DEADLINE

PIŠE JELENA VELJAČA Biti u vezi sa samom sobom bilo je užasno i bolno, ali je danas vjerojatno najbolja stvar koju sam učinila za sebe i svoje dijete

 Neja Markičević / CROPIX

Romantična ideja samoće u kojoj čovjek spoznaje tko je, što želi i, na kraju svakog lošeg filma o putovanju u središte same sebe, što ne želi, u kojoj prođe kroz pakao usamljenosti, a onda ga to pretvori u osobu s uvidom u božansku harmoniju, sklad zvijezda i dubinu duša, najčešće u praksi izgleda kao nevjerojatna bitka sa svim mogućim demonima samačkog života koje prikazuju nešto bolji filmovi o ženama, filmovi poput “Dnevnika Bridget Jones”. Sama činjenica da je društvo skrojeno prvenstveno za obitelj ili parove sasvim sigurno ne pomaže ženama u odluci da se rastanu ili da raskinu odnos koji ih ne usrećuje, ali ima mnogo i u činjenici da su ljudi gregarna bića i da se iznad svega žele povezivati i dijeliti iskustva.

Između društvenih očekivanja i potreba naše duše u tom smislu nije veliki raskorak. Ali, što ako se doista nađemo u situaciji da moramo, kao što to sve više, barem deklarativno, rade velike svjetske zvijezde (poput prekrasne, mlade, pametne i brutalno talentirane Emme Watson), odustati od toksičnog odnosa i pristati biti, barem na neko vrijeme, a možda i zauvijek, u vezi sa samom sobom? To je teško, jako teško, i nema Toskane koja će nas izliječiti pizzom i nema muškarca koji će doći i kao vitez nas izvući iz odnosa koji nema smisla. Pitam prijateljicu koja je, nakon jako kratkog i jako lošeg braka, već neko duže vrijeme sama (i samohrana majka), kako je to ona tako lako svladala umjetnost samačkog života. Smije se, jer kaže da nije, ali da jednostavno nije imala izbora - iz odnosa je izašla nakon nevjerojatnih napora da taj odnos profunkcionira, što je, vjerujem, mnogim ženama poznato.

I zatvaranje očiju nad problemima, i ono utješno slijeganje ramenima uz prigodnu rečenicu: “Pa, koja veza nema problema, koja je veza savršena, to ne postoji”, i trud, i guranje kamena na vrh planine, da bi doživjela tri lijepa dana mjesečno i da bi taj kamen vrlo brzo krenuo padati s planine, lomeći pred sobom sve čega se dohvati. Taj strah “što ako ostanem sama” toliko je ukorijenjen u ženski identitet, da čak i kad uočimo da nam je prijateljica ili poznanica na rubu prekida s momkom, mi instinktivno prvo pitamo nešto u stilu “bojiš li se samoće” ili “hoćeš li moći sama”, gotovo kao da je to “biti sama” jednako ekološkoj katastrofi, potresu, kvaru u nuklearnoj elektrani. Kao da nakon što jedna žena ostane sama izbije epidemija na drugom dijelu planeta. Što je u toj dinamici života kad si jedan na jedan (ili kad si jedina odrasla osoba u obitelji) toliko strašno da je ušlo u pop-kulturu kao najpoznatiji horor u stvarnom životu?

Praznici, primjerice. Taj užas samoće na Badnjak, Božić, Uskrs ili produžene vikende kad Zagreb postane pustoš s mnogim parkirnim mjestima a news feedovi naših prijatelja nas bombardiraju šarenim slikama plaža i hashtagovima poput #thisisus i #svetaobitelj, ta bol u srcu svakog samohranog roditelja koji ne može pružiti djetetu zagrljaj u troje vikendima, taj odvratni osjećaj fizičke nemoći koja se pretače u frustraciju samoćom kad ti treba muška pomoć da popravi vrata od ormara ili fiksira tešku ali sigurnu autosjedalicu u automobil. Često se iz veza od panike od ljetnih praznika zato izvlačimo drugim vezama - odnosima koji će nas spasiti, što je, dakako, laž, umjesto da stvarno naučimo živjeti sami sa sobom - ali, kako? Postoji li ta škola za nas čija je pokretačka energija zaljubljenost a zajedništvo ultimativni cilj? Gdje se uči kuhati za jednu osobu? Kako se ne pada u depresiju kad dijete ode kod oca na vikend? Kako se odabire, mirne duše i mirna srca, samoća? To je doista umjetnost koja zahtijeva puno strpljenja, čitanja knjiga i ne osluškivanja otkucaja biološkog sata. Pristajanje na kompromise (možda ljeto neće biti savršeno, ni s pareom a ni bez njega), možda ćete se rasplakati pred djetetom tu i tamo, možda ćete podići ton i kad ne treba, od iscrpljenosti i panike, možda ćete nad suđem koje ćete prati u kasne sate plakati bez glasa, možda ćete panično usred noći googlati “zamrzavanje jajne stanice”, možda ćete ljubomorno gledati u svaki par na cesti (koliko god iskustveno znali da ni kod nje “sve nije savršeno”), ali ćete i, možda, u procesu, svladati vještinu koja će se poslije pokazati kao tajna uspješnog života. Živjeti sama. Biti sama. Zvuči tako jednostavno, a zna doista slamati srce.

I dok je mnogo nas spremno oduzeti samoj sebi mogućnost za sreću jer se zavežemo nekim panikama poput “kredit je velik, kako s jednom plaćom”, “djeca su mala, kako bez oca”, “toliko smo dugo zajedno, kako sada krenuti iz početka”, “nikada više neću nikoga naći”, “toliko sam vremena uložila u to”, “nije on toliko loš, samo muškarci kasnije sazrijevaju”, ponekad nas život natjera da se suočimo s tim da, ako veza sa samom sobom i bude vječna, to nije najgore što nam se u životu može dogoditi. Uvijek se desi neki odnos koji nas podigne: s mamom iz vrtića koja je u sličnoj situaciji, s jogom, s poslom i karijerom koja odjednom procvjeta, s umjetnošću, putovanjima, s glazbom. Moju su dušu izliječile druge mame - i one u sretnim vezama, dakako, ali još više one koje su bile same. Odjednom su jutra prestala biti tjeskobna i postala osnaživačka, i odjednom su odnosi koji su me zanimali prestali biti obavezni sadržaj koji mora postojati barem u obliku poruka na mobitelu, ako ne i isforsiranog zajedništva nedjeljama, a postali ono što me stvarno zanima, toplina, iskrenost i lakoća, i odjednom sam prestala svoju vrijednost gledati kroz to jesam li u vezi ili ne. Taj put je bio dugačak i zahtijevao je mnogo samokontrole, mnogo puta sam morala reći “ne” kad je bilo lakše reći “da” i imati nekoga tko ti ljubi kožu, ali ne i dušu. Biti u vezi sa samom sobom bilo je užasno, dosadno, bolno, ali je danas vjerojatno najbolja stvar koju sam učinila za sebe i svoje dijete.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 04:30