Otkad pamtim, jedem pomrfit. Obožavam ga. Ne bih ga, iskreno, ni s kim dijelio. Nikada. Da mi, hipotetski, netko pod prijetnjom oružja uzme zadnji komadić pomfrita, razmišljao bih o tome da mu ne zamjerim. Ali samo razmišljao. Znam da to zvuči grozno, ali tako je. S djevojkom ga jedva dijelim, na što se ona neizmjerno ljuti, ali jednostavno ne shvaća - kao nitko osim, vjerojatno, moga oca - da mi je pomfrit najdraža stvar na svijetu.
Možda je to zato što mi je pomfrit bio prva prava obiteljska tradicija. Svaki petak navečer otac bi ranije završio s poslom, kupio krumpire, ogulio ih i narezao, stavio ih u vodu da otpuste škrob i otišao na nogomet. Majka bi tada odabrala film koji ćemo gledati, a ja bih, kao obavezni pomoćnik, ubacivao pomfrit u duboko ulje i s nestrpljenjem čekao da dobije zlatnu boju.
Točno se sjećam kad sam prvi put gledao Zvjezdane ratove, a otac je iz kuhinje povikao: "Zagorio mi je pomfrit!" To je bio moj pravi početak priče s pomfritom. Kakav Yoda, kakvi svjetlosni mačevi, već povik iz kuhinje koji je značio da će večer biti obilježena pohlepnim žvakanjem zagorenog krumpira. Svaki petak unajmili bismo film u lokalnoj videoteci kod Marija, koji je uz to popravljao bicikle. Roditelji su u početku birali filmove, ali s vremenom smo i sestra i ja dobili pravo glasa. Vjerojatno im je bilo čudno kad sam, kao dijete, inzistirao da gledamo Sedam umjesto nečeg primjerenijeg mojoj dobi. Ali što mogu - volim napete priče, kao i napetost dok čekam da se pomfrit isprži. A vjerujte, znalo je biti napeto.
Kako sam rastao, tako je i moj odnos s pomfritom postajao ozbiljniji. Otac se u nekom trenutku umorio od guljenja i rezanja krumpira. Prestao je. Sve je prešlo na mene. Nije mi ostavio nasljedstvo, dionice ni vikendicu, džeparac mi je također bio slab. Ono što mi je ostavio bila je odgovornost za pripremu pomfrita.
A onda se pojavila još jedna prepreka. Živimo u obiteljskoj kući, a ispod nas su tada živjeli očeva sestra i brat. I to je zahtijevalo da im uvijek odnesem malo pomfrita. No, kako sam već napomenuo - kada je u pitanju krumpir, škrtiji sam od Plautova škrca. Nekad bih se pravio da nas nema doma samo da ne moram dijeliti. Iako, na moju neprežaljenu žalost, najčešće bih ipak odnio.
No, kako sam odrastao, počeo sam petkom izlaziti, a naša obiteljska filmska tradicija polako je blijedjela. Pretpostavljam da je roditeljima to bilo teže nego meni i sestri, ali iskreno - i dalje volim s njima sjesti, pogledati film i napraviti pomfrit. Za sebe. Oni nek gledaju.
Kada sam jedno vrijeme živio sam, stvar je eskalirala. Ako bih imao loš dan - pomfrit. Ako bih imao dobar dan - pomfrit. Ako bih imao prosječan dan - što ću, pomfrit. No, najveći problem bila je indukcijska ploča. Nisam mogao postići iste rezultate kao kod kuće na plinskom štednjaku. Ludio sam. Kada sam se vratio kući i vidio da je otac kupio još jači plamenik nego kad sam bio mlađi, osjetio sam nešto nalik religijskom prosvjetljenju.
I vjerujte, mogao bih još dugo pričati o svojoj ljubavi prema pomfritu, ali vjerojatno vas zanima (ako još uvijek čitate) kako postići savršeni pomfrit kod kuće. Moj odgovor je: ne možete. Barem ne uvijek. Jer malo je vrsta krumpira koje postižu konzistentne rezultate.
Jedna je od tih vrsta, najlakše nabavljiva, a ujedno meni i najdraža, mladi ciparski krumpir, kojeg se trenutačno može pronaći na raznim mjestima. Konzum, Lidl, Interspar, gotovo svi ga drže. Samo nemojte u Plodine. Možete ga prepoznati po komadićima zemlje koji su zalijepljeni za njega (to OBAVEZNO uklonite u dućanu, osim ako baš želite platiti blato po cijeni krumpira).
KAKO PRIPREMITI POMFRIT KOD KUĆE DA VAM SLINE CURE:
Postoje različite škole mišljenja oko prženja krumpira. Vjerojatno je najpoznatija Blumenthalova metoda trostrukog prženja. Probao sam i, iskreno, nije da to baš mijenja život. Bitno je da imate odličan krumpir, u ovom slučaju mladi ciparski, te da napravite sljedeće:
Krumpir ogulite (najbolja je gulilica, po meni, ona iz Ikee - čvrsta, lako se pere i ugodna je u ruci), zatim ga pošteno operite. Nakon pranja dobro ga posušite krpom i narežite na koji god način želite. Znam da mnogi govore da mora biti ujednačeno rezan - i naravno da u tome ima istine - ali nije nužno. Naravno, za to vam je potreban kvalitetan i oštar nož. Postoje i te neke naprave koje cijeli krumpir odjednom razrežu na dosadno identične štapiće, ali to je za luzere, i za restorane koji ne drže do sebe. Pokušajte ga rezati što ujednačenije, ali neće se ništa loše dogoditi ako su vam neki komadi deblji od drugih. Međutim, znali smo doma rezati neke tanke kao da radimo čips pa njih prve jesti, znali smo ga rezati tako da izgleda kao da smo rezali gulilicom.
Zatim, nakon rezanja, ubacite ga u hladnu vodu i slobodno ostavite da odstoji neko vrijeme, ili ga isperite u nekoliko voda dok ne postane bistra, što znači da ste uklonili višak škroba. Ja ga, kako često nemam vremena niti strpljenja, samo pošteno isperem i dobro posušim.
Zatim imate dvije opcije - osobno dobivam vrlo slične rezultate u oba slučaja. Prva je da ubacite krumpir u hladno ulje, upalite vatru i kad procijenite da je dovoljno hrskav (pritom je nužna proba svako toliko), izvadite ga (prijedlog: koristite cjediljku za prženje, a ne francusku žlicu jer ona prenosi mnogo ulja), posolite i uživajte. Nikakve kerefeke, majoneza, kečap, sol s okusom – ništa od toga. Običan pomfrit sa solju.
Druga metoda je da prvo zagrijete ulje kako treba, a zatim pomfrit ubacite kad bude dovoljno vruće. Ne treba vam termometar, samo uronite jedan komad - ako ulje odmah zapjeni oko njega, vrijeme je da ubacite ostatak. Meni se pomfrit na najjačoj vatri obično prži oko 15 minuta, ovisno o tome koliko hrskava ga želim. Koristite duboki lonac da izbjegnete prskanje, i minimalno 1,25 litre ulja (na kilogram krumpira), suncokretova. Ako volite intenzivniji okus, dodajte žlicu svinjske masti.
Nemojte škrtariti - u zagrijanom ulju možete ispržiti više tura pomfrita, ali kad se jednom ohladi, nemojte ga ponovno zagrijavati. Priznajem, ja to ponekad radim, ali više zbog toga što nemam doma dovoljno ulja, a pomfrit moram napraviti čim pomislim na njega.
I kao što sam već rekao, ako imate mladi ciparski krumpir, čak i ako nikad sami niste pržili pomfrit (znam, nevjerojatno, ali ima vas i takvih), rezultat će biti barem solidan.
A stvar kod ciparskog krumpira je ta da s njime zaista ne možete pogriješiti. Prvenstveno, vanjština mu svaki put ispadne hrskava za poludjet - dok ga grickate, vjerojatno vas čuju susjedi. U susjednoj državi. Iznutra je mekan, ali ono što je najbitnije - slan i sočan, točno onoliko koliko treba biti. Nemojte mi vjerovati na riječ, probajte sami.
Stoga potrčite u dućan, kupite mladi ciparski krumpir i promijenite si život. Ili barem popravite dan. Ili barem tih deset minuta dok jedete. Uslast!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....