SADA JE LAKŠE PROPASTI Profesor s Pravnog fakulteta otkriva što je donio novi Zakon o radu

Željko Potočnjak pisao je prvi hrvatski Zakon o radu. Kroz ovaj najnoviji, nedavno donesen, teško se probija u čitanju s razumijevanjem, kako sam kaže, iako je redoviti profesor na Katedri za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu i nema nikakav drugi posao doli tumačenja pravnih pravila. Pratio je nastajanje novoga ZOR-a jer ga je Hrvatska udruga poslodavaca angažirala kao svog pravnog savjetnika. Novi ZOR, obrazlaže u razgovoru za Magazin Jutarnjeg, stvorio je i još će stvoriti goleme troškove, a promjene koje je donio neće opravdati taj trošak. Uz to, moguće je da se kroz Zakon koji je trebao liberalizirati tržište rada na scenu vraćaju gotovo neraskidivi kolektivni ugovori.

Je li novi Zakon o radu napredak ili je vrijeme na pregovore uludo potrošeno?

- Mali napredak jest napravljen, ali je nesrazmjeran težini problema s kojima smo suočeni, velikom krizom i dugotrajnom nezaposlenošću. Na pripremama promjena više od godinu dana radilo je 20-30 ljudi, donesen je ZOR u kojem je Vlada na kraju odustala od svih doista relevantnih promjena, a sve je skupa jako puno koštalo. Sudska praksa morat će se prilagoditi, a to će izazvati još veće troškove da bismo uveli promjene koje nam neće pomoći da riješimo probleme i neće opravdati te troškove.

Što je najveća korisna promjena za biznis?

- Omogućavanje rada preko agencija za privremeno zapošljavanje do tri godine, a ne kao prije toga do godinu dana. U Hrvatskoj preko agencija radi najviše pet tisuća ljudi, pa se najveća pozitivna promjena odnosi na mali segment biznisa, pri čemu je i dalje zadržan negativan odnos prema agencijskom radu.

Je li preraspodjela radnog vremena o kojoj se puno govorilo dobro osmišljena?

- Pomak je vrlo mali. Povećalo se dozvoljeno najdulje tjedno radno vrijeme s 48 na 50 sati. Dosad je to bilo 26 puta rigidnije od standarda koji kao minimalan propisuje relevantna europska direktiva, a sada je to oko 25 puta rigidnije. Veći pomak je tzv. banka sati kroz koju poslodavac može, bez rigidnih ograničenja na tjednoj razini, slobodnije preraspodjeljivati radno vrijeme, ali mora osigurati da radnici prosječno tjedno ne smiju raditi dulje od 45 sati u četiri mjeseca, odnosno šest mjeseci ako je to predviđeno kolektivnim ugovorom.

Hoće li banka sati zaživjeti u biznisu?

- Nadam se. Imamo relativno dobro iskustvo u sezonskim djelatnostima, posebno u turizmu, gdje su sindikati prihvatili kolektivnim ugovorima fleksibilizirati ono što je Zakonom rigidno uređeno.

Jesmo li onda potaknuli poslodavce na kolektivno pregovaranje?

- Novi ZOR je u svakom slučaju usmjeren na to da potiče poslodavce na kolektivno pregovaranje jer njime mogu doći do fleksibilnosti. No, tu se javljaju dva problema. Na mala vrata u Zakon je vraćena gotovo neraskidivost kolektivnih ugovora. Ova je Vlada 2012. Zakonom o reprezentativnosti produljenu primjenu kolektivnog ugovora nakon isteka skratila na tri mjeseca i to je bilo dobro. Sada novi ZOR omogućuje da se kolektivnim ugovorom dogovori duže vrijeme produljene primjene. Uz to, Zakon kaže da se kolektivni ugovor u kojem nisu predviđeni uvjeti za otkaz može otkazati samo pod uvjetima koji su Zakonom o obveznim odnosima predviđeni za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Ta pravila su takva da raskidanje kolektivnih ugovora čine gotovo nemogućom misijom. Sindikalni pluralizam i neprihvaćanje tržišne ekonomije čine pregovore teškima. Zato poslodavci za kolektivno pregovaranje moraju biti jako dobro ekonomski i pravno pripremljeni.

Za kojom od promjena najviše žalite?

- Upravo za time što je dopuštena samo minimalna fleksibilizacija radnog vremena za kompanije koje nemaju kolektivni ugovor. Sve je i dalje jako komplicirano. Na članak koji je prije uređivao radno vrijeme dodali smo još jedan ogromni članak. Meni koji nemam drugog posla osim proučavanja pravnih pravila sve je to zahtjevno za shvaćanje, a obrtniku koji postavlja prozore i ima pet radnika je nezamislivo. Poslodavci će morati platiti pravnike specijalizirane za radno pravo ako žele preraspodjeljivati radno vrijeme, jer ako bilo što pogriješe, kazna im je od 60 do 100 tisuća kuna.

Kako bi odredba trebala izgledati da bude jednostavna?

- Na zakonskoj razini trebali smo pojednostaviti stvar tako da napišemo točno ono što kaže direktiva EU. Ona doslovno kaže da radnik ne smije raditi dulje od prosječno 48 sati tjedno u razdoblju od četiri mjeseca, odnosno u razdoblju od šest mjeseci ako je to duže razdoblje predviđeno kolektivnim ugovorom.

Je li dobro to što je dozvoljeno na osam sati tjedno zaposliti nekoga tko kod drugog poslodavca radi puno radno vrijeme?

- Da, to je dobro. Nije dobro to što taj radnik mora dobiti suglasnost poslodavca kod kojeg je zaposlen na puno radno vrijeme, pa se više ne radi o dobrovoljnom sporazumu. Novi Zakon traži puno više papirologije i raznih suglasnosti, što nije poticajno za posao i gomila troškove.

Ministar Mirando Mrsić stalno je tijekom pregovora tvrdio da ih on izvrsno vodi, kako biste ocjenili njegovo pregovaranje?

- Iznimno cijenim ministra Mrsića. Vješto je on to vodio. Vladi pak zamjeram što u cijelom tom skupom procesu nije imala jasnu viziju i koncept promjena. U reforme su trebali krenuti odmah 2012. Potrošili su godinu dana pregovarajući o plaćama u javnim službama da bi uštedjeli 10 posto troška koji je nastao kada nam je srušen kreditni rejting.

Kako bi trebala izgledati jasna koncepcija?

- Identificirati probleme, a to je prije svega rigidnost zakona i fragmentiranost tržišta rada na privatni i javni sektor te nezaposlene. Potonji će i dalje teško ulaziti na tržište rada. Drugo je nesrazmjer u zaštiti prava državnih i javnih službenika u odnosu na zaposlenike privatnog sektora. Prva skupina je apsolutno zaštićena.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista