Mandić donio ‘ludost‘, Karačić mirnoću, a jedan se čovjek prometnuo u pravog nasljednika Domagoja Duvnjaka

Kao zaigrani mladić, koji je volio i trenirao rukomet na amaterskom nivou i bio poprilično dobar u tome, a koji je zbog "škole" zanemario eventualnu sportsku (rukometnu) karijeru, priznajem - za razliku od mnogih koji to danas ne priznaju - iskreno sam onih kasnih 1980.-ih navijao za šabačku Metaloplastiku koja je s Vujovićem, Vukovićem, Bašićem, Isakovićem, Mrkonjom, Cvetkovićem...harala europskim rukometom osvojivši dva naslova klupskih prvaka Europe.

Isto se odnosi i na reprezentaciju Jugoslavije koja je 1986. u Švicarskoj, kad je Metaloplastika osvojila drugi europski naslov, u sličnoj toj postavi s, nažalost, pokojnim i neprežaljenim Zlatkom Saračevićem i nekim drugima, osvojila prvi naslov prvaka svijeta nakon nekih brončanih odličja i svjetskog srebra iz Njemačke 1982., kojeg također dobro pamtim. Sjećam se dobro i olimpijskog zlata iz Los Angelesa 1984., a lagao bih kao pas da se baš potpuno sjećam prvog YU olimpijskog zlata iz Munchena 1972. koje je donio Vlado Stenzel sa tom prvom velikom i zlatnom generacijom jugoslavenskog rukometa. Ili velikih klupskih uspjeha bjelovarskog Partizana, Medveščaka...

Toga se tek kao kroz maglu sjećam kao dijete koje je to gledalo na crno-bijelom TV ekranu čoporativno sa cijelim susjedstvom koje se redovito okupljalo u mojoj Donjoj Stubici u našoj obiteljskoj kući na takvim sportskim "hepeninzima" - jer mnogi tada nisu imali televizore. Takva su to bila (lijepa) vremena - no to je neka druga priča. Iz studentskog doba dobro se sjećam dvaju naslova prvaka Europe Zagreba s početka onih ružnih i tužnih ratnih 1990.-ih, dobro se sjećam ispunjene "ledene" zagrebačkog Doma sportova. Sjećam se dobro svega, baš kao što se dobro sjećam i prvog hrvatskog samostalnog olimpijskog zlata iz Atlante 1996., koju je u Hrvatsku donio također, nažalost pokojni Velimir Klajić s prvom zlatnom hrvatskom rukometnom generacijom - opet sa Saračevićem.

Sa Smajlagićem, Pucom, Perkovcem, Matoševićem, Ćavarom...Kad me je životni put igrom slučaja vratio u sportske novinarske vode, od te 1998. u Jutarnjem listu, svakodnevno sam i na profesionalnom nivou pratio sve one loše dane i onih "sedam godina nesreće" hrvatskog rukometa koje su prethodile svjetskom zlatu u Portugalu 2003. i onom olimpijskom u Ateni 2004. Svjedočio sam na licu mjesta onom porazu u Zagrebu na EP-u 2000. kad je Slovenija spriječila Hrvatsku u odlasku na olimpijski turnir u Sydneyju, bio sam u Švedskoj 2002. kad je ta generacija na EP-u bila posljednja 16. i onda se poput Feniksa uzdigla iz pepela i ponovno harala rukometnim svijetom. Imao sam tu privilegiju drugovati, veseliti se i tugovati s Balićem, Metličićem, Lackovićem, sa zarazno pozitivnim Džombom i ostalima koji su nakon dva zlata redom na velikim natjecanjima osvajali srebra kao što je bilo ono na SP-u 2009. u Areni Zagreb, u kojoj također na SP-u ove 2025. igra Hrvatska. S mnogima od njih sam osim profesionalnog, izgradio i prijateljski odnos. Bio sam nakon toga i neposrednim svjedokom onih bronci koje su uslijedile nakon spomenutih srebrnih odličja kad smo zbog tog "pada" svi zajedno "pljuvali" nasljednika Line Červara Slavka Golužu. Bio sam tu na licu mjesta i na EP-u u Poljskoj 2016. kad je nakon "čuda u Krakovu" osvojena još jedna bronca pod ravnanjem Željka Babića.

RONALD GORSIC Cropix

Nisam otišao iz te priče niti kad su još malo niže potonuli Hrvoje Horvat i Goran Perkovac poslije posljednje medalje - onog europskog srebra iz Švedske 2020. kad se na kormilo vratio Lino Červar nakon što se nije proslavio na domaćem EP-u u Zagrebu 2018. Ostao sam tu i kad je ova najnovija generacija počela nizati loše rezultate na zadnjih nekoliko natjecanja i onda kad su propuštene Olimpijske igre u Tokiju 2021. I nakon toga - kad je nastavljen loš rezultatski niz. Bio sam tu negdje, kako rekoh, sastavnim dijelom svih suza radosnica i onih suza tužnih s našim rukometašima gotovo već tri desetljeća.

I sad sam, naravno, tu, tu sam otkad je reprezentaciju preuzeo prvi stranac u povijesti, Islanđanin Dagur Sigurdsson. I s njima sam opet u Areni Zagreb. Lijepo je bilo biti u Hannoveru na olimpijskim kvalifikacijama kad je ova momčad zgazila sve pred sobom, tužno je bilo gledati novi debakl iste te momčadi na olimpijskom turniru u Parizu prošlog ljeta.

Kad su na početku tekućeg SP-a u Zagrebu upisane pobjede nad Bahreinom i Argentinom, a zatim i poraz od, istina jakog Egipta, priznajem, pomislio sam da je na redu novi debakl, da stvar bude gora - novi debakl na domaćem terenu. Priznajem, bio sam umjereni, ali uvjereni pesimist nakon svih nedaća koje su zadesile reprezentaciju ozljedama Domagoja Duvnjaka, Luke Cindrića, prije toga Mateja Mandića i njegovog prezimenjaka Davida. Priznajem. Uspoređujući ove nove dečke s onim starijim generacijama, priznajem, već sam od njih bio digao ruke. Stvarno priznajem.

No, ono čemu sam u petak navečer uživo svjedočio u Areni protiv dotad odličnih Islanđana, zauzet će jedno od posebnih mjesta u mojoj "rukometnoj memoriji" prepunoj prelijepih, ali i ružnih uspomena. Što je zapravo "pjesnik htio reći" o jednoj jedinoj rukometnoj utakmici, ni po čemu posebnoj i drugačijoj od mnogih takvih, a riječ je o jednoj sportskoj, životno zapravo potpuno trivijalnoj priči?! Što smo vidjeli u petak u Areni Zagreb?!

Vidjeli smo "potpis" islandskog trenera koji je do u detalje "pročitao" rukomet koji igraju njegovi sunarodnjaci. Ubitačna 5-1 obrana s Markom Mamićem u prvom planu, "ubila" je brzi napad "vikinga". Na vratima je briljirao, kao i uvijek, fenomenalni Dominik Kuzmanović. Povratak Duvnjaka na njegovom zadnjem turniru, donio je nadu, povratak Davida Mandića donio je "ludost". "Probudili" su se dosad samozatajni Srna i Maraš. Rutiner i borac Karačić (kojem je i u startu bilo mjesto u momčadi, što sam osobno cijelo vrijeme volio isticati), odradio je odličan posao. Dao je mirnoću. Glavaš, Šipić i Šoštarić bili su uobičajeno odlični. Martinović se odavno prometnuo u novog vođu i nasljednika Domagoja Duvnjaka kao što je ovaj bio nasljednjik Ivana Balića.

RONALD GORSIC Cropix

Nekog smo zaboravili?! Nismo, niti Pešića, Jelinića, Šimića, Pavlovića i Šušnju, koji su igrali malo ili nimalo, ali su "igrali" i na klupi davajući zdušnu moralnu podršku suigračima na parketu. Nismo zaboravili niti navijače i s preko 15 tisuća glasnih grla ispunjenu Arenu, koja je igračima dala neviđenu energiju. Nismo nikog zaboravili; teško ćemo zaboraviti ovu utakmicu. Bez obzira na ishod odlučujuće utakmice sa Slovenijom u nedjelju, bez obzira što slijedi u četvrtfinalu nakon toga i u, nadamo se, u prvom polufinalu kojeg svi sanjaju nakon 2020., hrvatski su rukometaši napravili veliki posao. Pobjedom protiv "drčnih" Islanđana pokazali su da znaju i mogu; samo tako trebaju nastaviti. Onda im je samo nebo granica. Ne treba stoga sumnjati da će u nedjelju biti apsolvirani i Slovenci, ne treba uopće sumnjati. Štogod nakon toga u rezultatskom smislu donio predstojeći rasplet prvenstva, treba reći da je zaista bilo lijepo biti dijelom ove posljednje rukometne "priče" u Areni Zagreb u kojoj su Hrvati Islanđanima održali pravu rukometnu lekciju.

Bravo za Sigurdssona i njegove igrače! Oni su na sportskom planu, na jednoj običnoj rukometnoj utakmici pokazali kakvi bismo svi mi međusobno trebali jedni prema drugima biti u svakodnevnom životu. Ako znate "što je pjesnik želio reći..?"