RATNI PROFITER?

GAVRILOVIĆU POZLILO KAD JE ČUO DA JE PODISTRAGOM Dokumente USKOK-u dostavio Zagorec?

Istražitelji tvrde da je Gavrilović pogon u Petrinji kupio novcem s računa u Austriji za kupnju oružja, a dozvolu je dao tadašnji ministar financija, pokojni Jozo Martinović
 Boris Kovacev, Tomislav Serdar / CROPIX

Protiv Georga Đure Gavrilovića, vlasnika mesne industrije Gavrilović, u srijedu je otvorena istraga zbog sumnje da je pet tvrtki iz nekadašnjeg holdinga te mesne industrije kupio s dva milijuna tadašnjih njemačkih maraka namijenjenih za obranu Hrvatske, i to uz pomoć tadašnjeg ministra financija, danas pokojnog Joze Martinovića.

Sumnjiče ga u skladu sa Zakonom o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, i to za zloporabu i poticanje na zloporabu položaja i ovlasti te stjecanje najmanje dva milijuna njemačkih maraka, odnosno 7,8 milijuna kuna ilegalne dobiti.

Gavrilovića USKOK sumnjiči da je početkom 1992. godine od ukupno 3,3 milijuna njemačkih maraka, koliko je bila ugovorena cijena za kupnju tih tvrtki, dva milijuna dobio s inozemnog računa na kojemu su bila sredstva prikupljena za obranu RH tijekom Domovinskog rata.

Iz izvora bliskog Gavriloviću doznajemo da mu je pozlilo kad je čuo za USKOK-ovu istragu.

- Zbilja je ljut zbog svega. Svi smo u šoku. Osveta je to zbog pokretanja arbitražnog postupka - govori nam izvor blizak Gavriloviću.

Podsjetimo da je Gavrilović pokrenuo arbitražu u Parizu u kojoj traži da mu država isplati 300 milijuna eura odštete. Gavrilović i država, naime, spore se već godinama oko nekretnina: država se na njih upisala kao vlasnik, a Gavrilović tvrdi da ih je kupio kad je uplatio, USKOK-u sporna, 3,3 milijuna njemačkih maraka. Okrivljeni Gavrilović je, prema optužbi, iskoristio otežano funkcioniranje državnih tijela za vrijeme Domovinskog rata te je koncem 1991. uspio zaključiti kupoprodajni ugovor kojim je postao vlasnik pet tvrtki iz koncerna Gavrilović.

Tadašnja knjigovodstvena virjednost iznosila je nepunih 68 milijuna njemačkih maraka. Gavrilović se za njih obvezao platiti 3,305 milijuna njemačkih maraka, i to u roku od 90 dana, iako za to plaćanje, tvrdi USKOK, nije imao novčanih sredstava niti ih je namjeravao osigurati iz privatne imovine.

“Iako nije uplatio navedeni iznos, okrivljenik je 22. studenoga 1991. ishodio promjenu osnivača, djelatnosti i imena tvrtke trgovačkog društva Gavrilović mesna industrija d.o.o., upisavši se kao osnivač i direktor novog trgovačkog društva kojemu je istog dana izvršio pripajanje trgovačkih društava u stečaju. Potom je, znajući da se na inozemnom računu jedne osobe nalaze novčana sredstva namijenjena za potrebe obrane RH tijekom Domovinskog rata, od ministra financija, koji je bio ovlašten za raspolaganje novčanim sredstvima namijenjenim za nabavu oružja i opreme potrebne za obranu RH, zatražio da toj osobi naloži da u njegovu korist uplati dva milijuna njemačkih maraka, što je ministar financija, u cilju da mu omogući pribavljanje znatne nepripadne dobiti, 1. ožujka 1992. i učinio”, stoji u priopćenju USKOK-a.

Kako bi isplatio ostalih milijun maraka, Gavrilović je, sumnjiči ga USKOK, podigao kredit uz zalog imovine tvrtki koje je kupovao, te platio ugovoreni iznos. Sve transakcije odvijale su se preko računa u inozemstvu.

Međutim, USKOK ga tereti da nije stao samo na tome: terete ga i da je u listopadu 1992. prodao poslovni prostor tvrtke u Zagrebu za najmanje 500.000 DEM, ali novac nije uplaćen na račun tvrtke, kako je trebalo biti, nego na poseban račun, odnosno na račun s kojeg su ranije bila isplaćena dva milijuna njemačkih maraka.

Ove USKOK-ove sumnje otvaraju dosad široj javnosti potpuno nepoznate datalje o pretvorbi i privatizaciji te mesne industrije uz koju se vežu brojne kontroverze, a bivši radnici već godinama prozivaju da je ona bila nelegalna. Istodobno se Gavrilović i država već gotovo dva desetljeća povlače po hrvatskim sudovima, a nisu se makli s početka: Gavrilović je tražio da se tvrtka uknjiži na nekretnine i zemljišta koja su do rata pripadala mesnoj industriji, a država se u međuvremenu upisala na te nekretnine nad kojima mu je osporavala to pravo. Hrvatske Vlade, od predsjednika Tuđmana, pa do premijera Račana, pokušavale su se nagoditi s Gavrilovićem oko podjele te imovine, ali konačna nagodba nikad nije potpisana.

Bitno je napomenuti da Gavrilović do tih tvrtki nije došao na temelju povrata oduzete imovine jer je njegov otac obeštećen za oduzimanje industrije, nego je Gavrilović tvrtke kupio u stečajnom postupku, što je mogao bilo tko. Ali na taj natječaj objavljen u vrijeme rata, javio se samo Gavrilović, kojem nije odmogla činjenica da je njegova sestra bila u braku sa Žarkom Domljanom, prvim predsjednikom Sabora, koji je kasnije od 1998. do 2011. godine bio zamjenik predsjednika Nadzornog odbora u Gavriloviću d.o.o. Njegova kći i danas radi u tvrtki.

Država i Gavrilović tako i danas vode spor zbog nekretnina među kojima se nalazi gotovo pola Petrinje: 10 kuća, 440 stanova, 22 garaže, te zemljište površine veće od 500 tisuća kvadrata.

Vrijednost spora tom prilikom procijenjena je na 12 milijuna kuna, a u spisu je priložena i sva dokumentacija koja objašnjava kako je 1945. otac Đuro Gavrilović

izgubio tvornicu, kad je proglašen krivim da je pomagao okupatoru te je osuđen na doživotni prisilni rad, a obiteljska imovina im je konfiscirana. Stari Gavrilović vratio se poslije u Petrinju, a 60-ih je obeštećen za oduzimanje tvornice te mu je isplaćeno navodno sedam milijuna dolara. Njegov sin Georg Đuro Gavrilović radio je prije rata u austrijskoj ambasadi u Hrvatskoj, a kad mu se 1991. godine ukazala prilika da vrati djedovinu, zgrabio ju je.

Georg Đuro Gavrilović: 'Ovo je nastavak hajke državnih institucija zbog međunarodne arbitraže'

“Uvjeren sam da ovo predstavlja nastavak hajke državnih institucija zbog međunarodne arbitraže u kojoj Mesna industrija Gavrilović potražuje odštetu od Republike Hrvatske. Pritiscima na mene osobno, moju obitelj te tvrtku Gavrilović želi se utjecati na konačnu odluku arbitražnog suda.

I o ovom procesu, iniciranom od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, obavijestit ćemo i arbitražno vijeće u Washingtonu (SAD), zaduženo za rješenje spora između Mesne industrije Gavrilović i Vlade Republike Hrvatske. Poduzet ćemo sve zakonske mjere kako bismo zaštitili naša prava kao investitora i zatražiti od arbitražnog vijeća, ali i drugih međunarodnih institucija zaštitu od tih pritisaka.

Prilikom kupnje Mesne industrije Gavrilović u stečaju postupao sam u cijelosti u skladu sa zakonskim propisima te ću u potpunosti surađivati s istražnim tijelima kako bih dokazao da sam na javnom natječaju 1991. kupio Mesnu industriju Gavrilović u stečaju na zakonit način.”

Novac kojim je Đuro kupio Gavrilović

- Kupoprodajnim ugovorom iz 1991. godine dogovorena je cijena od 3,3 milijuna njemačkih maraka za kupnju pet tvrtki iz sastava Holdinga Gavrilović. Knjigovodstvena vrijednost tvrtke bila je 68 milijuna njemačkih maraka.

- Od tih 3,3 milijuna, dva milijuna njemačkih maraka Đuro Gavrilović je, prema nalogu tadašnjeg ministra financija Joze Martinovića, dobio s austrijskog računa fizičke osobe na kojem se nalazio novac za obranu Hrvatske.

- Preostalih nešto više od milijun njemačkih maraka Gavrilović je platio kreditom koji je digao založivši imovinu tvrtki koje je kupio.

- Čim je preuzeo tvrtku, Gavrilović je prodao poslovni prostor u Zagrebu za pola milijuna maraka, a taj novac je prebačen na račun s kojeg je ranije dobio 2 milijuna maraka.

Zagorčeva tajna arhiva dovela do Gavrilovića?

Jesu li podaci koji su DORH doveli do otvaranja istrage u slučaju Gavrilović proistekli iz dokumentacije koju je Vladimir Zagorec nakon smrti Joze Martinovića oteo Martinovićevoj najbližoj suradnici Tereziji Barbarić? Zagorec je kod Barbarić, koja je tada pod imenom Biljana Sučić radila u PBZ-u, premda je zapravo bila angažirana na “tajnom” radu u RH Alanu, došao 1995. u pratnji Vojne policije kako bi u ime ministra obrane Gojka Šuška konfiscirao dokumentaciju vezanu za nabavu oružja, međutim nije uzeo samo tu dokumentaciju.

Premda je to i sam kasnije rekao u jednom intervjuu, u široj javnosti ostalo je nazapaženo da je Zagorec osim dokumentacije vezane uz oružje, zapravo sa sobom odnio i dokumentaciju vezanu uz privatizaciju. Tu dokumentaciju navodno nikad nije zaprimio Šuškov ured. Upravo je ta dokumentacija bila razlog zbog kojega je i bivši predsjednik Stipe Mesić poslao svojeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Sašu Perkovića 2007. kod Zagorca u Beč, kako bi pokušao dogovoriti njezin povrat, a Zagorec je Perkovića tada tajno snimio.

“Radi se o jednoj posebnoj dokumentaciji iz 1995. godine. Sada ona vrijedi zlata”, rekao je Zagorec u intervjuu Večernjem listu. “Radilo se o desecima kilograma dokumenata koje je uredno arhivirao pokojni ministar Jozo Martinović”, ispričao je Zagorec. M. D.

KOMENTAR MARINA DEŠKOVIĆA DORH-ov veliki korak

Premda je riječ o šteti od “samo” dva milijuna DEM iz daleke 1991., otvaranje istrage protiv Gavrilovića zapravo je povijesni iskorak hrvatskog državnoga odvjetništva, i državnih institucija u cjelini.

Ova istraga, valja napomenuti, rezultat je dugogodišnjega rada istražitelja DORH-a, od kojih ju neki od najzaslužnijih njezin početak nisu uspjeli doživjeti. Prvi put DORH je zagrebao u onu prvobitnu akumulaciju kapitala novonastale države, kada su, dok su zemljom odzvanjale uzbune, nestajale tvornice, a nastajali tajkuni. O hrvatskoj privatizaciji ispredale su se legende, međutim gotovo nitko do sada iz raznih razloga za nju nije ozbiljno odgovarao.

Navodi USKOK-ove istrage, prema kojima je jedan od najvećih prehrambenih divova socijalističke Jugoslavije, vrijedan desetke milijuna maraka, prešao u privatne ruke za samo 3,3 miliijuna DEM, zvuče zastrašujuće i bez podatka kako je od tih 3,3 milijuna dvije trećine plaćeno državnim novcem s tajnoga računa za nabavu oružja, a što je naložio tadašnji ministar financija. Zaplet poput onoga u jeftinim špijunskim romanima, međutim s jednom iznimkom - ovo nije roman. Ovo je hrvatska zbilja.

Bez obzira na to kakav bio njezin ishod, ona će unijeti nemir i u mnoge druge hrvatske poduzetnike, jer dosad je privatizacija bila tabu tema. Od sada - više ništa nije sigurno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 22:49