Ćiro Blažević

 NEJA MARKICEVIC/CROPIX
PIŠE ROBERT MATTEONI

Nema više likova kakav je bio Ćiro: On je možda bio i posljednji svoje vrste, nogometa koji izumire

Jedan trend opasno buši temelje nogometa. Ali, to je, kažu, novi svijet i treba se prilagoditi
Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 11. veljača 2023. 18:03

U ne baš gospodskim linijama francuskog nogometa, nedavno je skandalima zaključena era šefovanja Noela Le Graëta.

U Francuskoj se smatra da je Le Graët u desetljeću vladavine bio uspješan predsjednik, među ostalim i zbog dva finala Mundijala, od kojih je jedan završio naslovom prvaka, protiv Hrvatske. No, 81-godišnji predsjednik FFF-a odigrao je “igru” oko izbora izbornika za novi ciklus. Iako su svi bili uvjereni da će to biti Zinedine Zidane, Le Graët je iznenadio sve produživši ugovor Didieru Deschampsu. Vjerojatno je osjećao terete te odluke jer je javnost bila već pripremljena na dolazak legende Tricolora, koji je bio predvodnik u borbi za prvi naslov svjetskog prvaka 1998. Tada je Francuska na putu do vrha u polufinalu spretno i sretno svladala (opet) Hrvatsku.

Nogomet bez okusa

Obrat Le Graëta očito je, ne samo iza kulisa, izazvao iritaciju nogometne Francuske, što je vremešni predsjednik sve teže trpio. Posljedično je u negativnom tonu odgovorio novinarima koji su ga pitali za Zidanea. Bila je to fatalna pogreška, nakon koje su sa svih strana (treneri, igrači, javne ličnosti) uslijedile prozivke i pozivi predsjedniku da odstupi. Ključno je da se bez razloga ružno postavio prema Zidaneu, koji je u Francuskoj jedan od miljenika nacije, kao što je u svijetu (i) nogometa u statusu obožavane legende. Zinedine Zidane je ostvario veličanstvenu igračku karijeru, a onda se ponovio i kao trener, što mu je uz eleganciju ponašanja i komuniciranja osnažilo karizmatičnost. To je osobina, odnosno, odraz jedne osobnosti koja se ne može naučiti, naručiti kao proizvod i u danom trenutku kupiti. Karizma se nesvjesno stvara u nekome, kroz vrijeme i djelovanje, te nju zapravo definira i generira doživljaj okruženja, bližih i daljih ljudi. Eto, Zidane je personifikacija karizmatičnosti i svaki onaj tragač za pet minuta ili pet godina slave time što će omalovažiti takve osobnosti osuđen je na negativne reakcije i posljedice...

image

Zinedine Zidane

ALAIN JOCARD Afp

U svijetu današnjeg nogometa i društvenih sfera, karizmatičnih likova je sve manje. Ubrzanje života po svim linijama otežala je logiku vremena i djelovanja, koje je potrebno da bi se razvila nečija posebnost. Banaliziranje svijeta koje se događa i po liniji komunikacija, i po pravcu vrednovanja svekolikih javnih aktera, dovelo je do toga da se ne uspijevaju nametnuti i kroz vrijeme etablirati drugačiji i posebniji ljudi unutar neke stvarnosti. U nogometu su danas nametnuti brzi i “zaštitarski” moćni igrači, koji nisu naučili što je dribling i efe, nego ih šopaju rijekom nebitnih brojki i statistikom. Kao i trenere, koji su gotovo svi isti kao laptopovi ili smartphonei, ali ih razlikuje tek marka ili ime, brzina i veličina. Treneri govore istim “tranzicijskim” jezikom i noble frazama. Poslušni su više ili manje bogatim, ali laičkim definiranim predsjednicima, a zajedničko im je što prije ili poslije svi istovrsno dobiju otpusnicu od takvih umjetnih nogometnih inteligencija. Moderno uniformiranje nogometa, u ime napredne tehnologije koja vlada svijetom i najstarijeg razloga kojim se ravna, novcem dakako, označilo je eru iščezavanja karizmatičnih likova. Svemu tome odlučno doprinose mediji, kao još jedna bezlična ekspresija moderne tehnoloških izuma. Gdje god se okrenete na slapovima on linea samo ćete spoznati iste sadržaje, banalnosti i suludi sprint cjelodnevne proizvodnje vijesti, za koje objektivno nema toliko materijala. Zato se i miješaju događaji i fikcije, a posljedično sve teže razabire razlika između istinitosti i trash sadržaja...

To je, kažu, novi svijet i treba se prilagoditi, što znači postati kao i svi drugi, stvarati nešto što je isto nečemu što drugi rade. I, dakako, svakog onoga koji se pokuša izdvojiti iz te “moderne uniformirane linije”, dok još stvara svoju različitost, očekuje samo val osporavanja i obezvrjeđivanja. Naravno da se onda neće izroditi ikakva razina karizmatičnosti, posebnosti.

U nogometu takav trend buši njegove temelje. Nogomet bez posebnih tipova nema okusa. Bez igrača koji ima dušu u igri, suptilan dribling, bez trenera koji nemaju svoju posebnost u radu, javnoj komunikaciji i odjeku kod masa, bez dužnosnika koji imaju snagu ići protiv banalnosti i populističkih strujanja, nogomet postaje monotona kopija sebe. Nešto što vas privuče kao računalna igrica, ali sve kraće zanima jer dolazi nova verzija na istu (umjetnu i bržu) temu. Takav nogomet, bez šuga, okusa i mirisa, ne može postati atraktivan, posljedično ne može privlačiti mase i pogotovo mlađu populaciju, a ne dopušta ni razvoj karizme. One s kojom će nogometni pokret dobivati nove zamašnjake popularnosti...

Pokretač i lider

Miroslav Ćiro Blažević bio je preteča razvoja karizmatičnosti na ovim prostorima. Unutar 40-ak godina naše nogometne i društvene scene, prerastao je i u vjerojatno posljednjeg aktera koji je bio poseban, intrigantan, pokretač i lider, onaj koji nije ostavljao ikoga ravnodušnim, ali o kojem je svatko netko imao nešto za reći, pogotovo stremiti njegovoj blizini i time najjasnije potvrditi koliko je poseban tipi. I motivirajući za ljude. Njegov odlazak, između ostalog, svojim općim masovnim odjekom obasjava siromaštvo posebnosti unutar hrvatskog nogometa i društva, te ukazuje da aktualni put bezličnosti iskorjenjuje jednu od ključnih posebnosti za konkurentnost svijetu, a to je talent i kreativnost...

Linker
24. studeni 2024 03:49