Još krajem prošle godine, kada su iz restorana Sol tapas na hrvatski najavili prvu slatku večeru, u kojoj će glavne uloge odigrati dvije najveće na slastičarskoj sceni, znali smo da to ne želimo propustiti. Mašu Salopek i Petru Jelenić, vjerujemo, ne treba posebno predstavljati. Ove dvije profesionalke, kreativke, znalke i velika i važna imena često se naziva još i najboljim hrvatskim slastičarkama. I tome je tako, složit će se svi koji su njihove karijere pratili kroz godine, s itekako dobrim razlogom.
To je jednostavno nešto s čime se svi slažu, kako kuhari, naši drugi slastičari, restorateri, tako i novinari i amateri koji su u životu imali sreće biti dovoljno znatiželjni u vrijeme Maka na konac i Petrine ere u Salu, a sada i Soli ili, u doba kada je Maša tamo radila, posjetiti Hišu Franku ili danas rovinjski Cap Aureo. O njima, dakle, danas više ne treba previše govoriti, jer da su najbolje odavno već znamo, a i najviše o njima zapravo govore njihovi tanjuri. Oni koji se pamte, o kojima se još dugo poslije promišlja, diskutira, mašta i koje mjesecima kasnije, u nekim vama važnim, sretnijim trenucima poželite imati pred sobom, kako bi sreća bila potpuna. To su deserti kakve stvaraju Maša Salopek i Petra Jelenić, i to su još jednom pokazale na zajedničkoj slatkoj večeri u Soli. Točno onoj koju smo toliko iščekivali.
Od soparnika s karameliziranim porilukom Petre Jelenić, koji je istovremeno bio sladak i slan, sočan i prhak i Mašinog međimurskog mochija s makom, orasima, sirom i jabukama, koji je na stol donio okuse i teksture u nekoliko razina, preko heljde s labnehom i toplom kremom s odležanim rumom i Petrine štruklove juhe s pečenim vrhnjem, pa ponovno do Mašine kombinacije jabuke, ružmarina i hladnog semifredda i Petrine kremšnite s pečenim lješnjacima i suncokretovim sjemenkama, svaki od četiri slijeda koji su pripremile i jedna i druga pričao je svoju priču.
Petra je, kao i obično, pokazala svoju tehničku raskoš, promišljanje o poznatim okusima na gostu dosad nepoznat način, dignut na još jednu neočekivanu razinu više. Njezina kremšnita u kombinaciji s nougatinom od suncokretovih sjemenki bila nam je favorit večeri s tog dijela menija, kako izgledom, tako i okusom. Ili smo barem tako mislili dok na stol nije došao njezin petit fours i žele od bučinog ulja, koji nas je totalno raspametio.
Maša je, pak, ludo zaigrana slastičarka koja od nespojivog radi perfektno. Hren i dunja, heljda i naranča, Japan i Međimurje. Iz njezinih tanjura jasno je da joj mozak radi sto na sat, spaja i razdvaja, a uz to uvijek brine i za estetiku, koja je često minimalistička, oštrih rubova, koje zatim razbijaju moćni, sočni, duboki okusi.
Iako je svakim desertom za stolom izazvala reakciju (uostalom, baš kao i Petra), daleko najdraži bili su nam mochi i semifreddo, a osvojila nas je i svojim petit fours zalogajima, onim od kave i lješnjaka, koji je bio neočekivano slan, a tako moćan i upečatljiv, te hrenom i dunjom, spoju o kojem je teško išta napisati i najbolje je probati ga pa o njemu sa samim sobom dugo promišljati.
Za cijelo vrijeme trajanja večere dvije slastičarke bile su maksimalno koncentrirane, svaka u svom dijelu kuhinje, s vrijednim timom koji su okupile oko sebe i velikim fokusom na tanjure koje izbacuju. Na kraju, svaka u svom stilu, prezentirale su najbolje od sebe, a publika ih je, možda ne doslovno, ali praznim tanjurima, nagradila velikim pljeskom. Još kada smo svjesni da su u toj publici sjedile i neke velike i poznate face naše scene, poput drugih sjajnih slastičara, kuhara i čokolatijera, pljesak je bio još malo glasniji.
Ova večera pokazala je mnogo toga. Primjerice, da se i bez ega, smirenošću i predanim radom može dogurati do visina, da suprotnosti ponekad stvaraju prekrasnu cjelinu i da, kada profesionalci poštuju i cijene jedni druge, surađuju i rade za bolje sutra, nastaju zbilja velike stvari. I baš je zato čast bila sjediti na večeri koju su stvarale ove dvije važne žene.
Komentari
0