IVICA KOSTELIĆ 'Rekao sam, letjet ću preko hupsera pa makar mi se raspala oba koljena'

Prije negoli je u petak 14. veljače zauzeo startnu poziciju za utrku slaloma koja je trebala odlučiti o podjeli medalja u kombinaciji na Olimpijadi u Sočiju, Ivica Kostelić još je jednom opipao puls. Izmjerio je, za svoje kriterije, nevjerojatnih 120 otkucaja u minuti, što je gotovo dva i pol puta više od njegovih uobičajenih 45 do 55 otkucaja. Stoga se logično nameće pitanje kako je moguće da tako prekaljeni 35-godišnjak - koji nastupa na velikim svjetskim utrkama već 18 godina, koji već ima tri srebrne medalje s Olimpijada u Torinu i Vancouveru, koji je uzeo zlatnu, srebrnu i brončanu medalju na svjetskim prvenstvima u St. Moritzu, Schladmingu i Garmischu, koji je u Svjetskom kupu ostvario 56 pobjeda i osvojio pet Malih i jedan Veliki globus, koji se 95 puta popeo na pobjedničko postolje - bude toliko uzbuđen, nervozan i opterećen na startu utrke kakvih je u životu odvozio najmanje pedesetak.

Svi oni koji bolje poznaju Ivicu Kostelića uvjereni su da je to posljedica njegova dubokog proživljavanja svake utrke, da je on čovjek koji u istom trenutku razmišlja o mnogo stvari, da mu se u tim trenucima zasigurno svašta vrtjelo po glavi. Vjerojatno i to hoće li nakon sezone prepune ozljeda, bolova, problema, slabijih vožnji i osrednjih rezultata odjednom u najvažnijem trenutku, nakon najbolje vožnje u spustu u životu, napraviti senzaciju i osvojiti medalju? Što ako na svojoj posljednjoj Olimpijadi, blizu zalaska karijere, ne iskoristi tu nevjerojatnu šansu koja mu se neočekivano ukazala?

Tulum u izoliranoj kući

Nakon srebra u kombinaciji, u petak uvečer, Ivica Kostelić i njegova ekipa okupili su se na intimnoj veselici u kući u kojoj su izolirani od svih, od novinara do ostalih natjecatelja. Uz čašu šampanjca i kremšnite, Ante Kostelić održao je zdravicu u kojoj je, po običaju, najprije svima poželio puno zdravlja, a potom nazdravio svim prošlim i budućim pobjedama te istaknuo kako su se na posljednjim Olimpijadama na pobjedničkim postoljima izmjenjivali brojni skijaši, ali jedino je Ivica na sve tri Olimpijade osvajao medalje.

Ante Kostelić nije rekao, a znali su svi, da je čak i on osjećao teško breme na leđima prije postavljanja staze za slalom. U tom trenutku već se znalo da je Ivica odvozio fantastičan spust, da mu je slalom neusporedivo jača disciplina i da o toj utrci ovisi hoće li osvojiti medalju. Stoga ne treba sumnjati u priče da su se Gipsu tresle ruke dok je raspoređivao vrata po stazi.

Je li Ivica razmišljao o Talijanima, bratu i sestri Giorgiu i Manueli Di Centa, koji su na Olimpijadama osvojili četiri olimpijska zlata te po tri srebra i bronce u skijaškom trčanju, dakle deset medalja, jednu više od Kostelića. I sada mu se pružila prilika da svoju obitelj definitivno pozicionira kao familiju koja je osvojila najviše olimpijskih medalja u zimskim sportovima? Ivica Kostelić zacijelo nikad neće zaboraviti kako mu je Ante Kostelić Gips, dok su još bili djeca, pokušao utuviti u glavu da je najveći uspjeh svakog sportaša nastup na Olimpijadi, a osvajanje olimpijske medalje kruna svake sportske karijere. “Kada pobijedite na Olimpijadi, divit će vam se i klanjati cijeli svijet, postat ćete besmrtni, olimpijska slava ostaje za vječnost, postat ćemo najbolja sportska obitelj na svijetu”, uporno je ponavljao Gips.

Stara Lada

Je li se Ivica Kostelić tog jutra u Sočiju prisjetio kako su njegova oca osporavali i podcjenjivali, govorili da je uvrnut zanesenjak, pučki filozof, a ne trener, da je zagriženi lunatik koji nikada neće uspjeti. Ivica zasigurno u tim trenucima nije mogao zaboraviti na duga putovanja po europskim skijalištima u staroj Ladi, boravka u igluima koje je otac gradio na vrhu skijaških staza ili u vrećama za spavanje pod otvorenim nebom, maminih piceka, špeka, sira, vrhnja, češnjaka, kobasica, čvaraka, koje su nosili sa sobom dok su njihovi konkurenti za jednu noć spavanja u luksuznim apartmanima, mondenim hotelima i restoranima potrošili više negoli njih troje za tjedan dana zajedno s putnim troškovima. Podsjetio se vjerojatno kako je Ante Janicu i njega 1998. čak 40 dana, umjesto žičare koja nije radila, nosio na rukama 400 metara uzbrdo kako ne bi rasipali snagu na penjanje i kako bi mogli više vremena skijati.

Za to je vrijeme majka Marica nosila njihove skije i štapove. Godišnje su provodili i po 200 dana na snijegu, za razliku od vršnjaka koji su znali nakupiti najviše 130 ili 150 dana, i to u neusporedivo boljim uvjetima. Ivica pamti kako je Gips znao govoriti da su njegova djeca podnijela toliko tereta da im više ništa ne smeta i ne plaši ih i zbog toga je valjda 2003., kada nije mogao stajati niti se sagnuti zbog bolova u leđima, pristao da Janica prije starta stavi pancerice na noge i šapće: “Izdrži, moraš na start jer buš sigurno pobijedil”.

U tim odlučujućim trenucima Ivica se sigurno prisjetio čak devet operacija i gotovo tri godine provedene u bolničkim krevetima i na rehabilitacijama. Što je tek proživljavao prisjetivši se propuštene sezone 1999./2000. kada je lomio križne ligamente i menisk pa je morao na dvije zahtjevne operacije, koliko je patio zbog nesnosnih bolova u leđima i koljenima. Ivica je, sigurni smo, imao cijelo vrijeme na umu i direktora reprezentacije Vedrana Pavleka i cijelu svoju ekipu koja je dolje na cilju strepila kako će proteći jurnjava o kojoj ovise financijski uvjeti u kojima će nastaviti raditi.

Ekipa je strepila

Hoće li svojom medaljom Ivica osigurati dodatnu financijsku i psihološku injekciju koja će im pomoći da u doba dugotrajne ekonomske krize izdrže do kraja sezone i pokriju sve troškove. I na kraju, Ivica nikako nije mogao zaboraviti s kakvim ga nestrpljenjem i uzbuđenjem na cilju očekuje otac Ante. Cijeli je svoj život Gips posvetio i podredio Ivici i Janici i premda je ostvario sve svoje snove - djeca su mu, naime, osvojila sve što se u sportu može osvojiti - ipak na cilju priželjkuje da Ivica, nakon tri srebrne medalje, napokon osvoji i to toliko priželjkivano olimpijsko zlato. A najviše ga je zacijelo mučilo kako će reagirati otac ako na zalasku karijere ne iskoristi tu nevjerojatnu šansu koja mu se ukazala u Sočiju. I zato je Ivica, kako je poslije sam priznao, bio nervozan kao rijetko kad u životu. Uvečer nakon utrke Ivica je otkrio kako je na startu donio dotad najhrabriju sportsku odluku.

“Odlučio sam voziti spust bez kočenja i skupljanja. Rekao sam - letjet ću preko hupsera pa makar mi popucali svi ligamenti i raspala se oba koljena.” I to mu je donijelo senzacionalno šesto mjesto i utrlo put osvajanju srebrne medalje.

Ništa manju dramu u Sočiju je prolazio i Ante Kostelić. Još dok je Ivica bio dijete, Gips je znao govoriti da je on pjesnička duša, preosjetljiv za grubosti i nepravde koje donosi vrhunski sport te se pribojavao da će se teško nositi s tim izazovima.

Psihološka struktura

Nije sumnjao u Ivicu, znao je da će i on uspjeti, ali je bio svjestan da će njegov put do trona biti neusporedivo mukotrpniji, neizvjesniji i teži od Janičina. Što se Janice tiče, ona je bila posve drugačije psihološke strukture pa je Gips bio siguran da će postati šampionka, da je predodređena za velike uspjehe i vrhunska postignuća. No, roditeljsku dušu Ante Kostelića, kada je riječ o Ivici, oduvijek je pritiskala jedna velika muka. Kada je Ivica osvojio prvih deset bodova u Svjetskom kupu, bio je toliko sretan da je čak izjavio da mu je to najsretniji sportski dan u životu. To je mnoge iznenadilo jer je Janica prije toga ostvarila neusporedivo veće uspjehe, zabilježila je već osmu pobjedu u Svjetskom kupu. Dva su razloga za takvu reakciju Ante Kostelića. Ponajprije, na počecima njihovih karijera Ante Kostelić je najviše vremena putovao i provodio s Janicom, dok je Ivicu prepustio stručnjacima reprezentacije.

Drugi razlog za tjeskobu Ante Kostelić je objasnio na sljedeći način: “Ivica je platio strahovitu cijenu. Janica je profitirala od zajedničkih treninga s Ivicom, on je bio njen električni zec, vukao ju je, tjerao na veće napore, ona je imala sreću da trenira s nekim tko je snažniji i moćniji od nje. Za Ivicu, pak, treninzi s Janicom nisu bili toliko inspirativni i motivirajući pa me je jednom s pravom upitao gdje bi mu bio kraj da je imao prilike neko vrijeme, primjerice, trenirati s Hermanom Maierom. I zato sam bio toliko sretan što se Ivica silnom upornošću, marljivošću i odricanjima, unatoč tom hendikepu, ipak uspeo na svjetski tron.”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg