KOMENTAR

RATKO BOŠKOVIĆ Nova vlada mora se fokusirati na rast izvoza

 Davor Pongračić / CROPIX

Čim se u Hrvatskoj spomene da bi premijer trebao biti stručnjak, a ne stranački čelnik, krene relativizacija i sprdnja s tom idejom. Otprilike, “a tko bi to mogao biti, Hans-Werner Sinn ili Joseph Stiglitz? Friedman ili Krugman?” Hoće se reći kako je pojam stručnjaka relativan i subjektivan, za svakoga je najstručniji netko drugi, a osobito su ekonomisti uvijek “u jednu ruku ovo, u drugu ruku ono” (odatle i crni vic kako je neki američki predsjednik zavapio “dajte mi konačno ekonomista koji ima samo jednu ruku”).

I s velikanima su se izrugivali pa je u Keynesovo vrijeme kružila dosjetka da će “četiri ekonomista za svaki problem imati pet različitih rješenja, a dva će biti Keynesova”. I da je “prvi ekonomist u povijesti zapravo bio Kristofor Kolumbo: kad je kretao na put nije imao pojma kamo ide, kad je stigao nije imao pojma gdje je došao, a putovao je, dakako, na teret države”.

Zanemarimo li načas tu blentavu ideju da bi neki ekonomski nobelovac htio gubiti vrijeme na Hrvatsku, zašto bi uopće stručnjak na čelu hrvatske Vlade trebao biti ekonomist? Ili, još gore kad je riječ o objektivnosti i jednoznačnosti njihove struke, pravnik?

Ako su već ekonomija, pravo, politologija i druge društvene znanosti navodno nejednoznačne ili nedovoljno egzaktne, postoje desetine glavnih disciplina u kojima svi stručnjaci o temeljnim stvarima misle i govore jednako, istinito i točno. Na primjer, matematika. Zašto premijer ne bi bio matematičar? Ili fizičar? Zašto ne kemičar? Biolog?

Ne tvrdim da i u tim strukama nema kontroverzi, ali teško da će za Einsteinovu “Opću teoriju” neki novinski komentator napisati da je umobolna i kretenska, kao što se dandanas neki drznu reći za Keynesovu “Opću teoriju”.

Uostalom, zašto premijer ne bi bio one struke koja je sada Hrvatskoj najpotrebnija za rješavanje njezinih najkrupnijih problema, a to su zakržljala inovativnost, premali udjel izvoza u BDP-u i preslab rast proizvodnosti (bez otpuštanja radnika)?

Svaka čast ekonomistima, pravnicima ili filozofima, u robno-novčanoj i socijalno-tržišnoj privredi i njihova je uloga svakako golema. Oni shvaćaju da je to potrebno, i da smo bez toga propali novčano i civilizacijski, ali oni ipak ne znaju kako se doista u praksi stvaraju inovativni i na svjetskom tržištu konkurentni proizvodi, kako se u proizvodnju uvode nove tehnologije koje ju čine modernijom, masovnijom, kvalitetnijom... pa onda i jeftinijom, konkurentnijom. To znaju inženjeri! Barem oni koji su pokazali da znaju.

To zna Darinko Bago, zna Gordana Kovačević. Znaju i Vladimir Ferdelji, Mladen Fogec, Anton Brajković, Ivo Usmiani, Marijan Ožanić... Hrvatska napokon treba njih, njihovo znanje, vještine, iskustvo: Hrvatska treba inženjera za premijera. Treba premijera koji će znati pokrenuti “ekonomiju ponude” proizvoda i usluga za izvoz, za svjetsko tržište, kao jedini za Hrvatsku postojeći i mogući “motor rasta”. Zašto je to tako?

Na domaću se potražnju Hrvatska slabo može osloniti. “Na strani kućanstava, ona će nakon iščezavanja učinaka poreznih izmjena i dalje biti ograničena visokom nezaposlenošću i razduživanjem stanovništva”, rekao je prije manje od dva mjeseca guverner HNB-a Boris Vujčić. A javna potrošnja? “Država će u jednom trenutku ipak trebati započeti s fiskalnom prilagodbom, bilo svjesnom odlukom nositelja vlasti, bilo pod utjecajem tržišnog pritiska...”

Mogu li bruto domaći proizvod povući investicije? “Njihov će znatniji rast u prvom redu ovisiti o uspješnosti privlačenja inozemnih izravnih ulaganja, poglavito onih u djelatnostima međunarodno razmjenjivih dobara”, rekao je Vujčić. No, javnosti je nekako ostao dojam da je veliku hrvatsku recesiju 2009. izazvao nagli pad inozemne potražnje, a da je kasniji oporavak izvoza, osobito nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, zapravo plod “roterdamskog efekta”, statistička fatamorgana pri kojoj se kao izvoz prikazuje i najobičniji provoz strane robe kroz Hrvatsku.

Točno je da je pad hrvatskog robnog izvoza 2009. bio strmoglav, no malo je ljudi svjesno toga da se taj pad već 2010. zaustavio i odmah preokrenuo u rast, i prije nego što su između naše zemlje i Unije ukinute carinske evidencije, da bi od sredine prošle godine poprimio još veće stope rasta. I, što se dogodilo? Hrvatska je vrlo brzo od zemlje prezadužene u inozemstvu postala umjereno zadužena.

Da bi se vidjelo je li neka zemlja (pre)zadužena u inozemstvu, njezin se inozemni dug mjeri prihodom od izvoza robe i usluga, i ne bi smio biti veći od 2,2 godišnja prihoda (220 posto) od izvoza. To je granica na kojoj bonitet dužnika postaje upitan. A Hrvatskoj je, prema podacima HNB-a, inozemni dug 2009. preskočio 290 posto izvoza!

S rastom izvoza, međutim, inozemni se dug do danas smanjio na 230 posto izvoza i brzo će se spustiti ispod kritičnih 220 posto. Da nije bilo rasta izvoza, Hrvatska bi već prije dvije-tri godine bila prisiljena proglasiti ogluhu na dužničke obveze prema svijetu, popularno rečeno, bankrotirala bi. S rastom izvoza to je ipak izbjegla i taj zalet sada treba iskoristiti. Nova hrvatska Vlada mora se fokusirati na povećanje izvoza, a s njim i BDP-a, jer tada će se i svi ostali relativni pokazatelji zaduženosti početi spuštati prema podnošljivim veličinama. To bi mogla napraviti Vlada koju bi činili ljudi koji znaju kako se stvara hardver i softver za svjetsko tržište, a to su inženjeri.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 00:20