Prošao je tjedan u kojem se dogodio skandal u svlačionici rukometaša Zagreba kakav nitko, ali baš nitko, nije ni slutio. I jedini osjećaj koji postoji, koji je prevladao u cijelom ovom vremenu je silna tuga, jer zbog jednog poteza koji je prešao sve granice ispaštat će svi.

Matej Mandić će gotovo izvjesno ostati bez nastupa na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj, u svojoj Areni koju je posljednje dvije godine tako često podizao na noge. To se nije smjelo dogoditi. To je za mladog sportaša jedna jako opasna stvar koju samo jaka glava može prevladati, dok Mandića jest i zato smo uvjereni - makar je ta glava sada razbijena - da je pred njim još puno velikih utakmica.

Miloš Kos je strašno pogriješio. On jest mlad, ali to što je napravio u svlačionici Zagreba srušilo je u samo jednom trenutku silan trud koji je uložen u njega posljednjih godina. S velikom nadom je dočekan prije nekoliko godina kada je došao iz Ljubuškog u Zagreb, dobio je priliku kakvu ne bi dobio niti u jednom drugom klubu Lige prvaka, neki ljudi su se silno potrudili da se tako nešto dobro dogodi, imali silno povjerenje u njega i njegove mogućnosti, ali je on je bez ikakvog respekta prema bilo kome sve to srušio u samo jednom trenutku.

Bio je dobar susjed pa...

Silni problem ima sada, možda ga još uopće nije ni svjestan još, silni problem je napravio svom najboljem prijatelju, kako je sam volio reći, Mateju Mandiću s kojim je odrastao, svim ljudima koji vole njihov rukomet, obiteljima koje su skupa dolazile na utakmicu pratiti svoju djecu, družiti se. Izbio je adut Zagrebu u okršaju s najjačim europskim klubovima i navukao gnjev na sebe.

Matej Mandić

DAMIR KRAJAC Cropix

Silno ovo podsjeća na priču: “Bio je dobar susjed, sve je pozdravljao, nikad s njim problema, a onda...” Što se dogodilo, sada više uopće i nije važno, važno je samo da je potez koji je učinjen nepovratno uništio sve dobro rađeno godinama. Kako će sad na to gledati trener, suigrači, navijači, ima li uopće tako nešto perspektivu i može li isprika riješiti bilo što. Zapisao sam jednu ovih dana: "Ovo fizičko će proći, ali ono unutra u srcu teško". Žalosno, baš, tuga.

Nasilje vreba na svakom koraku. Osuda istog je minimum za ostanak civilizacije. Svjedoci smo ga svaki dan, svjedoci smo ga i u rukometu, imali smo lani slučaj kada je napadnut delegat utakmice. Bilo je i prije fizičkih obračuna, oni su u sportu punom adrenalina logična i normalna stvar, ako su pod kontrolom. No, ovo je izašlo iz granica kontrole i sada će svi ispaštati.

Zagreb bez Kosa, Hrvatska bez Mandića, Zagreb mora potražiti rješenje u ovoj situaciji, Hrvatska mora razbiti tandem koji stvara na posljednjim velikim natjecanjima, što je jako teško posebno s obzirom na ulog u mladog igrača posljednjih godina. Uskraćen će biti sport, publika i zato je to potpuna ludost koja se nije smjela dogoditi.

Moramo biti tužni

Sve više je onih koji misle da nasiljem mogu riješiti bilo koji problem, a misle jer vide da mogu. Sve to je rezultat ogromne frustracije u društvu koja se povećava iz dana u dan i kojoj u ovom okolnostima sigurno nije kraj. Samo je pitanje što će biti sljedeće, dok se jednom ozbiljno ne počnu rješavati problemi. Nije sport sve, nije rezultat sve, nije novac sve, a biti profesionalni sportaš podrazumijeva nositi se i s dobrim i s lošim stvarima, jer to je sastavni dio života. Ima ljudi kojima u tom smislu treba pomoć, ali ta pomoć najčešće je periferna stvar dok se ne dogodi takva situacija. Zamislite da se ovako nešto dogodilo u Njemačkoj ili Francuskoj, gdje su najbolje rukometne lige danas, zamislite da UEFA tolerira rasizam ili nerede na stadionima, dokle bi sve to otišlo? Nije stalo, niti će stati, ali se mora znati granica i što nepoštivanje znači.

Matej Mandić

ANTE CIZMIC Cropix

I što sad? Svi u šoku, piše se o bolnici, teškim ozljedama, operaciji, policiji, sudu, tema više nije sport. Biti sportaš je malo više nego gurati loptu i bilo bi lijepo da to konačno shvate svi prije nego odu za nekim skupim ugovorom u kojem to piše i u kojem se bilo koja vrsta samovolje ne prašta. Jednom ćemo i mi shvatiti, jednom... Do tada moramo biti tužni.