Martin Scorsese: Moraš biti tiranin da bi ostvario naum

Remek-djelo britanskih filmaša Michaela Powella i Emerica Pressburgera gledao je kad je imao samo deset godina i kad je napokon odlučio baviti se filmom (kao smjerni momak iz američke radničke obitelji talijanskog podrijetla razmišljao je i o svećeničkom pozivu) sjećanje na “Crvene cipelice” neprestano je iskrsavalo: obožavao je duge kadrove toga filma, njegov jaki kolorit, a nalazio je i da ima dosta sličnosti s glavnim junakom, impresariom Ljermontovom, koji zna da u umjetnosti moraš biti tiranin kako bi ostvario ono što želiš. Pa bez obzira na žrtve!

Njegovi najpoznatiji filmovi - od “Ulica zla” i “Taksista”, “Razjarenog bika” i “Dobrih momaka” do “Avijatičara” i “Pokojnih” - ostvarivali su neobičnu simbiozu drame, opere i baleta, zahvaljujući povišenom redateljskom izričaju kojem nikakav vizualni eksces nije bio stran.

Scorsesea su često nazivali eklektikom, jer ga nisu zanimali samo krimići, nego i film o Dalaj-Lami (“Kundun”), revizionističke interpretacije evanđelja (“Posljednje Kristovo iskušenje”), glazbeni dokumentarci (“Posljednji valcer”) i crne komedije (“Iza ponoći”). Povrh svega, on je jedna od najvažnijih ličnosti u očuvanju svjetske filmske baštine, aktivan ne samo u Američkom filmskom institutu nego i u svim udrugama koja prikupljaju sredstva za restauraciju nezaboravnih filmskih ostvarenja. “Otok Shutter” ima dosta zajedničkog s jednim njegovim ranijim filmom, novom verzijom poznatog trilera “Rt straha” - podjednak ugođaj zebnje, likovi koji se pod izvanjskim pritiskom pretvaraju u nešto drugo.

Kao i uvijek kad je u pitanju Scorsese, stil je važniji od sadržaja: fenomenalan dizajn Dantea Ferretija i fotografija Roberta Richardsona podjednako plijene kao i obrati u dramskoj radnji. No tako je bilo i u “Crvenim cipelicama”, što znači da je Scorsese dobro naučio lekciju od starih majstora.