazgovaramo. I doista, kad su se napokon raspričali, otkrile su se neke nevjerojatne stvari.

Svoj brak s Karlom uvijek sam smatrala sretnim, te da se svi u obitelji dobro slažemo. No, kada smo počeli razmatrati pojedinačna razmišljanja i osjećaje pod stručnim doktorovim usmjeravanjem, uvjerili smo se da su mnogi problemi ostali zanemareni. Ne toliko kod Leona jer on je uvijek bio otvoreno dijete koje je izražavalo svoje osjećaje. Šokiralo me koliko smo toga Karlo i ja prešućivali jedno drugome. Priznali smo da smo oboje namjerno prikrivali ljutnju i bijes kako bismo zadržali mir u kući. Uvijek sam mu zamjerala zbog toga što sam sama morala obavljati sve poslove vezane uz kuću i djecu, a da mi on nikad nije ponudio pomoć ili barem odao malo priznanja za to. Kad sam mu to napokon rekla, ostao je potpuno iznenađen jer nije znao da se ja tako osjećam. Kako to nikad nisam spominjala, bio je uvjeren da je sve u redu.

IZNIMNO JE VAŽNO DA JE NE SILITE I DA JOJ NE BROJITE ZALOGAJE. I NEMOJTE OČEKIVATI DA ĆE JESTI TRI OBROKA DNEVNO. RADIJE JOJ NUDITE MALE KOLIČINE VIŠE PUTA. I NEKA ATMOSFERA ZA VRIJEME JELA BUDEVESELA I OPUŠTENA!

Njemu su, pak, uvijek na živce išla moja pravila, rasporedi i stalna potreba za savršenstvom. Ponekad se osjećam kao stranac u vlastitoj kući - prokomentirao je. Sve to zajedno prouzročilo je stalnu napetost među nama, što je posebno osjetljiva Ana jako osjećala. Na neki način od nas je preuzela naviku da sve zadržava u sebi, a to se moralo odraziti na njezino ponašanje. Doktor nas je upozorio da je Anina anoreksija posljedica poremećaja u razumijevanju informacija iz njezine okoline i da će se s tim vjerojatno boriti cijeli život. Karlo i ja odlučili smo promijeniti svoj odnos.

Malo pomalo počeli smo - više razgovarati, što je rezultiralo povećanjem razumijevanja i poštovanja među nama. Sada sam kudikamo opuštenija. Trudim se umanjiti svoju potrebu za savršenstvom. To nije nimalo lako, jer za mene to znači napuštanje života kakvim sam živjela otkad znam za sebe i koji mi je ulijevao samopouzdanje. Pa ipak, polako se navikavam prihvaćati i svoje i tuđe nesavršenosti.

NA PUTU OPORAVKA

Karlo se potrudio smanjiti svoje poslovne obveze i doista je pokazao da želi sudjelovati u vođenju kućanstva i brizi o djeci. No koliko god to meni u početku zvučalo savršeno, ubrzo sam shvatila da sam navikla sama obavljati te obveze te da mi on samo smeta. Teško je bilo uklopiti ga u moju rutinu, ali uz puno obostranog strpljenja uspjeli smo podijeliti dužnosti. Sada je naš brak snažniji, a među nama više razumijevanja i ljubavi.

No, najvažnije je da se sve to pozitivno odrazilo na Anu. Još odlazi na razgovore sa psihologom, ali sada je to puno rjeđe. Počela je jesti, ne mnogo, ali dovoljno da joj se organizam počne oporavljati. Često uživamo u dugim šetnjama, čavrljajući o svemu i svačemu, a jako joj se svidio i balet, na koji sam je upisala kad je počelo drugo polugodište. Ponekad u vrijeme obroka još uočim paniku u njezinim očima, što jasno pokazuje da se još nije oslobodila straha od hrane. No, ona tada zatvori oči i počne razmišljati o nečem sasvim drugom i već sljedeći trenutak s osmijehom nastavlja jesti. Ana će se sa svojim strahom vjerojatno boriti još jako dugo, ako ne i cijeli život.

Sretni smo što je pronašla snage i što se naučila nositi sa svojom opakom bolešću. A ako opet naiđe na poteškoće na svom teškom - putu - do - oporavka, znat će da će pomoć i potporu uvijek pronaći u svojoj obitelji, koja će biti uz nju i beskrajno je voljeti.