Hrvati su danas nominalno triput bogatiji nego 2000. i gotovo za trećinu siromašniji nego 2007.

Prije 22 godine Hrvatska je otišla iz bivše države kao njena druga najbogatija članica. Danas ulazimo u Europsku uniju kao njena treća statistički najsiromašnija članica. Možemo li se osjećati slavljenički, ili se trebamo sramiti svojeg neuspjeha?

Prvo statistika. Hrvati su danas nominalno triput bogatiji nego 2000., ali gotovo za trećinu siromašniji nego 2007. Od zlatne 2007. godine, kada se činilo da je hrvatsko tržište kapitala u procvatu i da će ekonomske statistike rasti unedogled, do danas se prosječnom Hrvatu, kakvoga vide analitičari Credit Suissea, bogatstvo stisnulo za više od 5000 dolara. U globalnoj raspodjeli bogatstva Hrvatska danas sudjeluje s nezamjetnih 0,05 posto, što je 0,02 posto više nego prije deset godina, a s obzirom na veličinu države taj omjer teško da će skoro biti drukčiji.

U toj analizi globalnog bogatstva, koju godišnje objavljuje Credit Suisse, a koju unatoč stručnosti autora ipak ne treba smatrati presudno važnim dokumentom, Hrvatska se nalazi u heterogenoj grupi zemalja s “višim srednjim” prihodom i na ljestvici europskih tranzicijskih zemalja smještena je ispod Slovenije, iznad ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije i iznad zasad posljednjih članica EU - Bugarske i Rumunjske. U redu, to smo znali i čitamo li izvještaj na taj način, možemo biti relativno zadovoljni.

Danas, 22 godine nakon napuštanja bivše velike države, prosječan Hrvat živi u vlastitom stanu, vozi europski ili japanski (korejski) automobil, ne vjeruje u sigurnost zaposlenja, ne nada se udobnom životu u mirovini i razočaran je sporim rastom ekonomije koja i dalje zaostaje za naoko nedostižnim Zapadom. Razočaran je svojim osobnim standardom koji i dalje ne sustiže percepciju bogatog zapada, zapravo oduvijek pogrešnu, jer u nju nikad nisu bili uključeni iscrpljujuće dugi radni sati “zapadnjaka”. Još više je razočaran domaćom politikom koja ga u 22 godine nije uvela u taj krug povlaštenih. Razočaran je i s činjenicom da, iako nikada nije bolje zarađivao nego u razdoblju između 2000. i 2007. godine, to nije uspio iskoristiti za osiguranje stabilnije budućnosti. Neuk biznisu, a nesklon štednji, previše toga htio je odmah. Zato nikada nije bio dužniji nego danas. Kao i država koja je često hrabrila njegove potrošačke slabosti.

Za razliku od 1991. kada je prosječna plaća pala s “Markovićevih” kasnojugoslavenskih 1000 i više njemačkih maraka na 200 maraka, pa i manje, prosječni Hrvat danas zarađuje oko 700 eura, što je u praksi manje od ondašnjih 1400 maraka, pod uvjetom da ima posao. Ako ga nema, radi na crno, ponekad i više od 10 sati dnevno, za plaću koja je često veća od nominalnog neto prosjeka, ali ponekad ne dođe.

Hrvatska je neovisnost dočekala kao “ekonomska sila” bivše države, financijski isisana od susjeda, ali sa sigurnim dvadesetmilijunskim tržištem koje je tadašnjim tvrtkama u “društvenom vlasništvu” davalo privid sigurnog dugotrajng biznisa. Upravo taj privid sigurnosti i danas je jedan od generatora nostalgije za starim vremenima i pokazao se možda najvećim utegom u transformaciji prve generacije “oslobođenih” privatnih poduzetnika.

Datum kada smo postali neovisni nije nas samo oslobodio od bivše države i bivšeg sustava. Istoga dana pristali smo da umjesto države ubuduće sami odgovaramo za svoju sudbinu, sudbinu svojih biznisa, svojih obitelji, ali i za ekonomski standard zemlje u kojoj svi zajedno živimo. Čini mi se da je još previše onih koji nisu spremni prihvatiti taj teret odgovornosti.

Danas više nema realnog razloga da Hrvatska bude siromašna zemlja niti da u njoj uopće bude siromašnih. Tu, uvijek istu, rečenicu čuo sam nebrojeno puta od predstavnika međunarodnih financijskih institucija - prvi put od velikog Clintonova šefa Svjetske banke Jima Wolfensohna, pa onda od Ananda Setha, koji je iz Zagreba vodio IBRD-ove regionalne operacije, njegovih nasljednika u uredu sa smanjenim ovlastima ili MMF-ova zagrebačkog posljednjeg namjesnika Athanasiosa Vamvakidisa. To, uostalom, iako malo zamršenije rečeno, piše i u upravo objavljenim najnovijim strategijama Svjetske i Europske banke za Hrvatsku. Pitanje je, naravno, zašto taj cilj do danas nije postignut.

Najlakši odgovor je - zbog tradicionalno lošeg upravljanja državnim financijama i još lošijeg, a i dalje previše ispolitiziranog vođenja kompanija u državnom vlasništvu. Nešto bolnije je priznati da je tome kumovao i nimalo zanemariv građanski otpor prema odgovornosti.

Posljednji put kada smo doista dugo razgovarali (rezultat tog razgovora objavljen je u Jutarnjem listu 3. 11. 2007.), danas pokojni Ante Čičin Šain, prvi guverner Hrvatske narodne banke, rekao mi je da živimo bolje nego ikad, ali, najavio je, i da nam “stižu godine mršavih krava”. Pokazalo se, bio je u pravu.

- Nema nijedne zemlje na svijetu gdje su svi bogati - objašnjavao je tada. Naravno da u Hrvatskoj ima siromaha, ali ovdje je problem siromaštva znatno manji nego u većini tranzicijskih zemalja, a manji je i nego u bogatim kapitalističkim zemljama.

Iako veliki fan Irske, čiji je bio počasni konzul u Hrvatskoj (danas je to Emil Tedeschi u nadzornom odboru čije je Atlantic grupe sjedio do smrti), bio je vrlo nesklon ideji preslikavanja irskog, bilo čijeg, modela na Hrvatsku. Ne zato što je već onda mislio da će Irska propasti - o toj je zemlji razmišljao s više romantike nego o Hrvatskoj, posve neznanstvenički više emotivno a manje kritički - ali smatrao je da zemlje ne mogu graditi budućnost doslovnim kopiranjem tuđih sustava. Danas je u dijelu hrvatske javnosti tu ulogu Irske preuzela Finska, zemlja s kojom imamo mnogo manje kulturološki dodirnih točaka.

“Svaka zemlja ima svoje specifičnosti i ne može se doslovno preslikavati tuđe sustave, ali na Novom Zelandu postoji golema kolonija Hrvata koji su tamo vrlo uspješni. Zašto Hrvati ne bi na isti način bili uspješni u Hrvatskoj?”, govorio je Čičin Šain. Bio je uvjeren da smo na dobrom putu, ali nezadovoljan sporošću kojom Hrvati pristaju na promjene. Slutio je krizu i smatrao da u nju srljamo nepripremljeni.

Još jedan veliki eurofil, Vladimir Drobnjak, hrvatski glavni pregovarač s Europskom unijom, od svih prednosti koje nam stižu s današnjim datumom ravnopravnost od početka podcrtava kao najvažniju.

Ulaskom u Uniju mi sjedamo za stol s onima koji donose najvažnije odluke i ravnopravno sudjelujemo u procesu njihova donošenja, rekao mi je dan prije hrvatskog referenduma. Činjenica da smo mali ne mora biti presudna. Odsad naši ljudi mogu utjecati na buduća rješenja u ribolovnoj politici, u sigurnosti hrane, u ekologiji, porezima...

Ulaskom u EU Hrvatska jača svoju državnost jer sudjeluje kao samostalan subjekt u zajedničkom sustavu upravljanja. Više nema vladanja, danas je riječ o upravljanju, a mi u tom procesu dobivamo svoju dionicu.

Kroz sve to Hrvatska dobiva veću težinu u međunarodnim odnosima. Dobiva dodatno značenje i u Europskoj uniji i u odnosu na regiju kojoj pripada, ali i čvrsto zaleđe prema ostatku svijeta izvan Unije.

Ili ukratko: da, imamo razloga za slavlje. Sramiti se možemo i kasnije, iz pedagoških razloga, zato da to zbog čega nas je sram ne bismo ponavljali ubuduće.