ŽIVOT RELJE BAŠIĆA

Sastavni dio svake uspješne profesije su muda. Možete li napisati ‘Muda’ u intervjuu?

 Neja Markičević/CROPIX

Slavni Relja Bašić , veliki glumac i redatelj, dobitnik Nagrade Vladimir Nazor, čovjek koji je označio i ogromno zadužio hrvatsku kulturu dvadesetog i dvadestprvog stoljeća, već je gotovo tri godine - nevidljiv. Nema ga u gradu. Početkom 2010. pao je u stanu te slomio kuk i zdjelicu. Nakon tri operacije i još nekih kirurških intervencija koje nemaju veze s kukom Relja Bašić kreće se po stanu pomoću štaka, ali ne uspijeva svladati stepenice i izaći na svoju Ilicu. Žalostan je jer mu nedostaju kazališta, a sva su tu u njegovoj blizini: Gavella, HNK, Kerempuh, Histrioni... Kafići su tužni bez Reljina glasnog smijeha... A Relja je živ i ima snage...

- Lara, tiho. Nemoj lajati. Silobrčić je fini gospon, ne bu nam niš’ odnesel...

Lara je čuvar kuće? Malešna bijela maltezerica...

- Ma kakav čuvar kuće, samo laje... veseli se gostima. A, njih je u zadnje vrijeme - malo...

Malo? Vi ste, Relja, sjajan komunikator, veselo i zabavno društveno biće...

- Ja sam sve to - manje. Zatvoren sam tu, doma, već dvije i pol godine. Ne izlazim van. Ne mogu se spustiti sa štakama po štengama, nakon operacije. Lifta nemam. Na drugom sam katu, preko puta kazališta Kerempuh, ali nemrem ni do tog kazališta doprijeti...

Napravite lift za jednu osobu... Zgrada je dvorišna, lift neće nikome smetati.

- Pa htio sam. Rotarijanci su mi čak htjeli financirati takav jednostavan lift, sa stražnje strane moje zgrade. Ne bi ga se ni vidjelo. Ali, netko iz uprave grada nam to nije dozvolio...

Nazovite gradonačelnika. On, kažu, može sve...

- Bio mi je neki dan u posjetu predsjednik Republike gospodin Josipović, sa savjetnicom Mojzeš...

Vidio sam fotografiju na komodi...

- Lijep gest predsjednika. Nisam ga htio gnjaviti s tim liftom... No, dobro, nazvat ću g. Bandića... Možda mi može pomoći, ako me se sjeća...

Gospodina Ernesta Fulira svi poznaju...

- Nadam se. Iako, puno ih je umrlo. Puno mojih prijatelja, velikih glumaca, više nema... A ja? Ja imam godina...

Ma kakve godine, u izvrsnoj ste formi, dobro izgledate, svega se sjećate...

- Da, da. Imat ću na Svetog Valentina 83 godine. No, to me ne zabrinjava. Brine me što sam u “kućnom pritvoru”, jer ne mogu sići stepenicama. Fali mi kazalište. Kazalište mi fali. Jako mi fali. Lift bi me spasio.

Na Akademiji ste završili studij glume u klasi doktora Branka Gavelle. To je bio najbolji mogući učitelj...

- Gavella je bio senzacionalan redatelj i organizator, i to “starog kova”. Imao je neviđen osjećaj za rad s mladim glumcima. Ja sam, pak, imao taj peh da se Gavella zainatio da će baš mene naučiti govoriti - hrvatski. Ja sam četvrta generacija studenata Akademije. Prvi sam pravi Zagrepčanin koji je upao na Akademiju. Mi Zagrepčani smo genetski, s majčinim mlijekom, vjerojatno usisali krive akcente, krive duljine... Uz Gavellu na Akademiji bila je i čitava plejada velikih učitelja: Bratoljub Klaić, Ranko Marinković... Gavella mi je rekao: “Ne buš ti završil Akademiju ak’ ne naučiš hrvatski...”

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:36