‘Akademik Šulek me spremao za veliku violinističku karijeru, ali vidio mi je modrice po rukama i shvatio da mi je hokej važniji’

Relja Bašić nakupio se priznanja tijekom izvanredno plodne karijere, kako glumačke tako i redateljske.

Dobio je Zlatnu arenu za kultni film Zvonimira Berkovića “Rondo“, prvi je u nas uspješno isprobao formulu modernističkog minimalističkog kazališta, u drugoj polovici 60-ih komad “Ljubaf“ Murraya Schisgala odigran je u Teatru &TD i na gostovanjima čak 277 puta, 70-ih je u vlastitoj produkciji pokrenuo Teatar u gostima i uspio nagovoriti Fabijana Šovagovića, Anu Karić, Vanju Dracha i Ivu Serdara da postanu njegovi članovi, poslije se bavio i politikom, a 2004. mu je UNESCO dao počasno zvanje “umjetnika za mir“: među 56 imena iz čitavog svijeta, uz violinista Inu Mirkovića, bio je jedini iz regije koji se nečim takvim mogao pohvaliti.

Ipak, najveća mu je pohvala što je lik koji je igrao u filmu “Tko pjeva zlo ne misli“ Kreše Golika iz 1970., napadno otmjeni gospodin Fulir, postao svojevrsnim zagrebačkim simbolom.

Iako je dao na stotine intervjua, o njemu se zapravo previše ne zna, pogotovo ne o njegovom djetinjstvu i mladenačkim danima. Obiteljski album koji nam je za ovu prigodu ustupio popunjava praznine i istodobno je intrigantan vremeplov. Kako je izgledao Zagreb tridesetih, četrdesetih i u prvoj polovici pedesetih godina, sve to otkrivaju fotografije od kojih mnogima - zbog njihove vrijednosti - ne bi uzmanjkala stručna restauracija.

Relja Prišlin na satu violine s profesorom Stjepanom Šulekom u stanu od 250 m2 u Ilici 34, gdje je njegova majka Elly 1941. preselila svoju muzičku školu ‘Beethoven’; Relja Bašić danas u svojem domu (desno)

Smrt oca i idilično odrastanje

Prva od njih snimljena je još dok je bio beba: rođen je 1930. u Zagrebu na Valentinovo, ali je ta fotografija nastala u prosincu u ateljeu u Beogradu, gdje je njegov djed Richard Lerch bio u ministarstvu pošta (poslije je postao generalni direktor hrvatskih pošta). Majka Elly upravo je osnovala eksperimentalnu Muzičku školu “Beethoven“ sa suprugom Ivom Prišlinom, skladateljem, dirigentom i pijanistom, koga nije ni upoznao kako spada, jer se brak raspao zbog nedozvoljene očeve veze s učenicom.

Bile su mu tek dvije godine, zadržao je očevo prezime, što vidimo i na posveti koju su mu napisali vršnjaci Ivica i Milivoj Körbler: fotografija je snimljena 1938. na Cvjetnom korzu, tradicionalnoj priredbi zagrebačke mladeži, nekoj vrsti maškara koja se održala sve do pedesetih godina.

Na satu klavira u eksperimentalnoj Muzičkoj školi ‘Beethoven’ koju je njegova majka osnovala u Gundulićevoj 7

Relja Prišlin poslije je znao kontaktirati oca koji je često znao mijenjati boravišta, iz Zagreba se preselio u Šibenik, poslije u Dubrovnik, a odatle su ga premjestili u Knin, gdje su ga 1941. ubili četnici popa Đuića: tek što je stigao, čekao je da mu raspreme sobu, a razgledanje kninske tvrđave pokazalo se kobno.

Kontrabas je svirao na ljetnim gažama 50-ih na Rabu

Kako je izgledalo odrastanje u Zagrebu? Dosta idilično. S majkom je stanovao najprije u Bakačevoj 1, zgradi na samom uglu Trga bana Jelačića, u neposrednoj blizini tržnice Dolac, tako da je bio svjedokom stalnih ophodnji Šestinčanki, koje su donosile svježi sir, mlijeko i jaja. Naredna adresa bila je nedaleko odatle, u Gundulićevoj 7, točno nasuprot Hrvatskog glazbenog zavoda, da bi se malo uoči proglašenja NDH našli u krasnom stanu od 250 kvadrata u Ilici 34, u kojoj je majka našla novo sjedište svoje glazbene škole. Osmina njezinih obiteljskih korijena bili su židovski, no od ustaškog režima štitilo ju je i to što je bila u novom braku s Mladenom Bašićem, dirigentom i pijanistom, koji je 1942. i formalno posinio Relju, tako da on od njega dobiva prezime po kojem će kasnije postati slavan.

Kod profesora Rudolfa Klepača 1953. svirao je fagot

Problemi s poočimom

Posinak je isprva imao problema s poočimom, koji je bio samo 13 godina stariji od njega i nije djelovao kao utjelovljenje paternalizma, ali se ipak na to navikao i bio s njim u odličnim odnosima. Zahvaljujući obitelji, silom prilika je morao naučiti jezike. Kad bi mama i baka htjele ponešto sakriti od njega, govorile su njemački, no on je to brzo svladao, jer je išao u dvojezičnu školu, a kad su poslije prešle na francuski, za inat je naučio i taj jezik. Ista stvar je bila i s mađarskim.

Sa stricem Ivanom Lerchom, bakom Doroteom i majkom Elly u vrtu u Ilici 34

Kako je bilo odrastati među različitim instrumentima, okružen vrhunskim glazbenicima kao što su Stjepan Šulek, Ivo Lhotka Kalinski, Antonio Janigro i Milan Sachs? Vrlo ugodno, ali se morao boriti s majčinom željom da mu to postane stalna profesija. Malo je svirao klavir, malo violinu, ali je brzo shvatio da je cjelodnevno vježbanje nekog instrumenta “prevelika investicija s premalom garancijom za uspješnost“.

Nije da ga sve to skupa nije zanimalo, uživao je odlaziti s roditeljima na koncerte i u kazalište, ali uvijek je igrao na par razboja: strasno je pratio nogomet (navijanje za “HAŠK“, “Građanski“ i dr.), gutao stripove, išao u kino (“odlični su bili njemački mjuzikli s Marikom Rökk“), redovno odlazio na klizalište “Mladosti“ na Savi te još u srednjoj školi počeo igrati hokej, pa kada mu je Šulek izbrojao modrice na rukama i poručio da se opredijeli - hokejaška palica ili violina, nije bilo dileme što će Relja izabrati.

Igrao je hokej u sastavu Zagrebačkog klizačkog društva ZKD

Je li smatrao da njegova obitelj pripada društvenoj eliti, je li si mogao priuštiti sve što mu se prohtjelo. Ne baš, u financijskom smislu nisu bili dio višeg staleža, ali u smislu urbanosti i činjenice da se kreću u krugu visokih intelektualaca, nečem takvom su zasigurno pripadali. Njegov je Zagreb bio čisto središte grada. Osjećao se “doma“ samo na potezu od Draškovićeve do Britanskog trga, sve prema Črnomercu ili Maksimiru i Dubravi bilo mu je strano i pomalo opasno. S obzirom na tadašnje adrese i ne čudi što se tako opredijelio. Kako je bilo živjeti u NDH? Nije imao nikakvih drastičnih doživljaja, ali pamti da su u obitelji strahovali od radikalnih manifestacija ustaštva i fašizma.

Kad je taj režim bio na izdisaju, zagrijao se za jazz (i nacisti su voljeli swing, samo to nisu javno priznavali), koji će s godinama sve strasnije pratiti i zbog njega odlično naučiti engleski, kojim će komunicirati na snimanju “Sutjeske“ s Richardom Burtonom, tako dobro da ga je ovaj spomenuo kao vrlo ugodnu osobu u svojim nedavno objavljenim dnevnicima. Da smiri majku, počeo je učiti fagot kod profesora Rudolfa Klepača, majstora tog instrumenta, no puno mu je više koristilo umijeće sviranja kontrabasa, pogotovo za dvomjesečnih gaža na Rabu u prvoj polovici 50-ih godina.

Pohađao je 2. klasičnu gimnaziju, koja se nalazila nasuprot današnjem hotelu Westin, za NDH je tamo bila smještena njemačka vojska, pa su morali potražiti rezervne prostore za učenje, no nakon 1945. sve se vratilo u normalu. U društvu se - bar u krugu u kojem se on kretao - osjećala puno slobodnija atmosfera.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg.