ISPOVIJEST JANICE KOSTELIĆ 'Hvala ti mama, uvijek si bila glas razuma u našoj obitelji...'

Rusija je bila posljednja stanica olimpijskog putovanja obitelji Kostelić. Od Nagana 1998. godine do Sočija 2014. U 16 godina sportske povijesti upisano je deset olimpijskih medalja. Četiri je osvojio Ivica, šest Janica. Brat će još najmanje godinu dana biti aktivan skijaš, sestra je 2006. odvozila posljednju utrku. Bile su joj tek 24.

Janica Kostelić i dalje je sportski pojam par excellence. Tri zlata i jedno srebrno odličje iz Salt Lake Cityja 2002. godine i dalje su jedinstveni doseg u alpskom skijanju. Sjećaju se toga i u američkoj tvrtki Procter and Gamble. Janica i Marica postale su ambasadorice projekta “Hvala ti mama”, a u suradnji s Hrvatskim olimpijskom odborom pokrenut je i program novčane potpore budućim olimpijcima. Dio sredstava od prodaje njihovih proizvoda odvaja se za potporu sportašima mlađih dobnih kategorija u razvojnom programu HOO-a.

- Prihvatile smo kampanju jer podržavamo svaki način na koji se pomaže mladim sportašima. Nismo zaboravili kako je HOO podržavao Ivicu i Janicu - prisjetila se mama Marica.

Kada već ime projekta glasi “Hvala ti mama”, Janica je priču započela zahvalom…

- Hvala joj što je najbolja mama. Mame su, nemam druge riječi nego jednostavno mame. I najbolje prijateljice i, koliko god to nezgodno zvuči možda i najveći ‘neprijatelj’. Mama utjelovljuje sve što je dobro, a meni je najvažnije da je uvijek bila uz mene. I kada je bilo super i kada nije, i kada je dosadna i ispituje što sam jela i kada ću doći kući. Nama djeci je to ponekad naporno, ali važnije je da je bila uz mene bez obzira na moje hirove kojih u svakom slučaju ima puno. Razumije ih i ne radi veliku dramu. Mame se uvijek sjetim, i kod lijepog i kod ružnog. Kada padnem na stazi želim se podići što prije kako mama ne bi pomislila da mi se nešto ozbiljno dogodilo. U Altenmarktu sam se vrhunski ‘prosula’, ali sam odmah podigla palac gore. Znala sam da se moram podignuti kako ne bi paničarila…

- Sad će ispasti da sam paničarka - “uvrijedila” se mama Marica.

- Nisi, ali moram ti pokazati da sam dobro - nastavila je Janica.

S Maricom i Janicom Kostelić razgovarali smo u Roza Hutoru, ultramodernom skijalištu na obroncima Kavkaza sagrađenom za 22. zimske olimpijske igre u Sočiju. Dobar dio od utrošenih 50 milijardi dolara otpada na skijaški resort. Većina smještajnih kapaciteta je u dolini Roza, na obalama rijeke Mzimta. Za potpuno pitoresknu sliku u dolini je nedostajalo snijega, ali staze nisu oskudijevale.

‘Mama kočničarka’

- Nama je ovdje bilo odlično. Osiguranje je veliko, ali neprimjetno, a Rusima svaka čast na svemu što su izgradili. Priroda je predivna, more u blizini. Popneš se na vrh gore i vidiš more, to je strava. Po ljeti ćeš se teško skijati, ali u proljeće možeš ujutro skijati, a popodne roniti u moru - ističe Janica Kostelić.

Posljednjih godina Janica je dio Ivičine skijaške ekipe. Trenerica, savjetnica, guru… Količina obaveza nije puno manja u odnosu na njene natjecateljske dane. Zbog toga nije imala vremena navratiti do Olimpijskog parka u Adleru (grad satelit Sočija, u njemu su se održavala dvoranska natjecanja) i P&G-eve Globalne obiteljske kuće koja je zamišljena kao oaza za odmor sportaša, njihovih obitelji i prijatelja. Tu ih je čekala besplatna okrjepa, razgovor ili gledanje prijenosa olimpijskih natjecanja. U sredini je bio kozmetički salon pa majke i kćeri.

Ženski dio obitelji Kostelić bio je sjajno raspoložen. Nadopunjavale su se, povremeno uskakale u riječ i često se smijale. Podsjećale na zgode iz prošlosti, upozoravale da se neke stvari ni danas nisu promijenile.

- Majka je ona koja nas drži skupa. Nas troje smo svaki na svoj način ekstremisti, imamo različite ideje i hobije. Mama, za razliku, uvijek vozi po istim tračnicama, sve napravi mirnije i normalnije. I dan danas nas, bez obzira koliko smo odrasli, centrira kada nam neka ideja lupi u glavu. Svašta želimo sprovesti, a mama je kočničarka.

- Oh, krasno - ubacila se gospođa Marica.

- OK, ti si glas razuma, ali, budimo realni, rijetko kada poslušani glas razuma - prihvatila je Janica kroz smijeh igru riječima.

Mama je medijima najmanje izložena četvrtina obitelji Kostelić, ali to nikako ne umanjuje njezinu važnost. Janica je već spomenula ravnotežu koju i dan danas unosi u njihove živote.

- Tata je bio trener, a mama je dolazila kada je mogla. U apartmanima bi nam kuhala, u Zagrebu prepisivala gradivo i donosila nam zaostatke koje trebamo nadoknaditi.

Iako bi vam se zbog prirode skijaškog sporta činilo da je njihova razdvojenost bila “vječna”, Marica i Janica tvrde da ta razdoblja nisu bila dugačka.

- Vidjeli bismo se kada bi s putovanja dolazili doma, a kada god sam si to mogla priuštiti bila sam s njima. Jedno vrijeme su bili razdvojeni pa sam ja bila uz Ivicu jer je tata bio s Janicom. Pratila sam ga na natjecanjima na kojima njih nije bilo i to mi je puno značilo, a znala sam da bu se tata pobrinuo za Janicu.

Majčinske brige tih dana bile su standardne.

- Jesu li jeli, kako su spavali…

- Najvažnije je znati što smo jeli - komentirala je Janica.

- Naravno. Pa je li im zima, jesu li mokre rukavice, kako su obučeni… Pitanja se javljaju kada god ste razdvojeni. Nemaš kontrolu, a osjećaš da bi pomogao da si na licu mjesta.

- I da bi s tobom bilo još i bolje - nastavila je “peckati” Janica.

Najljepši Maričini trenuci iz Janičine sportske karijere su olimpijske medalje iz Salt Lake Cityja. Nada se da će doživjeti i još puno lijepih, životnih trenutaka, a najružniji su vezani za padove.

- Najveći šok izazvao mi je pad u St. Moritzu, za njega sam saznala vozeći se i bili su to užasni trenuci. Šokirali su me i problemi sa štitnjačom, ali bolje je misliti o lijepim stvarima.

Najteža odluka u životu

U prvim trenucima bilo je jako teško, ali ubrzo bih si rekla da to trebamo zaboraviti i započeti novu fazu. Maziti ju, pronaći lijepu riječ, hrabriti. Iako moram reći da je Janica kroz ozljede prolazila pozitivnije i s manje nervoze od nas. Dugo sam bila sportašica i u početku mi je bilo teško prihvatiti odluku o kraju karijere jer je i dalje mogla imati vrhunske rezultate. No, prije svega sam mama i rekla sam si ‘hvala Bogu’. Dobro sam znala koliko je teško iznova prolaziti pripreme, trpjeti bolove kroz sezonu, oporavljati se… Razumjela sam Janicu, iako bi dio mene volio da je nastavila.

Janica ne izbjegava sjećanja na padove i ružne dane iz karijere. Kaže da nije promijenila mišljenje o prekidu karijere te da danas, jednostavno, kao i prije, uživa u životu.

- Odlazak definiram jednako kao i onda. Zaključila sam da sam postigla ono što sam željela, a ozljeda me onemogućavala da skijam kako bih željela i davala maksimum. Nema u mojoj odluci velike filozofije. Svi me pitaju jesam li požalila jer sam još toliko toga mogla osvojiti. Jesam, mogla sam osvojiti, ali mogla sam se još šesnaest puta strgati pa što bi onda bilo… Meni je sve lijepo i ništa ne brišem iz sjećanja.

- Janica je previše realna - sada se i mama Marica počela ubacivati.

- Svaka loša stvar donosi niz popratnih lijepih stvari. Kada si fizički ograničen kao ja u ovom slučaju zbog ozljede, i ne možeš se baviti onime što najviše voliš, stvori ti se vrijeme za stvari koje inače ne stigneš obavljati. Ljudi bi trebali znati i kada im cijeli svijet propada odškrinuti vrata i dopustiti da im se događaju lijepe stvari. Takav je moj pristup prema svemu u životu. Ne znam je li dobar ili loš, ali tako sam si posložila život. Meni je moj pad ‘fora’, gledala sam ga milijun puta. Kada bih znala da se ne bih ozlijedila opet bih pala na takav način.

Život s ovisnicom o adrenalinu

Posljednja rečenica ne bi se svidjela ni jednoj majci. I Marica je ispod oka pogledala Janicu, ali nije se previše uzbudila. Navikla je na svoje dijete, ovisnicu o adrenalinu.

- Priznajem da sam adrenalin junky, uvijek mi nedostaje uzbuđenja, a što se tiče mame… Kažem joj samo da idem tamo i tamo, te ću se poslije javiti.

- U planu putovanja uvijek precrta neke stvari pa tek poslije dobijem realnu sliku. Oboje to rade jer znaju da bih ih pokušala zaustaviti, upozoriti na opasnosti - uskočila je Marica.

- Idem na bungy jumping i ona odmah pomisli da će mi se nešto dogoditi, a ti znaš da ti se ništa ne može dogoditi jer si vezan špagom i stvarno je minimalna vjerojatnost da ti se nešto dogodi. Skočila sam s jednog od najvećih, u Švicarskoj, i nije me previše oduševio. Super je bilo roniti prošlog ljeta s najvećim kitovima na Tongi. Ne jedu ljude pa nisu opasni, samo su veliki kao autobus. Najveći mi je gušt skakanje s padobranom iz aviona. Jedino ti je žao kada se padobran otvori jer time završava slobodni pad. Letjela sam minutu, u tandemu. Voljela bih produžiti pad na dvije minute, ali za to je potrebno proći tečajeve za koje sada nemam vremena. Vjerujem da ću si kad-tad to priuštiti pa ću, nadam se, moći izvoditi razne figure u letu. Željela bih i roniti s kitovima ubojicama, oni ionako nisu opasni za ljude kao što mnogi misle. Ivicu ne uzbuđuju takve stvari, on je kapetan broda. Išla bih s njim da me želi povesti, ali ne želi ženu na brodu. Za ovo ljeto nemam ekstremnih planova, jedino bih voljela otići na Svjetsko prvenstvo u Brazil - rekla je Janica i nastavila priču o svom životu.

- Pridržavam se svog principa da mi je uvijek super iako i ja imam lošijih dana. Uživam u onome što dolazi, bilo da je vezano uz skijanje ili gledanje u zid, crtanje… U svemu se trudim pronaći nešto pozitivno. Ljudi budu negativni zbog četvrtog mjesta, a ja im kažem da barem nemaju hrpu obveza koje dolaze uz mjesta na postolju. Spomenula sam neke svoje želje, ali ne planiram puno jer sam naučila da se puno toga izjalovi i ne želim potrošiti dragocjeno vrijeme jer se ono ne može vratiti. Ne znam što ću raditi nakon što Ivica završi karijeru, uvijek imam svoj kozmetički salon…

- Ona je šefica koje uglavnom nema, znači da ne šefuje - nasmijala se Marica. Maricu i Janicu spojio je projekt koji podržava majke i djecu koja su postala uspješni sportaši i olimpijci. Zanimalo nas je što Janica misli o tome da se u sličnoj situaciji nađe za dvadesetak godina, samo da ovaj put ona bude u ulozi majke vrhunskog sportaša ili sportašice.

- Ha, ha, ha… dobro ste me nasmijali jer ne razmišljam o tome da će moja djeca nastupiti na Olimpijskim igrama. Nemam ništa protiv sporta, ali neka odaberu neki drugi. Skijanje je super za rekreaciju i uživanje, ali nije baš najzdravija stvar na svijetu. Curkama je bolje da igraju tenis ili plešu, neka izaberu neki ženskasti sport. Muški neka se čeliče kako god žele. P&G i HOO sakupljaju sredstva za pomoć mladim sportašima, a Janica im sigurno može koristiti i kao dobra savjetnica. Iako ima 32 godine, prošla je puno toga u životu. Dovoljno da mnogima bude autoritet.

Najljepši ured na svijetu

- Savjetujem im da se bave sportom isključivo ako to žele, vole i uživaju. Nije stvar u tome da budeš najbolji, nego da ti je omogućeno da radiš ono što voliš, da to cijeniš i nastaviš s time čak i ako ti ne ide ili te nešto pokoleba. Pred kraj karijere i nakon skijanja sam skužila da nije sve u rezultatima. Trebam biti prezadovoljna jer imam najljepši ured na svijetu i nezamislivo mi je da sjedim za računalom i pišem cijeli dan. Dođem na vrh Roza Hutora i s vrha planine vidim prekrasne boje, krajolik, more, druge planine… Rasplakala bih se od sreće zbog te ljepote, a ja u njoj mogu raditi. Život je lijep, a sve ovisi o perspektivi iz koje se gleda. Na planini sam u pola pet ujutro dok drugi još cugaju za šankom, ali meni to ne smeta.

Uobičajeno je da se djeca zahvaljuju roditeljima. Na kraju nas je zanimalo na čemu bi se Marica zahvalila Janici.

- Janici zahvaljujem što je uvijek bila, kako da kažem, posebna. Nikada nije bila naporna i uvijek se javi s jako lijepim riječima kao što je bilo ohrabrenje prije Ivičine utakmice u superkombinaciji. Bile su to riječi koje su smirile moju napetost, dale mi vjeru i poticaj i ponudile drugu dimenziju onoga što sam osjećala. Neka ostanu među nama - zaključila je mama Marica.