STRUČNJACI ANALIZIRAJU

ISTINA O KONTROVERZNIM IDEJAMA EKONOMSKOG STRATEGA MOSTA Ukinuo bi 2. stup, a sve brani podacima koji uopće nisu točni!

Čak i ekonomisti koji misle da su naslutili što želi Lovrinović kažu da bi uštede bile zanemarive
 Boris Kovačev/EPH

Profesor Ivan Lovrinović, saborski zastupnik Mosta i možebitni član Vlade, dao je u Nedjeljnom izdanju Jutarnjeg lista ekstenzivan intervju na četiri stranice u kojem je iznio niz kontroverznih teza koje je potkrijepio podacima. Donosimo analizu teza i podataka gospodina Lovrinovića, stručnjaka za pitanje mirovinskih fondova i monetarnu politiku.

------------------------

Lovrinović: Poziva na zaustavljanje uplata u drugi mirovinski stup kako bi država godišnje uštedjela oko pet milijardi kuna te bi joj za isplatu mirovina iz prvog stupa nedostajalo samo 13, umjesto 18, milijardi kuna. Vrlo je važno, smatra Lovrinović, da država uštedi 5-5,5 posto godišnjih prinosa koliko mora dati mirovinskim fondovima na posuđeni novac. Uz to, Lovrinović upozorava da su društva za upravljanje mirovinskim fondovima u 2013. zaradila 240 milijuna kuna, pri čemu je prinos fondova kojima upravljaju (novac koji ide građanima, op.a.) bio upola manji.

Primjedbe stručnjaka:

Ne samo da je nekorektno gledati zaradu iz samo jedne godine nego je i nejasno je kojim podacima raspolaže Lovrinović. Ako se pogledaju podaci o poslovanju mirovinaca, može se vidjeti da su sva društva za upravljanje mirovinskim fondovima imala sveobuhvatnu dobit u 2013. u iznosu od 131 milijun kuna (što je 109 milijuna manje nego što tvrdi Lovrinović). Isto tako, još je nejasnije zašto Lovrinović tvrdi da su prinosi fondova bili upola manji od 240 milijuna. Ukupni prinos fondova u 2014. nakon naplate naknada iznosio je nešto manje od 2,4 milijarde kuna, odnosno 20-ak puta više nego što je to izjavio Lovrinović u autoriziranom intervjuu. Načelno valja pripomenuti da su građani od osnutka u mirovinske fondove uplatili 56 milijardi kuna, fondovi su im isplatili oko sedam milijardi kuna, a kroz ukupni prinos u fondovima je nagomilano oko 74 milijarde kuna. Drugim riječima, društva za upravljanje fondovima zaradila su svojim članovima ukupno oko 25 milijardi kuna, što Lovrinović prešućuje, baš kao i podatak da su upravo građani svojim uplatama u mirovinske fondove omogućili financiranje države.

------------------------

Lovrinović: Tvrdi da bi smanjio proračunske rashode tako što će središnja banka posuđivati novac poslovnim bankama po stopi od 0,1 do 0,2 posto, a onda će banke kupovati državne obveznice naplaćujući samo 0,5 ili 1 posto. Tu će se “uštedjeti” još pet milijardi kuna. Uz ideju stvaranja novca ex nihile vezao je pitanje refinanciranja postojećeg duga, naglasivši da je “domaći dio” duga, koji bi se mogao refinancirati prema njegovoj recepturi, oko 170 milijardi kuna.

Primjedbe stručnjaka:

Kad Lovrinović govori o refinanciranju, odnosno reprogramu postojećeg duga, nigdje ne spominje vjerovnike s kojima bi trebalo razgovarati o modalitetima smanjenja kamatne stope ili glavnice ili neke kombinacije. Pritom bi se mogao očekivati aranžman s MMF-om ili EK, a o tome Lovrinović uopće ne govori te je nejasno zašto bi uopće, ako se uvaži ove argumente, središnja banka bila u glavnoj ulozi. Uz to, kad Lovrinović govori o “domaćoj komponenti” javnog duga, nejasno je na što misli jer takvo što o čemu on govori - ne postoji. Ako misli na domaće vjerovnike, odnosno domaće vlasnike javnog duga, opet je nejasno kako bi se vodio reprogram: bi li HNB silom otkupljivao dug ili bi se netko dobrovoljno odrekao 5-postotnih prinosa i zamijenio ih 1-postotnim? Uostalom, sadašnje su kune konvertibilne, imaju pokriće u devizama, dok bi neke buduće Lovrinovićeve kune, stvorene ex nihilo, mogle proizvesti vrlo visoke inflatorne i tečajne učinke.

Više od polovice “domaćeg javnog duga” u stranoj je valuti, što je više od iznosa međunarodnih pričuva. Onaj tko bi prodavao dug u stranoj valuti, tražio bi devize, što bi završilo potrebom interveniranja (ako se želi očuvati stabilnost tečaja). Nemoguće provesti! Nije jasno niti kako bi se limitirao otkup na domaće imatelje obveznica. Ako bi stranci počeli prodavati obveznice koje drže, to bi dovelo do potencijalno velikog odljeva kapitala u inozemstvo, što je ponovno udar na međunarodne pričuve.

Konačno, čak i kad bi HNB otkupio dug, to ne znači da država ne treba platiti kamatu, HNB je ne može jednostrano otpisati, kamatni rashodi države na postojeći dug ne bi se smanjili.

Pojedini stručnjaci pokušali su prepoznati u Lovrinovićevu intervjuu tezu da on govori samo o refinanciranju isključivo dospjelih dugova, no niti u u tom slučaju njego plan za velike uštede nema baš smisla jer se od 170 milijuna ‘domaćeg duga’ oko 145 milijuna odnosi na dugoročne obveznice i kredite kojih malo dolazi na naplatu u godini dana, pa bi i ušteda na razlici u prinosima u godini bila zanemariva, baš kao ušteda i na trezorskim zapisima koji su ionako jeftini.

------------------------

Lovrinović: Ako HNB posudi bankama po “...0,5 posto, onda ona neće (kredit, op. a.) prodavati uz kamatu od 5 posto jer ako ga proda uz kamatu od 1 posto, marža joj je već 100 posto”.

Primjedbe stručnjaka:

Na tehničkoj razini marža je u tom slučaju 0,5 posto, a ne 100 posto jer se marža računa na posuđeni iznos, a ne na isplaćenu kamatu. I to zbog toga što troškovi koji se pokrivaju iz marže, tj. primarno kreditni rizik i operativni trošak, ovise o iznosu, a ne o isplaćenoj kamati. A 0,5 posto ne bi bilo dosta za pokrivanje kreditnog rizika ni u 2007. godini.

------------------------

Lovrinović: Sve protekle godine naša država mogla se i trebala zaduživati preko središnje banke po cijeni koja nema veze s državnim rejtingom i koja je višestruko niža od tržišne cijene zaduživanja po kojoj su se zaduživali svi drugi hrvatski sektori. Jako kritizira koliko država troši na kamate. Ističe da država plaća kamate oko 5 posto te govori o mogućim visokim uštedama. Uz to tvrdi da se država trebala zaduživati kod kuće, a ne u inozemstvu.

Primjedbe stručnjaka:

Rashodi za kamate su povišeni, ali su potpuno usporedivi s rashodima u zemljama sa sličnom (visokom) razinom javnog duga - blago su niži nego u Mađarskoj, nešto malo viši nego u Sloveniji (dakle, ne ovise o tome ima li zemlja vlastitu valutu i monetarnu politiku ili je u monetarnoj uniji). Javni dug u BDP-u se više nego udvostručio u odnosu na razinu s kraja 2008. pa porast kamata nije neočekivan.

Na kredite domaćih banaka i vrijednosne papire (obveznice i trezorske zapise) koje drže banke, država u prosjeku plaća kamatnu stopu nižu od 4 posto. Čak i da banke spuste prosječnu kamatu na 2 posto, potencijalne su uštede niže od milijardu kuna. Između 2003. i 2008. godine se konsolidirana opća država u inozemstvu zadužila samo za deset milijardi kuna (dug je porastao s otprilike 50 na 61 milijardu kuna), domaći dug se povećao u istom razdoblju za otprilike 37 milijardi kuna (udvostručio se s razine od 37 milijardi krajem 2003. godine). Cestogradnja je specifična, njome se doista može objasniti porast inozemnog javnog duga, ali ona se znatnim dijelom financirala iz povoljnih dugoročnih kredita razvojnih banaka (EIB-a i EBRD-a).

Nakon izbijanja krize država je dio zaduživanja prenijela na inozemno tržište jer je postajala bojazan da bi pretjeranim zaduživanjem na domaćem tržištu “istisnula” s tržišta privatni sektor. Ipak, i dalje je glavni oslonac bio na domaćem zaduživanju, od kraja 2008. do rujna 2013. Domaći javni dug se povećao gotovo 100 milijardi kuna, inozemni nešto više od 50 milijardi. Toliko domaće zaduživanje bilo je moguće prije svega zbog vrlo ekspanzivne domaće monetarne politike.

Moguće teoretske posljedice 'prilagodbe' prof. Lovrinovića

1. Pad realnih plaća i, posebno, mirovina

2. Pad pariteta kupovne moći domaće valute

3. Uvođenje kontrole kapitalnih tokova i tečaja kao u SSSR-u ili nekoj drugoj netržišnoj ekonomiji

4. Obezvređivanje domaćeg duga (posebno ako rast cijena bude brz i razmjerno neočekivan)

5. Nagli rast kreditnih rizika na kredite uz valutnu klauzulu, uz političku eksploziju svih čiji su dugovi nominirani u euru. Uz to slijedi erozija kapitala zbog inflacije ako je valutna pozicija zatvorena

6. Kolaps financijskog sustava mora se izbjeći ukidanjem valutne klauzule i, naravno, devizne štednje (Ustavni sud još ima predmet u radu)

7. Default (bankrot) države i haircut (‘šišanje’) ino-duga prirodno slijede

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 04:53