Moja prva ispovijed o hrvatstvu i Hrvatima

Razgovaram li sa strancem, trudim se biti dobrohotan. Uljepšavam prilike u mojoj zemlji, krajolike opisujem čarobnima, i to je uglavnom istina, a ljude prikazujem ljubaznima, otvorenima, poštenima i dragima, kakvi oni obično nisu. A da moram reći istinu, koja, naravno, nikome ne treba, nevoljko i u nelagodi bih razgovarao samo s nekim za koga sam siguran da mi se neće smijati. O Hrvatskoj i Hrvatima ispovijedio bih se možda samo iskusnom i stručnom psihoanalitičaru koji je u karijeri upoznao kojekakve smiješne i sramotne ljudske izopačenosti, a razgovor bi nam, po prilici, ovako tekao:

“Pričajte mi o svom djetinjstvu”, počeo bi on, s blokom za pisanje na koljenima, izvaljen u kožnom naslonjaču kraj mojega uzglavlja.

“Ma, pustite djetinjstvo, doktore”, prekinuo bih ga ja odozdo s kauča. “Došao sam zbog Hrvatske i hrvatstva.”

“Nesigurni ste u svoje hrvatstvo?”

“Ne, dapače, u rijetko što sam siguran kao u to. Moji su vijekovima unatrag Hrvati, zdrav katolički korijen iz imotskog kraja. Ni u najstarijim crkvenim knjigama nećete naći da se na našu lozu navrćala ijedna druga sorta osim hrvatske. Moj problem s nacionalnim identitetom je drugačije naravi... Tu je na stvari... Vidite... Mogu li računati na vašu diskreciju?”

“Sve što kažete ostat će u ovoj prostoriji.”

“Pa, gledajte, ima nekih ljudi koji se nazivaju domoljubima i ponosni su na svoje podrijetlo, doživljavaju kao ne znam kakvu povlasticu da su Hrvati, dok mene ta etnička činjenica, upravo suprotno, ispunjava snažnim kompleksom inferiornosti. I onda se ja, prirodno, upitam...”

“... Jeste li normalni?”

“Tako je.”

“Okej, počnimo s time, kako ste rekli, kompleksom inferiornosti, premda je, da vas upozorim, postavljanje dijagnoze moj posao. Zašto se vi kao Hrvat doživljavate manje vrijedim?”

“A kako bih se drugačije trebao osjećati? Čime bih se mogao pohvaliti, koji je to veliki podvig ili jedinstveno dostignuće kojim je moj narod zadužio čovječanstvo? Historija se uvijek događala mimo nas, mi smo u svim revolucijama i ratovima bili statisti, eventualno tek sitniji epizodisti. Za usporedbu... Gledate li kaubojske filmove, doktore?”

“Često i rado ih gledam.”

“E, vidite, Hrvati su vam kao oni bezimeni Meksikanci koji poginu odmah na početku kaubojskog filma. Hrvati su kaskaderi koji s krikom padnu s krova konjušnice pogođeni hicem iz kolta glavnog junaka. Uzmite, na primjer, jednu od najznamenitijih, najhrabrijih i najnesebičnijih zgoda u povijesti našeg naroda, kad je Nikola Šubić Zrinski 1566. kod Sigeta spasio, kako kažu, kršćansku civilizaciju, suprotstavljajući se s dvije i po tisuće branitelja grada turskoj sili od stotinu tisuća ljudi.”

“Dvije i po tisuće protiv sto tisuća?!”

“Znam, ne morate mi ništa govoriti. Idiot. Mjesec dana nakon bitke glava mu je, zamotana u krvave krpe, još putovala uokolo. A zbog koga, molim vas? Zbog nekakvih nezahvalnih Habsburga koji za njegov život pet para ne bi dali. Jer, gledajte kako je to stoljeće kasnije završilo. Petar Zrinski, praunuk Nikole Šubića, ustao je za narodnu pravicu, za mrvu popišanog hrvatskog dostojanstva, i znate što mu je ista ta habsburška gamad u Bečkom Novom Mjestu napravila?”

“Da mu nisu možda odsjekli glavu?”

“Bingo!”

“Neugodno.”

“Užasno neugodno, doktore. Čisto se zasramim kad se sjetim da sam zemljak takvih budala i gubitnika koji su ratovali za tuđi račun i završavali bez ostatka jednako, kao dekoracija na bedemu, s ćelenkom na vrhu koplja.”

“Dobro, ako možda nisu nadareni za ratovanje, svakako mora biti nešto drugo u čemu su se Hrvati istakli.”

“O, kako ne, napravili su penkalu i kravatu.”

“Joj, nemojte sad biti zajedljivi. A što ćemo s Nikolom Teslom, čovjekom koji je osvijetlio planet?”

“Tesla je bio Srbin.”

“I to je problem?”

To je užasan problem. Uzgredno, sad sam se sjetio, i Slavoljub Penkala je bio Poljak. Niz je hrvatskih velikana, znate, nehrvatskog podrijetla. August Šenoa - Čeh. Ljudevit Gaj - Francuz. Dimitrije Demetar - Cincar. Petar Preradović - Srbin. Vatroslav Lisinski - Nijemac. Ladislav Ružička - Čeh. Ivo Andrić... dobro, nije važno...”

“Čekajte, pa imate u Hollywoodu onoga glumca, Radu Sherbedgiu.”

“I on je Srbin. Ali, kad spominjete Hollywood, priznajem, imamo i mi jedno veliko svjetsko glumačko ime... Samo malo, kako se ono zove... Znat ćete ga, igrao je u onoj bolničkoj seriji.”

“Kojoj bolničkoj seriji? Doktor House?”

“Nije Doktor House. Ona druga...”

“Uvod u anatomiju?”

“Nije ni Uvod u anatomiju.”

“Chicago Hope?”

“Ne.”

“Stažisti?”

“Ne.”

“MASH?... Kineska plaža?”

“Dalje.”

“Doktorica Quinn, žena vrač?”

“E, jebi ga, doktore.”

“Hitna služba?”

“To! Tako je, Hitna služba. Goran Višnjić igra u Hitnoj službi.”

“Koji je Goran Višnjić?”

“Onaj zgodni, mlađi. Došao je u kasnijim sezonama, kad je Clooney otišao.”

“Mislite na onoga liječnika Rusa?”

Ne, on je naš... Ili, ne... Zapravo, kad bolje promislim, i Višnjić bi lako mogao biti Srbin.”

“Oprostite, a kako vi znate da je netko Srbin?”

“Bejbi, u Hrvatskoj se uvijek zna ako je netko Srbin. Mi smo jedna takva mala, klaustrofobična, zagušljiva garsonijera od države da svatko svakoga zna, a kako nemamo velike pameti i nizašta nismo osobito nadareni, obično pričamo o glupostima. Iza nas je trinaest ispraznih stoljeća koje smo većim dijelom proveli pod tuđinskom vlašću. I to, suprotno vjerovanju, nije uvijek nužno bilo najgore. Mrski zavojevači sagradili su naše najljepše renesansne palače i barokne dvorce, otkrili nam blagodati vodovoda i kanalizacije, sagradili ceste i željeznice...”

“Mislite da to sami od sebe ne biste znali?”

“Teško je to reći. Sami od sebe napravili smo, rekao sam već, samo kravatu. A zar je to neki rezultat? Za tisuću i tristo godina netko bi sposobniji vjerojatno uspio napraviti nešto korisnije od toga šarenog modnog dodatka. Što će vam uopće kravata? Vi je, vidim, i ne nosite i vjerojatno vam uopće ne nedostaje. Imate dobar život i bez toga duguljastog komada tkanine. Slično je i s Hrvatima, da nas nema, nikome ne bismo nedostajali. Zemaljska lopta jednako bi se vrtjela oko svoje osi i kružila oko Sunca. Čitava povijest čovječanstva, od kamene sjekire do space shuttlea, ostala bi više ili manje nepromijenjena bez toga naroda statista i epizodista. I to mene baš onako, kako bih rekao, jebe. Osjećam se uzaludno i glupo. A vi mi sad recite kako se to stručno zove.

“Zaista, tu imamo klasičan primjer kompleksa niže vrijednosti.”

“Eto, što sam vam rekao.”