PODIJELJENA HRVATSKA

JURICA PAVIČIĆ O THOMPSONU U SPLITU 'U budućnosti koja stiže nema ništa za 50.000 ljudi s Poljuda'

'Gledajući ih kako naviru prema Magaševoj školjci, bilo mi ih je strašno žao'
 Duje Klarić / CROPIX

Spletom podudarnosti koji očigledno nije slučajan, u nedjelju navečer terminski su se poklopila dva muzičko-scenska događaja koji su na različite načine tematizirali hrvatski nacionalni narativ.

Na glavnom zagrebačkom trgu u nedjelju smo navečer gledali spektakl u povodu ulaska Hrvatske u Europsku uniju, priredbu za petnaestak tisuća znatiželjnika i stotinjak državnika koju je režirala Dora Ruždjak Podolski, a uključivala je štošta, od zborova i opernih solista do folklora i pop-zvijezda.

Usporedo s tom feštom, te službenim gradskim feštama u Osijeku, Splitu, Dubrovniku i Rijeci, iste je večeri na Poljudu održan (vele) spektakularni koncert Marka Perkovića Thompsona , koncert na kojem je patriotsko-pastirski roker sa svojom brojnom publikom ponovo podijelio svoj ugodno jednostavni, manihejski pogled na politiku, društvo i naciju.

Novi val i Marulić

Nesumnjivo namjerna usporednost ta dva koncerta mogla bi - naravno - inspirirati na uvriježene komentare o dvije Hrvatske koje usporedno postoje jedna uz drugu, od kojih je jedna otvorena, europska i pluralna, a druga zadrta, nacionalistička i parohijalna. Iako te “dvije Hrvatske” nesumnjivo postoje i iako dvije nedjeljne fešte jesu bile “njihov dan”, rekao bih da su se u nedjelju navečer te dvije Hrvatske prije oprezno mjerkale i taktizirale, nego što su jedna drugoj išle ciljano kontrirati.

Ako je po izvješćima suditi, Thompson je doduše koncert počeo famoznim Tuđmanovim višebojnim vragovima, no na samom koncertu nije kontrirao Uniji nego oprezno rekao da smo “mi već Europa”. Istodobno, glavna državna fešta ulaska u EU bila je toliko fiksirana na temu nacionalnog identiteta da bi mogla zadovoljiti i biskupe i Thompsonovu publiku.

Bilo je tu i novog vala, i Pere Gotovca, i Gundulića, i Marulića, i Kozarca, ojkanja i zvončara u ovčjim runima, posloženih tako da ni jedan zagovornik identitetne paranoje ne bi mogao nakon zagrebačke “sletske vježbe” reći da u EU ulazimo zatirući svoj identitet. Kao da su obje strane za jednu večer odabrale pristup “ne dirajte vi nas, pa nećemo ni mi vas”.

No, postoji nešto što mi se čini da je ključno razlikovalo javnu feštu ulaska u EU i poljudski Perkovićev spektakl - a to je osjećanje publike. Na zagrebačkom trgu gledao sam lica ljudi koji su došli proslaviti nešto što im se čini kao bolja budućnost. Je li ta vjera utemeljena ili tek u povijesti uobičajena utopijska maštarija, saznat ćemo uskoro, no - tu, jednu večer činilo se da se ti ljudi raduju nečem što dolazi.

Ogrnuti zastavama

Iste te večeri, prošao sam automobilom pokraj Poljuda i gledao svjetinu koja se u valovima spuštala k stadionu. Nisam vidio ni ustaških kapa ni ušatih U. Ali, vidio sam mase klinaca ogrnutih zastavama, sredovječne ljude s majama s odštampanim Tuđmanom ogrnutim lentom, zblajhane cure u crnim majama i ljude za koje vidite da ih tranzicija nije milovala.

Što ih je razlikovalo od ljudi okupljenih na Jelačić-placu? Ideologija? Ne nužno. Patriotizam? Sigurno ne. Razlikovalo ih je to što se oni ničem što dolazi ne raduju. Nema tamo - u toj budućnosti - ništa za njih.

Ali ti ljudi zato imaju “bolju prošlost” - devedesete, jedini komadić vremena i prostora kad su oni (ili njihovi očevi) imali centralno, a ne marginalno mjesto. Gledajući ih kako naviru k Magaševoj školjci, nisam prema njima više osjećao ni neprijateljstvo, ni zazor (koji oni vjerojatno osjećaju prema meni kao “višebojnom mravu”). Bilo im ih je samo i jedino strašno žao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 13:28