Danci i Francuzi su svijet za sebe u ovom trenutku i bilo bi to finale kakvo svjetska scena zaslužuje

Nema tu iznenađenja. Olimpijske Igre bile su samo izuzetak za Francuze. Da Dika Mem nije bacio onu loptu u ruke Nijemcima pet sekundi prije kraja, da Usins nije zabio za produžetak, pitanje je kako bi sve završilo. Ali, sport je nepredvidiv i ako si dobar uvijek možeš dobiti priliku. Nijemci su je zaslužili i dobili, jer Alfred Gislasson koji će nakon SP napustiti njihovu klupu je napravio posao vrijedan barem sljedećih deset godina.

Francuska se vrlo brzo vratila u život nakon Olimpijskih Igara. Makar su se oprostili s nezamjenjivim Nikolom Karabatićem, taj tim je nastavio dalje u velikom stilu. Oni su stalno dobri, nekad odlični kao lani na Euru kada su odnijeli zlato, ali njihov rukomet je težak, nosi, nemoguće se nositi s njim ponekad. Imali su tešu situaciju prije SP, čak su i jedan dio priprema otkazali. Nisu mogli računati na startu na Mema zbog operacije ramena, ozlijeđenog Prandija, nije mogao Mahe, pa se ozlijedio Lenne, pa nije bilo N‘Guessana, Descata, Gerarda… Ako je i njima, puno je. No, sjajno su se nosili sa svim, jer Gille je napravio momčad. Malo rošada, ali vrlo preciznih. Sačekali su Mema i Prandija, umjesto N‘Guessana dali priliku Brietu koji sjajno igra Ligu prvaka u Nantesu. Prva krila postala su druga – Nahi i Kounkoud. Treće Grebille je postao drugo lijevo, a desno nisu imali, pa su odlučili taj dio krpati s Bosom, makar imaju čudesne ljevake Mema, Richardsona i Remilija. Na sredini je prirodno za Mahea došao Minne, crta je ostala ista, obrana s Konanom također. Desbonet je postao broj 1 na golu, Bolcinger i Bellahcene se natječu za broj 2. Sve se zna, vrlo detaljno, vrlo precizno i to je izuzetno bogatstvo s kojim raspolaže Gille. Nekad prvo, nekad ne, ali uvijek tu. Na zadnjih pet velikih natjecanja, izuzmu li se OI, uvijek u polufinalu, tri medalje… Ova treća generacija francuskog rukometa na tragu je prve dvije koje su vodili Costantini i Onesta.

Magnus Landin

BO AMSTRUP Afp

A Danska je posebna priča. Njihov rukomet je sasvim neki drugi sport u odnosu na sve ostale u ovom trenutku. Tehnika, trčanje. Nema tu previše taktike, tek onoliko koliko je nužno. Krila igraju halfove, to bi svaki trener poželio, ali Nikolaj Jacobsen je to napravio i zaslužuje kapu do poda. Ne brani Landin, nema veze. Brane Nielsen i Moller. Ne igra Mikel Hansen – nema veze. Igraju Pytlick i Anderson. U sredini obrane nema Mollgaarda – nema veze. Tu su Saugstrup i Jorgensen ili Saugstrup i Hald. To može samo Danska. Stroj. Toliko o tome, kada čujete da neki drugi plaču da im netko nedostaje. To nije stvar plakanja, nego stvar rada.

Protiv njih sve znaš, ali ako pogriješiš, mrtav si. A odlična Njemačka koja je igrala dobro izgubila je od njih deset razlike. Strašno. Forsiraju svoj ritam, nameću ga svima, a nitko to pratiti ne može. Krila – pakao. Lijevo Magnus Landin i Jakobsen, desno Kierkeloke i Plogv Hansen. Na crti ne možeš pogriješiti – Hald, Jorgensen, Saugstrup. Na sredini malo Lauge, pa malo Arnoldsen, uz njih prvo Pytlick i Gidsel, pa ako zatreba Anderson i Madsen. To nitko na svijetu danas ne može pratiti i bit će čudo ne osvoje li Danci i svoj četvrti naslov svjetskog prvaka u nizu.

Oni i Francuzi su svijet za sebe u ovom trenutku i bilo bi to finale kakvo svjetska scena zaslužuje. Početak jedne nove priče prema Los Angelesu. Zasad nitko ne djeluje kao da im može nešto.