Brodski dnevnik Mladena Gerovca: Budi se istraživački duh, a ponio nas je i adrenalin

Hitno snimite brod pod jedrima dronom - stiže befel iz redakcije. Ama gdje, dobri ljudi. Pula, Pomer? Nema šanse. Ugrozit ćemo zrakoplove, ljude, imovinu, privatnost... Možemo snimati samo nad otvorenim morem, gdje se dronu protivi jedino neki uzrujani galeb. Odlučujemo se za otočić Fenoligu između svjetionika Porera i krajnje točke istarskog poluotoka. Kamenjaka. Tim su otokom nekada davno gazili dinosauri. Odlično. Budi se istraživački duh.

Kad je to bilo: trijas, jura, kreda. Nema veze. Jura, Luka, Milan i ja ostajemo na brodu da jedrimo do Porera i natrag, a na otok iskrcavamo Krištu i Mateja. Krištu, jer je fotić i ima dron, a Mateja imenujemo lovcem na stope dinosaura. Snimanje je uspjelo, ali dinosaura nema pa nema. Ma, stope moraju biti tamo! Kažu da ih ima stotinu! Nalaze ih i mala djeca. Obojica špartaju otokom gore-dolje. Sunce peče, već nam ih je žao. No, eto nekih tragova, vode iz mora uzbrdo, Krišto snima pa brzo na brod. Piju vodu, a ne pivo, očito - dehidrirali su.

U ACI marinu Pomer stižemo s debelim zakašnjenjem. Direktor Romeo Cetina morao je otići. No, tu je Grozdana Vitez, šefica recepcije. Znamo Grozdanu jako dugo. Gotovo od samog početka je u ACI-ju. Jučer joj je bio rođendan. Dobila je cvijeće. Od gostiju. Nije ga ponijela kući. Zbog gostiju. Da ublaži pleksiglas, rukavice, masku, distancu... Kad već nema rukovanja, bliskih čestitki, zagrljaja, kao dosad. Jer, ACI Pomer je od početka nautička oaza bliskih ljudi koji su ovdje i danas.

S daskanja stižu Krišto, Vrana i Milan. Krišto s bolnom grimasom. Šepa. Ozlijedio je koljeno. Milan s osmijehom od uha do uha. Jedrio je ko balerina. Vratio se i Matej iz OPG-a Horg s “armenskim krastavcima”. Nekako mi više sliče onim prazničnim tikvicama iz filma “Doc Hollywood”.

Sjedimo na terasi marinskog restorana Sopravento. Opet ga nakon kratkog prekida vodi Davor Jovanović koji je sa suprugom Karmen ovamo donio slavu što su je stekli svojom konobom Kaminada u obližnjem Ližnjanu. To mu pomaže da preživi u ovim preteškim vremenima. Uz terasu restorana je i lijepi neveliki bazen. Ljeti je uvijek bio pun kupača, posebno djece. I sada je u njemu voda, ali je prekriven plastičnim pokrovom. Bolje da je tako. Zbog bliskih susreta. Jer i korona voli gužvu. Samo da joj je što veći skup.

Gledam galeba kako slijeće na rub bazena. Našao je pukotinu i pije vodu. Uzme gutljaj, digne u vis kljun, i guta. Kao kokoš. Bez imalo elegancije i galeblje časti. A onda, kada se napio, vine se u nebo, i evo ga ponovo u punoj galebljoj slavi. Opet je kralj mora, vladar visina: lipo mi je, lipo mi je...