DEADLINE

PIŠE JELENA VELJAČA Sve smo prošle future faking, kad ti fatalni tip nabraja zajedničku nerođenu djecu, a onda nestane iste večeri!

 
Jelena Veljača
 Neja Markicevic / CROPIX

Skoro sam se ugušila kavom kad mi je prijateljica s kojom sam na aerodromu čekala avion koji je kasnio, mrtva hladna, za jednu ljubavnu situaciju koju smo komentirale, rekla: - Ah, to ti je klasični future faking. Možda sam, što bi Ameri rekli, slow love group, možda jednostavno ne izlazim dovoljno, ne komuniciram sa suprotnim spolom jer sam u sretnoj vezi, a možda-možda sam do dana današnjeg i dalje plodno tlo za laži o budućnosti. Koje mi, očito, svi toliko dobro prodaju da nisam znala da postoji pop kulturalni naziv za lažiranje budućnosti koju s nekim misliš imati, bila to djevojka, frajer, ili narod kojem se zaklinješ na odanost (vidi: Trump, MAGA).

Future faking zvučalo je urnebesno smiješno, ali i kao izraz koji konačno, poput savršene slagalice Tetrisa, objašnjava sve moje propale ljubavne veze iz povijesti za koje nisam točno do tog dana, kad je avion kasnio, a P. bila tako okrutno iskrena, znala zašto su uopće propale (slučaj će, kako će mi P. hladno objasniti, htjeti da one zapravo nisu ni postojale kao veze), te sva moja razočaranja u politici, počevši od Budiše do Zokija kao premijera. Future faking, nemilice je zvonio u mojoj glavi, a slagalica se konačno spojila, pokazavši sliku točno onakvom kakva je bila oduvijek, samo ja to nikako nisam mogla vidjeti, vjerujući obećanjima, maštanjima, snovima, idili koju su mi razni kandidati na različitim životnim poljima prodavali kao najfiniju svilu, od koje će jednom nastati haljina mojih snova. Takvih svila imam mnogo u ormaru, eno ih tamo negdje, nikad bačene, jer su prefine, jer su bile preskupe, ali su i nikad iskorištene.

Ne znam kako najbolje prevesti tu kovanicu: u njoj je na engleskom, naime, mnogo toga savršeno posloženo; to isto početno slovo obje riječi koje tako tvori stilsku figuru zbog koje svaka sintagma zvuči bolje, taj ritam izraza koji je pun samopouzdanja i, kao i većina izraza u marketinškoj industriji, djeluje kao nešto što se u potpunosti podrazumijeva, što objašnjava neki fenomen ljudskog roda ili načina života koji je samo vama (ili nama, u ovom slučaju) do sada bio skriven.

Lažiranje budućnosti nije loš pokušaj, ali gotovo je pa preopisan izraz, jer sama riječ faking sa sobom nosi mnoga značenja koja žene čim zađu u dob za dejting dobro poznaju, a hrvatski su je glasači fantastično svladali. Jeste li ikad proveli čarobnu noć s nekim tko vas je, posve nenadano, primio za ruku i rekao kako bi volio da vaša zajednička djeca imaju vašu boju očiju?

Do tada ste ga samo smatrali ugodnim i seksi tipom s kojim ste krenuli prema klubu: odjednom, odveo vas je u svijet mašte, a slabije, potencijalno, i začarao. Jeste li ikada maštali o zajedničkim putovanjima koja se nikada nisu dogodila? Jeste li ikad slušali, u noći punog mjeseca, kako će vaš život biti vječno golo putovanje motorima, a vaša zemlja najrazvijenija u Europi? Jeste li povjerovali poljupcima uz zvuke mora, obećanjima za vrijeme pobjedničkih govora? Jeste li dan poslije šetali sa svojim psom, srca puna treptaja, čekajući da zazvoni mobitel, bilo ljubavnom porukom, bilo poslovnom ponudom od 8000 eura za nedefiniranu radnu razmjenu? Jeste li se ikad susreli s nekim tko je toliko sposoban fejkati budućnost, i to zajedničku, da vam dugo treba kako biste shvatili da je netko toliko vješt u magiji mogućnosti, dok je ispod toga nešto posve drugo, nedostatak sadržaja, obmana, ili korist? Dogodilo mi se više puta na mnogim planovima života, i uvijek sam se poslije pitala što je ispod. Je li to kao neka posebna vrsta droge, (ljubavna) obećanja u noći? Neki poseban sport, vid avanturizma, ajmo zamisliti budućnost zajedno, kako bi izgledala kad bi ti bila moja, kad bi ti bio moj, kad biste vi bili moji?

Naivni pojedinci poput mene, koji uopće ne znaju da je to cijelo jedno igralište, ta igra laganja i varanja, često povjeruju slatkorječivosti. Moja prijateljica trenutno prolazi kroz isto: ima taj neki tip, talentiran, među ostalim, i za politiku, koji može njih zamisliti zauvijek sretne. To što nitko drugi to ne može, iz raznoraznih razloga, od kojih su neke i zakonom uređene, ne sprečava ga da mašta, baljezga, prima nju za ruku i odvede ju -doslovno- ispod duge. Ne mogu ju osuđivati: znam to mjesto. Jednom me jedan fatalni tip hranio bakalarom ravno iz zdjele dok su oko nas svirali cigani i nabrajao svu našu djecu. Nestao je već tu večer. Jednom je jedan mojoj prijateljici obećao vjenčanje od 400 ljudi, treći je treću zvao “mala moja” pet godina, a gdje god da se okrenem, shvaćam sad kad mi je fejking potpuno jasan, postoje isti takvi kojima ne treba noć i žena pod rukama da bi izmislili cijelu svoju budućnost.

Budućnost grada, firme, zemlje. Jer, realno, u “moderno doba”, djevojci se doista ne treba obećati ništa osim poštovanja i dobrog provoda - pa zašto onda to frajeri i dalje rade? Je l’ ta neka fantazmagorija bolest modernih frajera? Potreba za lažiranjem vlastitog identiteta, za velikim obećanjima iz romantičnih filmova, jer u stvarnosti, ni jučer ni danas ni sutra, nema tog velikog frajerskog sadržaja koji je njima, a ne nama, potreban da bi vjerovali u svoju omnipotenciju? Onako, ne zanima me vjenčanje, ni četiristo uzvanika, ni broj djece, zanima me istina, ali ne, kao da su izbjegli ono slavno sada, o kojima smo mnogo mogli pročitati u posljednjih desetak godina, slavno sada, slavno “biti u trenutku”, istina koju možemo dijeliti, a koja povezuje više od svega. Pomalo staromodno, ali svakako mainstream, fejkanje budućnosti termin je koji bi se trebao uvesti u razne udžbenike: i u one koje uče djevojke da apsolutno vjeruju onom što vide danas ispred sebe, a ne obećanjima, i one koje to uče narod.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 15:16