EKSKLUZIVNI INTERVJU

Martin Scorsese: Strah i paranoja bili su dio mog odrastanja

Veliki filmski redatelj za Jutarnji govori o svom filmu ‘Otok Shutter’. Svaka premijera ovog američkog redatelja praznik je za filmofile. Bez obzira na sadržaj, gledatelji znaju da ih očekuje demonstracija vrhunskog stila
 SIPA

Ovoga četvrtka i u našim se kinima počeo prikazivati “Otok Shutter”, novi film Martina Scorsesea, koji je svjetsku premijeru imao prošlog mjeseca na berlinskom filmskom festivalu, a u Americi je u manje od mjeseca dana zaradio 100 milijuna dolara bruto, što je dostatno da se pretpostavi da će i ova skupa pustolovina legendarnog redatelja (film je stajao 80 milijuna) završiti profitom. Reakcije su uglavnom vrlo pozitivne, kao i na većinu Scorseseovih ostvarenja, a korisnici najpopularnijeg internetskog portala imdb.com uvrstili su ga među 200 najboljih filmova svih vremena.

Scorsese i Leonardo DiCaprio postali su, čini se, nerazdvojni: nakon “Bandi New Yorka”, “Pokojnih” i “Avijatičara” ovo im je već četvrta suradnja, zaredom! U pitanju je ekranizacija bestselera Dennisa Lehanea (prema njegovim knjigama snimljeni su i “Mistična rijeka” i “Nestala bez traga”), a zbivanja su smještena u bolnicu za mentalno oboljele kriminalce na izoliranom otoku u blizini Bostona sredinom 1950-ih kad je hladni rat bio na vrhuncu. DiCaprio glumi šefa policije Teddyja Danielsa koji istražuje neobjašnjiv bijeg bolesnice iz strogo čuvane ćelije na odjelu za ubojice, no ustanovljuje da otok krije mnogo strašnije tajne koje će nepovratno izmijeniti i njegov život.

Prilika za susret s Martinom Scorsesejem pružila se nedavno u Parizu, kamo je svratio između Londona i Berlina na svojoj europskoj turneji na kojoj je promovirao “Otok Shutter”. Engleski jezik ima savršen termin koji najbolje opisuje njegovu strast i ljubav kad govori o svom poslu i sedmoj umjetnosti općenito: motormouth! Ili u slobodnom prijevodu “onaj koji melje bez prestanka”! No Scorsesejevo rafalno “brbljanje” je smisleno, inteligentno i stručno, što ne iznenađuje od velikog autora, ali istodobno i živuće filmske enciklopedije.

Što vas je privuklo ovom projektu?

- Prije svega osvojio me lik, unutrašnji put koji prolazi, katarza koju doživljava. Njegova patnja vrlo je plastična, osjećao sam sažaljenje prema njemu. Volim likove i situacije koji me ‘provociraju’, koji me usisaju do kraja, to su izazovi koji me neprestano drže ‘iznad vode’. Snimanje je bilo zahtjevno jer je sve u vezi s ovim filmom bilo zahtjevno: kompleksnost glavnog lika i zapleta, filmski setovi, održavanje suspensa i atmosfere iznenađenja...

Kakve su bile pripreme za snimanje?

- Duge i iscrpne. Gledali smo dosta filmskih klasika kako bismo dobili inspiraciju i stvorili atmosferu koja nam je bila potrebna da bi film bio uvjerljiv i dobio ozračje noirovskog trilera. Recimo, gledali smo ‘Shock Corridor’ Sama Fullera, izvanredan film, koji se, naravno, nismo usudili potkradati, ali smo mogli iz njega učiti.

Atmosfera u filmu koji spominjete vrlo uvjerljivo reflektira 1950-e, a društvena paranoja itekako se osjeća u zraku...

- Meni je 1950. bilo osam godina, a dijete sam radničke obitelji i jedne konzervativne sredine i poprilično zatvorene društvene zajednice Italoamerikanaca koja nije dopuštala prevelik utjecaj izvana. To je bio svijet dobrih ljudi i poštenih radnika, ali i svijet u kojem je postojao organizirani kriminal, a to je svijet u kojem su paranoja, strah, nepovjerenje sastavni dio života. Pedesete su ujedno i godine svjetske paranoje, vrijeme rasplamsavanja hladnog rata, početka nuklearnog naoružavanja i stalne prijetnje atomskog rata kroz sukob SAD-a i SSSR-a, strah i paranoja bili su itekako stvarni i prisutni, mogli ste ih gotovo dotaknuti. Mi smo tada kao klinci mislili da nas atomska bomba može svaki čas obrisati s lica zemlje. Mogu slobodno reći da su strah i paranoja bili dio moga odrastanja i da su na mene imali velik utjecaj, što se vidi i u ovom filmu.

Kao i film noir...

- Apsolutno! To je element koji se lako prepoznaje u ‘Otoku Shutter’. To su filmovi koje smo gledali odrastajući 1940-ih i 1950-ih, a to su i filmovi koje smo Leo i ja gledali pripremajući se za ovaj film.

Naslovnu ulogu opet ste dodijelili Leonardu DiCapriju, koji, čini se, postaje vaš omiljeni glumac...

- Leo i ja planirali smo ponovno surađivati pa sam mu predložio ‘Otok Shutter’ jer sam smatrao da će to biti odličan glumački izazov za njega. Znao sam da on to može jer mi je to pokazao i dokazao kad smo radili ‘Bande New Yorka’ gdje tumači još jedan lik koji mora duboko kopati po vlastitoj psihi da pronađe pravi put. U filmu ‘Pokojni’ ta je psihološka karta još kompliciranija jer imate glumca koji igra lik koji glumi da je netko drugi. Taj film nam je dao priliku da idemo ‘do kraja’ i da jedan drugoga guramo do maksimuma kreativnih snaga i mogućnosti. Takva ista prilika pružila nam se i na ovom filmu i obojica smo je prihvatili.





Planirate li nastaviti suradnju? Iako pripadate potpuno različitim generacijama, čini se da se odlično razumijete...

- Ja se nadam da ‘Otok Shutter’ nije naša posljednja suradnja i vjerujem da ćemo se ponovno udružiti na nekom projektu. Leo i ja se slažemo u mnogočemu, zanimaju nas slične stvari, često imamo ista ili slična mišljenja o mnogim stvarima i pojavama, a kad je u film u pitanju, dijelimo istu kreativnu strast i viziju. Sasvim je normalno da ću ponovno raditi s nekim tko me razumije i tko sa mnom dijeli isto mišljenje. Osim toga, volim raditi s ljudima koji i meni nešto daju, ja ne spadam u redatelje koji samo naređuju, ja želim i da druga strana nešto ponudi.

Što biste izdvojili kao DiCaprijevu najveću kvalitetu?

- Mislite na njegovu najveću glumačku kvalitetu? Rekao bih da je to hrabrost, Leo je spreman zagaziti na novi teritorij i uvijek je spreman na nove izazove, ali da biste to mogli, morate imate i potencijal dobroga glumca i veliki talent kao zaleđe. Leo sve to ima i sa svakom novom ulogom razvija se i postaje sve jači i sposobniji.

I u ovome filmu glazba je vrlo važna i upečatljiva. Jeste li osobno sudjelovali u kreiranju i izboru glazbe?

- Naš glazbeni supervizor Robbie Robertson došao je na ideju kako da kreiramo glazbenu temu za ovaj film, njegova ideja je bila pomalo neobična jer nismo angažirali kompozitora glazbe, što je uobičajen način i proces. Odlučili smo se za modernu simfonijsku glazbu, što je možda neobičan izbor za ovakav tip filma, a i način kako smo to odradili je neobičan. Robbie bi mi poslao četiri, pet različitih semplova različitih kompozitora, od kojih bih odabrao one koje su mi se činili iskoristivim, a čak bi se i ti manji dijelovi onda usitnjavali pa bismo izabirali dijelove tih dijelova! Na kraju bismo sve to spajali u jedan miks i tako dobivali glazbene teme koje smo koristili u određenim prizorima. Kompilirali smo od nekih 15-ak izabranih dijelova, a koristili smo glazbu Ingrida Marshalla, Maxa Richtera, Johna Cagea i drugih.

Prije ‘Otoka Shutter’ gledali smo ‘Pokojne’, ‘Avijatičara’, ‘Bande New Yorka’... Jeste li izgubili interes za manje produkcije?

- Izbor filmova koje radim nemaju veze s veličinom projekta, sve su to filmovi koje sam želio napraviti jer su to teme ili priče koje su me intrigirale. A i radio sam manje projekte između naslova koje spominjete, dokumentarce o Stonesima i Dylanu, na primjer. Uvijek se veselim manjim projektima i imam ih nekoliko u planu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 20:49