BORIS DEŽULOVIĆ Od ponoći je Lijepa naša Treći program radija: Kao da nikad nije bilo Thompsona, zmija, vukova, gorskih vila...

I tako smo preko noći postali uljuđena, europska država , piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Mislim, doslovno preko noći, dok pošteni svijet spava. Podnapili se predvečer Hrvati domaćom brljom, zagrnuli trobojkom i otišli na Poljud, na posljednji Thompsonov koncert u nezavisnoj i suverenoj Hrvatskoj, a ujutro se probudili na klupi na zagrebačkom Zrinjevcu, pokriveni plavom zastavom ujedinjene Europe: u ruci im prazna boca Tomčevog šampanjca, berba 2009., a pod otežalom glavom, tko zna kako se tu našao – kofer za violinu.

Koliko jučer, eto, treštao je poljudskim stadionom teški gitarski deseterac Marka Perkovića, oznojeni su hrvatski muževi goli do pasa, zagrljeni i podliveni etilnim alkoholom, suznih očiju pjevali o didinom gumnu, zmijama, vukovima i gorskim vilama, a onda požurili autocestom u Zagreb i već u ponoć, ispijajući vrhunski Tomčev Brut na Trgu bana Jelačića, zatvorenih očiju tronuti pjevušili Beethovenovu Devetu i Schillerove stihove „Freude, schöner Götterfunken, Tochter aus Elysium...“.

Samo dvojica stoje sa strane, pa nezadovoljno vrte glavama i šampanjskim čašama.

- Štajaznam – javio se najzad onaj malo podeblji, u tijesnoj crnoj majici s Thompsonovim mačem i gotičkim slovima „Ora et labora“. – Meni je ovo malo bezveze.

- Jel tako? – složio se odmah drugi, još gol do pasa, pa podigao s čela ustašku kapu i nekako iz trećeg pokušaja prinio čašu nosu. – Previše mu se na nepcu osjeti žuti plavec. Nije ovo stalo tri godine na talogu, nema šanse.

- Ma ne mislim na šampanjac, nego na Beethovena. Iako ne znan šta je gore – pokazao je debeli glavom prema pozornici. – Dobro, prvi stavak mu je fenomenalan, to svaka čast, i druga dva još mogu stat, ali ovaj četvrti je katastrofa. Vulgarni kič.

- Oda radosti?! Teška komercijala. Otkad ja to pizdim – odmahnuo je rukom drugi. – Očiju mi, ovo je gore od Čajkovskog.

- Da Čajkovski! Znaš šta je Pjotr Iljič za ovo? Monteverdi.

- Pa još zbor! Krvitiisusovu, vokali u simfoniji?! – snebivao se ovaj. – Vokal u simfoniji, to je brate ka žuti plavec u Dom Perignonu.

- Aha. Jadni Schiller, ugura ga je u ovih šest osmina ka Bellini Waltera Scotta u operu. Jebemimater, meni ovo pari Tomislav Bralić i klapa Intrade.

- Znaš šta ću ti ja reć? Beethoven je ubija simfoniju. On je za simfoniju isto šta i Puccini za operu.

- Dobro govoriš. Haydn se u grobu okriće šta mu je gluvi Švabo napravija od simfonije.

- Sva je srića da stari nije doživija Beethovenovu Devetu.

- Ne bi je ovi ni napisa da je Joseph bija živ, ne boj se. Vokali u simfoniji! Ujmisusovo sveto!

- A nisu se pravo za reć ni ovi proslavili. Slušaj bariton, molin te Bogon! – nije se više mogao suzdržati polugoli pod ustaškom kapom. - Alo, Braliću!!!

- Haha, ta ti je dobra – zadovoljno se debeli u tijesnoj crnoj majici nasmijao šali svoga kolege. - Uaaa! Buuuuu!!!

- Psssssssst!!! – prijekorno se konačno okrenuo nekakav tetovirani godzila sa zastavom Prve gardijske u ruci. – Eno vam u Rijeci Carmina Burana... Blitvari.

Tako izgleda civilizirana Hrvatska u europsku zoru 1. srpnja 2013. godine. Ako je proteklih dvadesetak godina bila Narodni radio, od ponoći s nedjelje na ponedjeljak Lijepa je naša bogami Treći program Hrvatskog radija.

Odzvanjaju Hrvatskom Beethovenovi stavci i Mozartove kanconete i kavatine, nazdravlja se pjenušcem u elegantnim visokim čašama, sve se na blještavim ulicama klanja i klima glavama, podižu se šeširi i ljube ruke milostivama, na seoskim gumnima čita se poezija i sluša jazz, u špelunkama na željezničkim kolodvorima lokalni pijanci komentiraju sinoćnje baletne premijere, a pučke kuhinje beskućnicima i sirotinji dijele kanape sendviče od guščje jetrice s artičokima.

Preko noći, rekoh, kad pošteni svijet spava, Hrvatska postala bečki Opernball u Krležinoj Esplanadi. Kao da nikad nije bilo ni Andrijice Šimića, ni Marka Perkovića, ni zmija, ni vukova, ni gorskih vila.

A Marko siromah ostao sam na Poljudu, pogasili se reflektori, razišli se i redari i tehničari, razišao se i Slavko Lozina, nikog živog nema na opustjelom stadionu: samo Marko Perković stoji na bini i poput plačljive Seke Sabljić u „Maratoncima“ uvrijeđeno psuje novo doba i pomodne europske novotarije, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

- Jebo vas Beethoven!