Gdje je nestao Dagur Sigurdsson? Hrvatsku čeka novi važan okršaj, a nema ni Martinovića, ni Srne, Mandića...

Prošlo je vrijeme slavlja, makar rukometni zanos još traje. Siječanj je definitivno uspio. Svaka medalja je velika, a srebro kada ga ne očekuješ još i puno više od toga. Na krilima toga počinje uskoro nova era hrvatskog rukometa. Dogodit će se to 12. i 16. ožujka u dva susreta kvalifikacija za Euro 2026. godine koji će se održati u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj. Protivnik će nam biti Češka i te dvije utakmice odlučit će koja će od te dvije reprezentacije sa broj 1 u ždrijebu ići na Euro. Po svemu je Hrvatska veliki favorit, ali treba biti oprezan, jer Češka nije nimalo loša reprezentacija. Ima tu jako dobrih igrača i treba znati da su se vratili na Svjetsko prvenstvo koje smo imali u siječnju, a sada su nakon Španjolca Sabatea dobili novi domaći tandem koji će ih povesti dalje. To su nekad jaki obrambeni igrači Daniel Kubes i Michal Bruna. Kubes je 10 godina bio u Bundesligi, igrao za Kiel, Lemgo, Melsungen, sada je trener u praškoj Dukli, Bruna ima iskustvo Francuske (Toulouse) i Njemačke (Fuchse), a sada je na čelu ponajboljeg češkog kluba Karvine koju smo vidjeli protiv Sesveta u Europskoj ligi. Samo te činjenice o njima dvojici mogu reći kako će Češka izgledati ubuduće.

Dagur Sigurdsson je nestao iz naših života tri dana nakon velikog slavlja, te dočeka u Zagrebu i Zadru. Potpuno suprotno profesionalnosti koja se stalno spominje kada je on u pitanju, ponio se ne odgovorivši na postavljena pitanja o SP-u, ali i budućnosti reprezentacije u kojoj ga aklamacijom svi priželjkuju i nakon SP-a. Sakrio se negdje na Islandu, ne javlja se, ne odgovara, a Hrvatska ga spominje u svemu kada se pokrene priča o rukometu. Možda to tako treba biti, ne znamo, ali kako god. Nije sve ni ugovor, nešto je i stvar nekih drugi stvari, no dobro… Sigurno ćemo dobiti izjavu na okupljanju, super.

A zanima nas jako kako će to Hrvatska izgledati na početku tog novog puta. Zašto? Zato što nakon 2007. prvi puta u okruženju reprezentacije neće biti Domagoja Duvnjaka, koji je bio apsolutni lider ovog tima. Neće biti ni Igora Karačića, ni Ivana Pešića. Još uvijek zbog operirane ruke ne igra David Mandić, ozlijedio se Zvonimir Srna. Neće biti kako stvari stoje ni novog kapetana Ivana Martinovića koji se isto ozlijedio. A to je jako puno i to sigurno treba odgovore, traži viziju za budućnost, jer u današnjem rukometu takve se stvari mogu doslovno u svakom trenutku pojaviti. A mi moramo znati što u takvim slučajevima.

S nadom da će se Dagur nauživati Islanda i donijeti nam odgovore živimo proteklih dana. Ima i dobrih stvari. Prva od njih je svakako je činjenica da se na gol vratio Matej Mandić poslije onog sramotnog ispada suigrača zbog kojeg je morao propustiti Svjetsko prvenstvo. Vratio se rukometu i Halil Jaganjac koji je nesporno veliki potencijal, ali čije su mogućnosti nakon teških problema s ramenom ograničene i bit će zanimljivo vidjeti kako će se uklopiti u današnji tim.

Očito je da jedna sjajna mlada generacija polako preuzima reprezentaciju, a veliki, najveći dio te generacije dolazi iz tima koji je bio drugi na svijetu u konkurenciji juniora. Tu su i Martinović i Srna i Lučin i Maraš i nešto mlađi Klarica, Mandić, Kuzmanović i zato je zanimljivo vidjeti i neke druge stvari iz tog tima. Recimo, Filip Vistorop uz Martinovića i Šarca bio je lider te momčadi, danas igra u Bundesligi i nikako da dođe u prvi plan, a danas kada nam nedostaju srednjaci kojih smo do jučer imali u izobilju to nije nimalo beznačajan detalj.

Tu je i spomenuti Josip Šarac sa iskustvom Bundeslige, čovjek kojem se spominje sporost, ali koji bez problema to rješava na terenu. Vidjelo se na primjeru Ivana Pavlovića koliko je teško nakon šest mjeseci visoke razine biti dobar u dresu reprezentacije. Za neke stvari treba vremena, minuta, treninga, a on je samo jedan od jer tu su i Češko koji se pokazao, Gavrić koji je tek krenuo, tu svakako treba vidjeti Tomića, Raužana, a ne znamo koliko se to dobro vidi s Islanda. Ne smijemo se ograničiti samo na zvučno, moramo graditi širinu i cijeniti ono što je Zagreb, recimo, napravio sa Madića, Klaricu, Srnu i Glavaša proteklih sezona. Zato je reprezentacija najbolje ogledalo rukometa i u konačnici zato trajemo tako dugo godina. Odgovorio Dagur ili ne.