Moj Zagreb: Grad austrijskih kuća u kojem žive Mediteranci

U rujnu 1985. i ja sam, poput tisuća prije i poslije mene, prošao to mitsko inicijacijsko putovanje hrvatske kulture. Toga rujna, spakirao sam golem kovčeg od skaja, sjeo u Marjan Express i otišao u Zagreb na studij.

Te 1985. otišao sam na sjever bez i najmanje namjere da se vratim. U to vrijeme, Split je bio relativno bogat, ali zagađen i dremljiv industrijski grad, svojevrsni Essen ili Duisburg s palmama, grad dimnjaka koji je živio po ritmu rumene zore iz “Maljčika”. Imao je jak sport i jako kazalište, ali je u duhovnom smislu bio polupustinja. S druge strane, Zagreb je tih osamdesetih za nekoga s humanističkim interesima bio mjesto gdje si prirodno morao otići.

Grad novog vala

Bio je to grad novog vala, SKUC-a, Kulušića, ITD-a i pionirskih dana Radija 101. Premda politički posve nerelevantan, Zagreb je tih godina autoritetom metropole isijavao spontano, ne silom politike ili novca, nego snagom nataložene pameti i znanja. Ta pamet i znanje tijekom triju dekada stvorili su ono što Zagreb čini do danas ozbiljnim kulturnim gradom: Animafest, Muzički biennale, EXAT, Gorgonu…

U taj i takav Zagreb ja sam, dakle, te ‘85 otišao s čvrstom namjerom da ostanem zauvijek. To se nije dogodilo. Osobni razlozi i dobar “head hunting” jedne moćne, nimalo provincijske firme (Kulušićeve “Slobodne Dalmacije”) vratili su me kući u Split. Nije mi žao. Split ima svoju patologiju, ali je svejedno divno mjesto, grad u kojem je lakše imati obitelj i biti dijete. Međutim, često mi padne na pamet kako je samo mali splet okolnosti prevagnuo da moj život ne ode na drugu i drukčiju stranu. A da je otišao, postao bih jedan od pripadnika toga svuda vidljiva, a ipak nikad opisanog plemena: Splićana u Zagrebu.

Preživjeti Split

Tih osamdesetih, sveučilište i kulturna scena nisu se mogli zamisliti bez Splićana. Bilo ih je među pjesnicima i konceptualnim umjetnicima, teatrolozima i povjesničarima, režiserima i glazbenicima. Od Novih tendencija do ITD-a i od Filozofskog fakulteta do nakladničkih kuća nailazio sam neočekivano na ljude kojima sam u trenu prepoznavao akcent. Mogao si ih prepoznati po govoru, po temperamentu, po onom što Splićani zovu neprevodivim dijalektalnim terminom “anda” : anda - ta smjesa goropadnosti i samouvjerenosti - ono je što dobiješ kad preživiš Split, jer preživjeti Split je kao preživjeti Navy Sealse. Tako su i ljudi iz Splita na neki način privilegirani kad odu iz svoga vojničkog kampa: nakon konfliktne tenzije života u Splitu, život bilo gdje u Hrvatskoj je kao skakutanje po Mjesecu.

Unskom trasom

Tih osamdesetih Splićana je u Zagrebu bilo posvuda - u kulturi, na sveučilišnim odjelima, na klinikama, u medijima. Svi su prošli to isto putovanje kao i ja, putovanje istom unskom trasom, istim vlakom (uvijek vlakom, nikad busom!), putovanje koje su opjevali i opisivali Šoljan, Raos i Tomić. U jednoj generaciji taj su put prošli Boško Violić i Branko Belan, u narednoj Zvonimir Mrkonjić, Vjeran Zuppa i Petar Selem, u trećoj Ognjen Sviličić i Robert Perišić, u posljednjoj Marko Pogačar. Propala je unska pruga, nestao Marjan Express, prestalo se putovati vlakom i počelo autoputom, kufere od skaja zamijenio je Samsonite na kotačićima, ali ta ista mitska konverzija ostala je ista: iz Splita se ide, u Zagreb se dolazi, a tih 380 kilometara svakim novim dolaskom tvore amalgam jedne kulture.

Zašto su odlazili? Kad razgovaram sa splitskim gimnazijalcima iz šezdesetih (poput Tonka Maroevića), oni će mi reći da su otišli jer je tadašnji Split bio komunistički rigidan, zagušljivo totalitarni grad. U osamdesetima su odlazili jer nije imao humanističko sveučilište. U devedesetima su odlazili najmanje, jer je svugdje bilo isto sranje. Danas odlaze opet, ali iz ekonomskih razloga: naime - ako ste kompjutorski programer, u Splitu ćete raditi za sedam, a u Zagrebu za petnaest tisuća kuna. Razlozi su se mijenjali, no oni su dolazili, dolaze i danas, a s njima su u Zagreb dolazile prehrambene i sve druge navike, blitva i masline na Dolac, kao i mediteransko sastajanje na špici. Na kraju, kao konačni proizvod, imate grad koji će oxfordski anglist John Cunningham prije nekoliko godina u kavanskoj ćakuli opisati ovako: “Kuće - to je Austrija. Ali, način kako ljudi koriste trg, kako žene gledaju cipele, kako se pije kava i nosi odjeća... to je Italija.” Za Cunnighama je Zagreb grad austrijskih kuća koji naseljavaju Mediteranci. Taj Mediteran došao je i ugnijezdio se s Istranima, Kvarnercima, bodulima, a naposljetku i Splićanima.

Nervozni pogledi

Kako je Split gledao na te odlaske? S nervozom, koja je u lošijim fazama prerastala u uzrujanost. Taj vječni odljev mozgova, odlazak zdravog, inteligentnog profesionalnog supstrata Split je doživljavao otprilike onako kako valjda Afrikanci doživljavaju kad im Nizozemci iskapaju i odnose dijamante. U splitskoj mitologiji, taj “brain drain” s vremenom je stekao status mitskog prauzroka splitskog opadanja, što je dijelom istina, ali i tek dio istine.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg