IZ ARHIVE

SUDBINA ZNANSTVENIKA Branim doktorat, a nemam ni za odijelo

 
 Photo by Brandon Wilson on Unsplash

Odlučio sam se za znanost jer sam želio promijeniti svijet i učiniti ga mjestom ugodnijim za život. No, ponižavalo me to što smo se supruga i ja, iako vrhunski obrazovani, ubijali od posla i jedva krpali kraj s krajem - povjerio nam se mladi znanstvenik Janko

Sjedio sam na terasi kafića i pijuckao kavu. Proljetno me sunce ugodno grijalo i pojačavalo osjećaj sreće koji me ispunjavao. Već sam izdaleka uočio Matejin vitak lik. Užurbano je koračala. Hitala je kako bi saznala što joj to tako važno imam reći da sam je s posla nazvao kući i ugovorio ovaj sastanak u gradu. No, što se dogodilo? - ovlaš me poljubila ne skidajući pogled s moga lica. Tajanstveno sam se nasmiješio. Što ćeš popiti? Kavu - i dalje me ispitivački promatrala. Dozvao sam konobara, a ona se nestrpljivo vrpoljila. Daj, nemoj se šaliti s mojim strpljenjem! - napokon je prasnula.

Nisam mogao a da se ne nasmijem. Tebi je možda smiješno, ali ja jurim po cijelom gradu pokušavajući se prisjetiti je li ti glas zvučao zabrinuto, tužno, ljutito ili radosno kad si me nazvao. Nije da ne volim iznenađenja, ali sada bi već mogao progovoriti - počela se ljutiti. Osjetio sam silnu ljubav prema njoj. Obožavao sam je otkad sam je ugledao. Volio sam sve u vezi s njom, ali njezin silovit temperament, njezina živa znatiželja i neustrašivi duh uvijek su me iznova oduševljavali. Ne ljuti se - nisam mogao odoljeti a da malo ne dramatiziram. - Vijesti su dobre, čak odlične - pomilovao sam je po obrazu, a ona je poput neukroćene ždrebice frknula i odmahnula glavom.

Ipak, njezina je ljutnja brzo okopnjela. No dobro, da ti napokon ispričam što se dogodilo - rekao sam uz osmijeh. Danas me u školu nazvao stari Miki, moj profesor s fakulteta. Ponudio mi je posao na znanstvenom projektu iz područja socijalne psihologije, što je mene oduvijek najviše zanimalo. Ako bi sve bilo kako je planirano, za mjesec-dva trebao bih početi raditi s njim. Profesor kaže da mu treba nasljednik. Dok ja završim poslijediplomski, on će u mirovinu i eto ti mene kao sveučilišnog profesora. Što kažeš? A što bih mogla reći, oduševljena sam! - uzviknula je Matea. Drago mi je što ti se sav onaj trud tijekom studija napokon isplatio, a utješno je znati i da te nisu svi zaboravili. Bila je to istina. Ja sam doista bio svake godine najbolji student u svojoj generaciji. Studirao sam sociologiju i filozofiju, a kako me zanimala i psihologija te kako sam bio odličan student, fakultet mi je odobrio da i nju upišem kao treći predmet.

Puno sam učio, ali to mi nikad nije bilo teško jer sam uistinu volio sve što je imalo veze s mojim predmetima. No, kad sam diplomirao, nekoliko mjeseci nisam mogao dobiti posao, a onda sam se zaposlio u gimnaziji na samo nekoliko sati nastave tjedno. Kako je profesorska plaća ionako mala, moja je, s obzirom na satnicu, bila čista mizerija. Kao da čita moje misli, Matea je rekla: Naravno, drago mi je i zbog novca. Sada ćeš imati daleko bolju plaću i određenu sigurnost, zar ne?

PROFESOROVA PONUDA

Plaća je, u odnosu na ovo što sada dobivam, izvrsna, ali objektivno nije baš velika. Tako to ide s početnicima, ali kako budem napredovao, tako će rasti i plaća. Morat ćemo se još malo strpjeti. Matea je trenutak šutjela, a onda rekla: Nije to problem. Zapravo nemaš što izgubiti, jer tvoj sadašnji posao, bez ikakve šanse da dobiješ punu satnicu, nije nikakva budućnost. Osim toga, prilika poput ove ne pruža se svakome. Što si odgovorio profesoru? Rekao sam da ću razmisliti nekoliko dana - znao sam da je ona svjesna toga da želim čuti i njezino mišljenje. Uostalom, Matea je moja supruga i bez nje nisam želio odlučiti o nečemu tako važnom. Dragi moj, naravno da ćeš prihvatiti. A što se novca tiče, skrpat ćemo se kao i dosad. Ipak ćemo ga imati više, a ja ću nastaviti davati instrukcije. Osjetio sam ubod boli. U svojoj sreći na trenutak sam zaboravio na Matejin položaj. Ona je završila studij kemije i također je bila jedna od najboljih studentica. I ona je željela nastaviti školovanje na poslijediplomskom studiju, ali njoj se nije pružila ovakva prilika. Nije čak imala ni stalan posao.

Našem skromnom budžetu pomagala je dajući instrukcije iz kemije i radeći honorarne poslove koji su rijetko kada imali veze s njezinom diplomom. Na trenutak sam osjetio sram i grižnju savjesti. Iako sam i ja prihvaćao različite honorarne poslove, taj je teret nosila uglavnom ona. A ako sada počnem raditi ovaj primamljivi posao, neću više imati vremena za dodatnu zaradu. Ma daj, nemoj se sada rastužiti! - predobro me poznavala Matea. - Tvoj je uspjeh i moj. Uostalom, tko kaže da i mene ne čeka možda i bolja prilika.

Znao sam da je iskrena i to mi je olakšalo da nastavim opisivati događaje ovoga za mene osobitoga dana. Ali to nije sve - napravio sam značajnu stanku. - Kad sam izašao iz škole, umalo sam se sudario s Darkom. Je li to onaj neugodni tip s kojim si studirao i koji misli da je popio svu pamet svijeta? - prezirno je rekla. Da, to je taj - morao sam se nasmijati. Oduvijek je bila tako oštra donoseći sudove o ljudima. Ali bila je stroga i prema sebi pa joj to čovjek nije mogao zamjeriti. Znaš, i on mi je ponudio posao. Molim? U istom danu! Tražen si kao da je za tobom raspisana tjeralica! - nasmijala se. Darko je otvorio agenciju za ispitivanje tržišta i marketing. Navodno mu ide jako dobro - nastavio sam pripovijedati. - Rekao je kako je velika sreća što je naletio na mene jer nije znao gdje bi me i kako mogao naći. Treba mu netko sposoban, a moja kombinacija sociologije i psihologije čini me savršenim za taj posao.

PRAVA PRILIKA

I, što si mu odgovorio? - upitala je Matea, iako mi se čini da je već znala kakav je bio moj odgovor. Odbio sam ga. Plaća bi, istina, bila četiri puta veća nego ona - koju - bih - imao - ako - bih - radio s profesorom. I posao je zanimljiv, ali znaš da se to protivi mojim uvjerenjima. Kod Darka bih trebao smišljati kako ljude uvjeriti da nešto kupe pa makar to bila nepotrebna glupost. A to nije ono zbog čega sam studirao. I sama znaš što mislim o potrošačkom društvu i bešćutnosti kojom se nastoji zaraditi što više novca. Osjećao bih se jako loše da znam kako i ja pomažem u tome, umjesto da razotkrivam sve te prikrivene načine zlouporabe. Ni velika plaća ne bi me mogla usrećiti.

UČILI SU ME DA POŠTENJE, TRUD I ZNANJE NAJVIŠE VRIJEDE, A ŽIVOT MISTALNO POTVRĐUJE DA TO NIJE ISTINA. ZAŠTO NEKAKAV PREVARANT MOŽE DOBRO I NEKAŽNJENO ŽIVJETI, A MI NE MOŽEMO?

Znam - pogledala me s ljubavlju. - To je jedan od razloga zbog kojih te volim. Tebe, tvoje ideale, načela i želju da promijeniš - svijet. - Uostalom, - još nismo gladni, a sada ti se pružila prilika i za drugi posao. Darko je rekao da mu se mogu javiti ako se predomislim - dodao sam još pokušavajući na Matejinu licu pročitati je li uistinu zadovoljna mojom odlukom, koja nas je lišila lagodna života. To je u redu, ali mislim da bismo sada trebali poći kući. Skuhala sam slastan ručak koji ne bi smio dugo stajati na štednjaku.

Dva mjeseca poslije počeo sam - raditi - na - profesorovu - projektu. Bio sam više nego zadovoljan. Istraživanje je bilo iznimno zanimljivo, a sam rad potpuno me ispunjavao. Nisam se štedio. Radio sam danonoćno, ponekad se iscrpljujući do krajnjih granica. Nitko to nije od mene tražio, ali žar s kojim sam prionuo na posao donio mi je nove pohvale mojega mentora. Upisao sam i poslijediplomski studij, tako da vremena za sve moje obveze nikad nije bilo dosta. Matea je na sebe preuzela sve kućanske poslove. Nisam to od nje tražio, ali ona mi je željela olakšati. Dragi, vidim da radiš dan i noć - nježno je rekla. - Meni nije problem pospremiti stan i skuhati ručak.

NAJAM STANA

Ipak, trebao sam biti pametniji i vidjeti koliko se iscrpljuje. Kako je držala instrukcije i radila različite povremene poslove, dan joj se svodio na jurnjavu od jednoga do drugog kraja grada: od tržnice do kuće, pa do nekog od nesretnih đaka kojima je kemija bila problem, pa na neko treće mjesto... A kako sebi nismo mogli priuštiti auto, sve je to obavljala pješice ili se gurajući u gradskom prijevozu. Tek nakon nekoliko mjeseci primijetio sam da joj je lice blijedo s modrim podočnjacima i da je dosta smršavjela. Odahni malo - rekao sam joj - ne moraš sada toliko raditi. A mogla bi i meni ostaviti da obavim nešto u kući. Daj, Janko, opusti se. Treba mi samo malo vremena da se uhodam i steknem kondiciju. Sada je najvažnije da ti daješ ispite i da se dokažeš na poslu. O tome nam ovisi budućnost. Moramo izdržati, a poslije ćemo uživati.

Ubrzo smo unajmili veći stan. Do tada smo živjeli u minijaturnom jednosobnom stanu koji nam je postao pretijesan. Naime, često sam radio i učio kod kuće. Matea se tada povlačila u kuhinjicu nastojeći mi ne smetati. Bilo je to nepraktično i ponižavajuće pa nismo imali izbora iako su stanarina i režije za novi stan odnosili veći dio moje plaće. Zato nam se financije nisu nimalo popravile. Ne brini se - opet me tješila Matea. - Uzet ću još nekoliko đaka na instrukcije pa ćemo lakše disati.

Posao me ispunjavao, preda mnom je bila blistava znanstvena karijera, ali ja sam u dubini duše neprekidno osjećao nezadovoljstvo. Pokušao sam otkriti što izaziva taj neugodni osjećaj koji me noću tjera da se probudim i satima zurim u prazno. Shvatio sam da mi prije svega nedostaje Matea. Zbog naše zauzetosti i niza obveza rijetko smo se posvećivali jedno drugome. Prije smo često odlazili u duge šetnje, vikendom na izlete ili bismo jednostavno satima ležali pripijeni jedno uz drugo, razgovarajući o svemu i svačemu. Sada smo jedva uspijevali izmijeniti koju rečenicu. I ljubav smo rijetko vodili. Iscrpljeni, najčešće smo se povlačili svatko u svoj svijet. Boljelo me to naše otuđenje.

No, nije to bilo jedino što me mučilo. Bio sam zabrinut i za našu budućnost. Trebalo je proći još dosta vremena dok ne napredujem. U znanosti nema uspjeha preko noći. A do tada je trebalo izdržati. Ponižavalo me to što nam je i kupnja novog para cipela bila izdatak za koji smo morali mjesecima štedjeti. O drugim stvarima da i ne govorim. Nismo si mogli priuštiti ni najosnovnije stvari, a kamoli luksuz kao što bi bila neka knjiga ili putovanje.

BEZ POMAKA

A bilo je već vrijeme da sredimo svoj život. Želio sam kućicu, obitelj, djecu, psa. Želio sam voljenoj ženi pružiti sigurnost, osloboditi je nepotrebnih poslova, kupiti joj neku lijepu sitnicu... Obične stvari, koje bi trebale biti dostupne svima činile su mi se poput nedostižna sna. Sve sam se češće pitao vrijede li moji ideali našeg tolikog truda i odricanja. Najgore je bilo to što se gotovo nikakvi rezultati nisu vidjeli, a nada da će nam budućnost biti bolja polako je blijedila. Da bi bio motiviran, čovjek mora vidjeti rezultate svojega rada. Osim pohvala mentora i nekolicine kolega, nikoga se drugog nije ticalo to što radim, nikome to nije bilo važno niti je itko za to znao. Osjećao sam kako zbog toga postajem sve nezadovoljniji i mrzovoljniji. Morao sam svoje misli podijeliti s Mateom. Ma što je tebi? Čemu ta malodušnost? Kao da nam je prije bilo bolje. Stisni zube i izdrži. Otkad je tebi novac tako važan? - žestoko je odgovorila.

No iza njezine odlučnosti naslutio sam tračak kolebanja. Ma nije meni važan novac, samo želim da normalno živimo. Ovo nije normalan život - tiho sam odgovorio. - Gledam ljude oko sebe i ne mogu vjerovati da smo ti i ja najgluplji i najnesposobniji. Svi su već riješili svoje osnovne probleme, a mi tapkamo u mjestu. Otkad su nam drugi ljudi i njihov život toliko važni? - Matea je sada bila već ozbiljno ljuta. - Znaš i sam da ima ljudi koji žive teže od nas. A oni koji imaju kuće, stanove, automobile, uglavnom su to stekli uz pomoć roditelja ili su se prodali na razne načine. Zar si zaboravio u što vjerujemo? Pa što onda ako smo završili fakultete! To ne znači da smo bolji od drugih. Uostalom, tko ti kaže da i nas ne čekaju uspjeh i bogatstvo. Ali ništa vrijedno ne dolazi preko noći. Možda nitko ne cijeni znanje i poštenje, ali to ne znači da i mi moramo postati neznalice i nepošteni. Što se događa s tobom? Svega mi je dosta! - sada sam i ja bio ljutit jer su me njezine riječi pogodile. - Osjećam se poniženim i bijednim. Cijeli život učili su me da su najvrjedniji poštenje, rad, trud, znanje, pomaganje drugima, a sve oko mene stalno mi potvrđuje da to nije istina. Nekakav prevarant može dobro i nekažnjeno živjeti, a ti i ja krpamo kraj s krajem. Očito je pogrešno sve u što sam vjerovao. Oko nas je bezbroj primjera koji to potvrđuju. Evo, primjerice, meni je prijeko potrebno bolje računalo. Gubim puno vremena i energije jer ga nemam kod kuće, a za istraživanje bi bilo važno da mogu više raditi i kod kuće. A mi sebi takvo računalo ne možemo priuštiti.

GLEDAM LJUDE OKO SEBE I NE MOGU VJEROVATI DA SMO TI I JA NAJGLUPLJI I NAJNESPOSOBNIJI. SVI SU VEĆ RIJEŠILI SVOJE OSNOVNE PROBLEME, A MI TAPKAMO U MJESTU

Zar si toliku paniku digao zbog jednog računala? - zbunjeno me pogledala. Ma to je samo povod - više nisam bio ljutit, nego tužan. Pitaj profesora postoji li kakva mogućnost da ti se osigura takvo računalo. Država navodno nastoji pomoći mladim znanstvenicima - predložila je Matea. Pitao sam. Ništa od toga, koliko god se zaklinju u znanost, stalno joj se smanjuju budžeti i nema novca za takve stvari - malodušno sam odgovorio. Ako je tako, sami ćemo ga kupiti - odlučno je rekla. - Računala se prodaju na obroke. Još ćemo se malo stisnuti, ali ako je važno da imaš takvo jače računalo i posebne programe, onda ćeš ga imati.

I doista, što je rekla, to je i učinila. Iznova me zadivila njezina hrabrost i odlučnost, ali moje se raspoloženje nije promijenilo. Novo poniženje stiglo je nekoliko mjeseci poslije. Na stručnom skupu psihologa trebao sam izlagati rezultate našeg istraživanja. Profesor je primijetio da sam se zbog toga silno uznemirio te me uvjeravao kako ću izlaganje odlično obaviti i kako je to prilika da se javno predstavim kolegama. Uzbuđeno sam Matei govorio o tome kako se, eto, konačno pružila prilika da pokažem što znam. Bilo mi je drago što je i ona bila pozvana, a nakon završetka radnoga dijela dana trebao se održati domjenak. Činilo mi se to kao zgodna prilika da se nas dvoje napokon malo zabavimo. A onda me oblio hladan znoj. Pa ja nemam što odjenuti! - očajno sam uzviknuo. Odijelo ne čini čovjeka - izrecitirala je Matea, ali bez stvarnog uvjerenja. Kao da se umorila od svega, a osobito od moga kukanja. Ne čini, ali je jako važno - paničario sam i dalje. - Ne mogu se pred svim tim ljudima pojaviti u starim trapericama, a to je jedino što imam. A što ćeš ti obući? Ne možemo, jednostavno ne možemo ići! Daj se smiri - umorno je rekla. - Uspjela sam malo uštedjeti pa ćemo si kupiti nešto prigodno. - Samo - nemoj - biti - tako malodušan.

VELIKI USPJEH

Njezin me ton natjerao da je pažljivije promotrim. Bila je blijeda i doista je loše izgledala. Moji problemi, kojima sam i nju neštedimice zasipao, toliko su me zaokupili da nisam razmišljao o tome kako se Matea osjeća, što misli o našoj situaciji i što uistinu želi. Dušo, jesi li dobro? - zabrinuo sam se. - Blijeda si. Ma sve je u redu. Samo sam imala naporan dan - odmahnula je rukom. Skup i moje izlaganje izvrsno - su - prošli. - Dobio - sam - brojne - pohvale - i - upoznao - niz - zanimljivih - ljudi - koji - bi - mi mogli pomoći u daljnjem radu i napredovanju. Bio sam zadovoljan i opušten. Matea i ja dobro smo se zabavljali sve dok nam nije prišao Darko sa svojom prelijepom suprugom. Oboje su odisali profinjenom elegancijom i ležernošću koja je pratila bogate ljude, a ja sam istog - trenutka - postao - bolno - svjestan svojega jeftinog odijela i Mateine skromne haljine.

ŽELIO SAM VOLJENOJ ŽENI PRUŽITI SIGURNOST,KUPITI JOJ NEKU LIJEPU SITNICU, NO I TO MI SE ČINILO POPUT NEDOSTIŽNA SNA. SVE SAM SE ČEŠĆE PITAO VRIJEDE LI MOJI IDEALI TOLIKOG ODRICANJA

Nakon nekoliko formalnih rečenica, Darko je rekao: Čuj, ako niste došli autom, javite se kada budete odlazili. Možemo vas povesti. I, znaš, ponuda za posao i dalje je otvorena. Sva čar ovoga dana, koji sam smatrao svojim velikim uspjehom, u trenutku je nestala. Odjednom sam poželio pobjeći s toga mjesta prepunog nasmiješenih, - razgovorljivih - i uspješnih ljudi. Poželio sam kod kuće zagrliti svoju ženu i utopiti se u toplini njezine ljubavi. Idemo kući - šapnuo sam Matei na uho. Može - složila se. - Ionako mi je već pomalo dosadno. A i moram ti nešto reći. Ne pitaj me što, reći ću ti kada dođemo kući.

Novost koju mi je Matea priopćila učinila me istodobno najsretnijim i najnesretnijim čovjekom na svijetu. Matea je bila trudna. Nosi plod naše ljubavi. Dugo sam je ljubio i grlio odlučno rastjerujući brige koje su me opsjedale sa svih strana. No kad je ona usnula, ja sam dugo razmišljao. I odlučio.

TRUDNOĆA SVE MIJENJA

Sutradan je bila subota pa nisam morao ići na posao. Bez žurbe sam pripremio doručak i probudio Mateu. Dok smo ispijali kavu i grickali tost, iznenada sam rekao: Odlučio sam dati otkaz i prihvatiti Darkovu ponudu. Ne, nemoj ništa reći. Ponekad moramo odustati od nekih svojih snova da bismo ispunili druge. Vjeruj mi, više mi ništa nije tako važno kao nas dvoje i ovo naše nerođeno dijete, koje je radost, ali i odgovornost. Ti više nećeš moći juriti po gradu za dodatnom zaradom, a od moje plaće ne možemo živjeti ni nas dvoje, a kamoli troje. Zato me nemoj pokušati odgovoriti, jer sam čvrsto odlučio. Matea me nekoliko trenutaka promatrala, a onda se nasmiješila. Tvoja je odluka meni zapovijed - rekla je šaljivo. Odahnuo sam, no iznenadila me lakoća s kojom je prihvatila novu situaciju. Ne znam kako bih podnio njezina uobičajeno žestoka uvjeravanja.

Razgovor s profesorom, kad sam mu rekao da više ne mogu raditi s njime, bio mi je jedan od najtežih u životu. Volio sam i cijenio tog blagog i mudrog čovjeka. On je pokazao veliko razumijevanje, ali mene to nije moglo utješiti. Osjećao sam da iz mojega života nepovratno nestaje nešto jako važno. No koliko god mi se bilo teško rastati od mentora, kolega i posla koji sam volio, još mi je teže bilo nazvati Darka i reći da prihvaćam njegovu ponudu. Očekivao sam da će likovati, pa me silno iznenadio njegov vrlo profesionalan odnos. Odmah je ugovorio dan kada ću doći da se upoznam sa zadacima koji me očekuju na novom poslu. Tako je počelo novo, sasvim drugačije razdoblje u mojem životu. Sam posao nije bio nezanimljiv, iako ga se nije moglo usporediti s onime što sam do tada radio. Najviše me mučilo to što je taj posao bio sve ono protiv čega sam se cijeli život nastojao boriti. Nije tu bilo ni ljudskosti, ni znanstvene znatiželje, ni žeđi za znanjem. Iza svega stajala je samo zarada, goli profit i novac.

Iz dana u dan vodio sam rat sa svojom savješću, s onim starim Jankom koji je želio promijeniti svijet i učiniti ga mjestom ugodnijim za život. No kako je vrijeme prolazilo, glas moje savjesti bivao je sve tiši. Tomu je znatno pridonijela i svota koja je, nakon prve plaće, osvanula na mojemu tekućem računu. Kažu da svatko od nas ima svoju cijenu, zar ne? Još prije rođenja našeg sina Marinka, Matea i ja uselili smo se u novu kućicu u predgrađu. Moji su nam prihodi omogućili podizanje kredita, a kupili smo i auto jer mi je Darko u ime tvrtke omogućio zajam pod vrlo povoljnim uvjetima. Naizgled se sve odvijalo baš onako kako treba, a kad je i dijete ušlo u naš život, činilo se da nema toga što bismo još mogli poželjeti. Bilo bi nezahvalno kad bih rekao da nisam bio sretan. Osobito me zadovoljnim činilo to što je s Mateina lica nestalo tragova - iscrpljenosti. - Obogaćena majčinstvom, u punom je sjaju zablistala njezina ljepota. Ponovno smo imali vremena jedno za drugo i mogli smo si priuštiti toliko toga o čemu prije nismo mogli ni sanjati. Ipak, nezadovoljstvo koje je tinjalo u meni s vremenom je preraslo u vatru koja me sve više izjedala.

OBIČNE STVARI, KOJE BI TREBALE BITI DOSTUPNE SVIMA, ČINILE SU MI SE POPUT NEDOSTIŽNOG SNA. SVE SAM SE ČEŠĆE PITAO VRIJEDE LI MOJI IDEALI NAŠEG TOLIKOG TRUDA I ODRICANJA...

Nastavio sam poslijediplomski studij i u predviđenom ga roku završio. Darko mi je istog trenutka, zbog titule koju sam stekao, ali, kako je naglasio, i zbog kvalitete mojeg rada, dodatno povećao plaću. Ja, međutim, zbog toga nisam osjetio nikakvo zadovoljstvo. Iako me moja malena obitelj svakodnevno usrećivala, čeznuo sam za društvom. Sa sadašnjim kolegama nisam imao gotovo ništa zajedničko pa se naše druženje svodilo na posao. Starim se kolegama i profesoru nisam mogao javiti. Znam da bi mi se razveselili, ali mene je mučio neobjašnjiv osjećaj srama. Nakon što sam ga svladao i uhodao, zasitio sam se i samog posla. Nije u njemu bilo pravog izazova.

TONEM U ZLOVOLJU

I tako sam, kako je vrijeme prolazio, tonuo u sve dublje neraspoloženje. Ponovno, sada iz drugih razloga, nisam obraćao dovoljno pozornosti na Mateu. To ne znači da nismo provodili dovoljno vremena zajedno, ali zaokupljen svojim mislima i osjećajima, nisam se iskreno posvećivao njezinima. Zato me iznenadilo kad je rekla da je dobila posao u jednoj uspješnoj tvrtki koja se bavila proizvodnjom zdrave hrane. Nisi mi ni rekla da tražiš posao. A što će biti s Marinkom? - upitao sam.

Mislim da sam ti rekla kako bih željela raditi, da se ne osjećam dobro kao kućanica. A to je značilo da ću krenuti u potragu za poslom - rekla je s blagim predbacivanjem. - Što se Marinka tiče, on je već napunio dvije godine pa može u vrtić ili možemo naći nekoga da ga čuva. Šutke sam je promatrao. Što se to dogodilo sa mnom? Kakav život uopće živim, što doista želim i tko sam? Više nisam znao odgovore na ta pitanja. Nisam mogao reći da sam nesretan, ali nisam bio ni sretan. I upravo me to čudno stanje, u kojemu nisam mogao odrediti svoje mjesto u vlastitom svijetu, činilo zlovoljnim. Dobro, sada to znam, ali kakva korist do toga. Ionako se ništa ne može promijeniti. Ah, ideš mi na živce s tom svojom - nesretnom - facom! - - iznenadila me Matea ljutitim uzvikom.

PRAVI TRENUTAK

Otišla je u spavaću sobu, a kad se vratila, bacila je preda me kuvertu. Ovo je stiglo tjedan dana nakon što si doktorirao. To je pismo koje je meni napisao tvoj profesor. Nisam ti ga do sada pokazala jer sam mislila da je tako bolje, ali sada je pravo vrijeme da ga pročitaš - rekla je.

Ruke su mi podrhtavale dok sam čitao: “Poštovana - gospođo, - ovo sam pismo uputio Vama, jer ne želim Vašeg supruga dodatno uznemiravati. Potpuno mi je jasno zašto je prihvatio drugi posao. Vjerojatno bih i ja to učinio na njegovu mjestu. Ali sam isto tako siguran da sebe zbog toga nepotrebno muči. Vjerujem da ćete Vi najbolje procijeniti kada ćete mu moći pokazati ovo pismo i ponudu koju mu šaljem. Najprije bih mu želio čestitati na uspješnoj obrani doktorata, a zatim poručiti da mi se može obratiti kada god to poželi. Za talentirana stručnjaka poput njega uvijek će se naći mjesta. Uz ispriku za uznemiravanje, šaljem Vama i Janku tople pozdrave.”

Pismo me uistinu uznemirilo. Podigao sam pogled i ugledao Matejino nasmiješeno lice. A sada se prestani samosažalijevati i trovati naš život. Vidiš da nije sve tako crno kako se ponekad čini. Mnogi nas ljudi cijene i vole i više nego što mi to slutimo. Pošteno popričaj sam sa sobom i konačno odluči što želiš. Što god to bilo, imaš moju podršku. Samo te molim da odlučiš iskreno, srcem, jer će samo takva odluka biti ispravna. A ja odoh s Marinkom u šetnju - okrenula se i izašla iz sobe.

Ostao sam sam, uznemiren, ali i radostan, s novim idejama o tome što mi budućnost može donijeti. Samo ako ja to poželim.

Priča je objavljena u magazinu Moja tajna (broj 4., travanj 2016.).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 20:09