Zemlja Izlazećeg Sunca s dobrim se razlogom nalazi pri vrhu popisa poželjnih odredišta brojnih putnika iz cijelog svijeta. Iako je nepravedno na glasu kao skupa zemlja koja je neprestano na rubu prirodne katastrofe i za posjetitelje koji ne govore japanski predstavlja logistički izazov, Japan, koji obilježava vječna borba između staloženosti i grozničave užurbanosti, povijesti i futurizma, prepoznatljivog minimalizma i kiča, ujedno je raj za sve koji pored bogate kulture cijene i vrhunsku hranu i piće. A kada se precizno pripremljenom sushiju i zasitnom ramenu doda ponuda kvalitetne kave i impresivnih koktela, nemate razloga za premišljanje - idući korak neka vam bude bukiranje leta za Japan. Upravo su to učinili Ivan Leko i Marina Juretić iz zagrebačkog Express bara, koji su se u svibnju ove godine zaputili prvo u Tokio, a zatim u Kyoto. Ovo su njihovi dojmovi...
- Dugo sam već imao veliku želju otići u Japan jer gajim ljubav prema mnogim stvarima koje dolaze iz te zemlje - od dizajna i njihove stolarije, preko japanskih kuhinjskih noževa, pa do sushija koji jako volim, a u zadnje tri godine otkrivam i japanske čajeve. Uvijek sam na internetu gledao kako Japanci spremaju koktele i njihov način rada mi je bio interesantan, želio sam to vidjeti i uživo. Dok sam ja baš jako htio u Japan, moja Marina želi svagdje putovati, pa smo se lako dogovorili. Budući da sam stvarno neprestano u gužvi, Marina me praktički dovela pred gotov čin, kupila je karte za avion te me tako “natjerala” da se organiziram i u svibnju odem s njom u Japan. I zahvalan sam joj na tome! - objasnio je Leko.
- Iako u Japanu ima puno toga za vidjeti, na prvom putovanju odlučili smo posjetiti Tokio, glavni i ujedno najveći japanski grad, te Kyoto, koji je više od tisuću godina bio glavni grad nekadašnjeg Japanskog Carstva. Oba se grada nalaze na Honshuu, najvećem japanskom otoku, a dobro su povezani vlakovima.
Sam Tokio nije nužno lijep grad, ali je zanimljiv. Ima miks raznovrsne arhitekture i istovremeno predstavlja sraz kiča koji Japanci vole te japanske elegancije i minimalizma. U Tokiju je sve sakriveno - zgrade su u njemu jako visoke pa je većina dućana, restorana i kafića unutra, u podrumima i na katovima, umjesto na ulici. S druge strane, u Kyotu ima puno uličica s niskim, dvokatnim zgradama, puno je malih i uskih barova i restorana. Događalo nam se da hodamo Kyotom i u bloku zida uočimo vratašca kroz koja uđeš u prekrasan prostor s hrpom ljudi. Iako su prostori mali, sve je nekako toplo, jednostavno te privuku i želiš ući u njih. Mi smo u našem kafiću stalno nezadovoljni jer imamo premalo mjesta i baš smo u Japanu počeli razmišljati o tome možemo li promijeniti svoju perspektivu i postati to mjesto za ljude koji vole intimnije i manje prostore. Tamo su svi nagužvani i nikome ništa ne smeta! U zimskom periodu subotom se i kod nas tako okupe ljudi i atmosfera bude stvarno dobra pa možda ima nešto i u tome...
Dok smo se za Tokio malo bolje pripremili, u Kyotu smo bili više spontani pa bismo tako otkrivali nova mjesta i zatim im se vraćali. Marina je unaprijed odradila većinu istraživanja za Tokio, a ja sam stvari otkrivao u vlaku kad smo išli za Kyoto.
Po YouTubeu sam tražio kafiće i slučajno nalazio recenzije, jer guglajući ne možeš puno tog pronaći. Kontaktirao sam i ljude iz svijeta kave koji puno putuju po svijetu, poput Saše Šestića, pa su mi davali savjete kamo otići na kavu. On mi je spomenuo Koffee Mameyu u Tokiju i dao nam je još neke prijedloge... Glitch je, s druge strane, Marina pronašla online, ali se doista namučila s preporukama prije puta jer se većina izvrsnih mjesta ne nalazi na klasičnim popisima što u Tokiju posjetiti, barem ne na engleskom.
Kako je bilo teško pronaći informacije na engleskom na internetu, tako smo se i na licu mjesta mučili s jezikom, budući da se većina Japanaca teško na njemu sporazumijeva. Svakako smo ostali iznenađeni da im je engleski toliko loš da, nakon što im tri-četiri puta nešto pokušaš objasniti, shvatiš da ne ide i, jednostavno, odustaneš pa prihvatiš to što ti nude. Kad bismo naišli na nekoga tko dobro govori engleski, osjetili bismo veliko olakšanje.
Srećom, imali smo pristup internetu putem Pocket Wi-Fija koji smo platili 50 eura za 12 dana, a funkcionirao je za nas oboje pa smo u tim situacijama provjeravali Google Maps i tražili zalogajnice prema recenzijama, ali bilo je tu dosta lutanja. Srećom, sigurnost na ulici i taj osjećaj da te nitko neće prevariti jako su nam se svidjeli. Nema neke agresije ni agresivaca, nitko ne trubi na ulici... No, imaju i brojnih kontradiktornosti. Ako vide da dolazi bus, formiraju uredni red na stanici, a postoji i način na koji se formira red na stanici podzemne željeznice, što je sasvim logično jer su morali pronaći način da sustav preživi kad je tako puno ljudi u njemu. A, s druge strane, biciklističke kulture nemaju! Jure pločnikom kao ludi i kao pješak moraš se doista paziti. Nije im ipak sve baš uređeno, Japanci su isto samo ljudi.
Marina je mnogo vremena potrošila i na neke tehničke stvari, primjerice kako doći od aerodroma do Tokija, treba li unaprijed kupiti kartu i slično. Jako su im komplicirane stranice i iznenađujuće je teško dolazila do informacija. Očekivali bismo od njih da su stvari mnogo jasnije iskomunicirane, a nekad nam se činilo kao da neke stvari nepotrebno kompliciraju. Koliko su tehnološki napredni, s druge strane imaju neke stvari koje su dosta zastarjele. Primjerice, njihovu karticu za prijevoz podzemnom željeznicom možete na svakom koraku nadopuniti, ali to možete učiniti samo gotovinom!
Kad već spominjemo kupovinu, prije sam komentirao da doista volim japanske noževe pa smo zato u Kyotu obilazili razne specijalizirane trgovine. Govorimo li o zamkama za turiste, takozvanim tourist trap lokacijama, rekao bih da upravo prodavaonice noževa u Japanu ulaze u tu kategoriju. Ako mogu dati jedan savjet, onda preporučujem da noževe ne kupujete u Japanu, nego u Europi jer ćete taj isti nož tako platiti puno manje. U kovačnice po Japanu ne može se samo tako ući i u njih većinom idu trgovci. Na kraju sam zaključio da je bolje tamo u dućanu uživo vidjeti što želiš, slikati taj nož, zapamtiti ime kovača i onda doma guglati i naručiti ga preko europskih dobavljača. Jednostavno, ispada povoljnije.
Kad smo razmišljali o tome što želimo probati od hrane, svakako smo se veselili pravom japanskom ramenu i često smo ga jeli dok smo bili tamo. Tradicionalni ramen barovi imaju posebnu atmosferu - naručivanje je potpuno automatizirano i u brojnim zalogajnicama i restoranima hranu birate preko aparata, što je dobra stvar za strance jer je na njima dostupan i prijevod. Kad dođeš u takav restoran, naručuješ svoju hranu putem ekrana na kojemu je sve razjašnjeno u slikama pa ti je odmah vidljivo koje dodatke želiš. Sa svojom zabilježenom narudžbom zatim čekaš da se oslobodi neko mjesto, a potom dobivaš hranu.
U samoj zalogajnici jede se brzo kako bi se gosti što prije izmijenili, jer dok ti napokon sretno srčeš tu juhu, novi ljudi gladni čekaju. U lokalnim ramen restoranima to je uobičajeno, ali ti čekanje ne smeta jer je ramen vrijedan toga, ne samo zato što je povoljan nego i zato što je fantastičan. To bogato i zasitno jelo zadovolji sve tvoje kalorijske potrebe i nakon njega si sit satima, ali i stvarno sretan jer si pojeo puno ugljikohidrata u finoj viskoznoj tekućini snažnog okusa. Barem sam ja bio, mogao bih njihov ramen jesti jednom tjedno!
S druge strane, ako odete u neki profinjeniji omakase sushi restoran, kao što smo mi posjetili Sushi M, tu ćete dobiti taj teatralni moment pripreme hrane pred vama i vidjeti sve ono što očekujete, odnosno kako mi Japance i percipiramo. Tu je ta velika posvećenost detaljima prilikom obrade, primjerice, jedne lignje kako bi dobili željenu teksturu njezina mesa, i to samo u tom jednom zalogaju. Odmah vam je jasno da je u taj zalogaj uloženo znatno više truda, i tu nije samo hrana važna, tu plaćaš i to iskustvo promatranja svega što se odvija pred tobom.
U cijenu ulazi i način na koji sushi majstor reže hranu predivnim nožem, način na koji vam konobar prilazi, osjećaj cijelog prostora... To je iskustvo izuzetno organsko i puno manje transakcijske prirode u usporedbi s klasičnim ramen barom. Važno je naglasiti da je i jedno i drugo fino te i jedno i drugo želiš ponoviti. No, da taj ramen bar dobije na teatralnosti i ugostiteljskom iskustvu, tebi to kao gostu ne bi ništa značilo. To što on jest je sasvim dovoljno - dođeš, jedeš i ideš dalje, ne trebaš niti želiš više jer bi to značilo da bi i cijena tog ramena bila viša.
Mi smo većinom jeli za sedam do deset eura po osobi, koliko treba izdvojiti, recimo, za jedan klasični ramen. Pritom se tu radi o ozbiljnim količinama hrane, a cijene su slične, neovisno o tome jesi li na vrhu nebodera u Tokiju ili si na placu u Kyotu. Mi smo imali i tu sreću da je u svibnju jen bio oslabio pa je sve bilo povoljnije nego inače. Kad ste pak na finijim mjestima poput Sushi M-a, svakako treba znati dobro preračunati japanske jene u eure i izvježbati neke česte iznose konverzije valuta kako se ne biste zbunili pa premašili svoj budžet za hranu, što se na takvim mjestima lako dogodi.
A kada govorimo o povoljnoj hrani, jedna od najboljih stvari koje smo probali u Japanu bila je - pizza! Preporuku za Pizza Studio Tamaki, u kojem čovjek radi napolitanske pizze i peče ih u krušnoj peći, dobili smo od prijatelja koji se nedavno preselio u Japan. Općenito govoreći, primijetio sam da Japanci vole uzeti nešto zapadnjačko, kao što je to priprema pizze, pa od tog napraviti nešto novo, drugačije i bolje, a taj pizza majstor je odličan primjer. Ta je pizza bila perfektna, hrskava i sočna, a otkrili smo poslije da koristi mješavinu japanskog i američkog brašna u tijestu. Triput smo joj se vraćali, toliko je bila dobra. Zamisli, odeš u Japan i onda jedeš pizzu! Čini se suludo, no nije nam žao.
Inače, Japanci puno jedu vani i njima je sasvim normalno stati u red i čekati, na što mi nismo uvijek bili spremni, pogotovo kad smo bili ozbiljno gladni. Zateklo nas je i to što nismo baš jeli puno povrća tijekom boravka u Japanu, jednostavno ga nije bilo na raspolaganju koliko smo se navikli u našoj mediteranskoj prehrani. Jela im se većinom sastoje od riže ili tjestenine i nekog oblika proteina, a iznenadilo nas je također koliko Japanci vole sve masno, prženo, slatko ili gazirano. Čak ni u dućanima nema posebnog voća koje očekuješ u azijskim zemljama. Možda postoje neki specijalizirani dućani do kojih mi nismo došli. Što se tiče hrane u dućanima, puno toga je slatko i polugotovo. Zato nam je bilo bolje jesti u restoranima i ramen barovima.
Kad bismo se dobro najeli ramena, bili smo spremni obilaziti barove po Tokiju. Dobili smo brojne preporuke kamo otići, a dio smo pronašli vlastitim istraživanjem te smo se vodili popisom 50 Best Bars. Japansku barsku scenu svakako obilježava originalnost, a usto im jako pomaže opća kultura strpljivosti, jer to znači da mogu jako sporo raditi pića za manji broj ljudi. Brojni gosti stoje za šankom i gledaju pripremu koktela, i to je sasvim normalno. Dok čekaš svoj koktel, ustvari uživaš promatrajući barmena kako ga radi i praktički sudjeluješ u cijelom procesu. Na šanku se uvijek nešto događa, što je većinom suprotno od naših barova i svakako je doživljaj.
U neke smo lokale, kao što je primjerice Bellwood, upali kasno i bez rezervacije, a u neke bez nje ne možeš ni ući. Bellwood je mali bar s odličnim koktelima, a rezervaciju za njega trebate samo ako želite jesti sushi u sljedovima. U tom su baru barmeni jako kreativni i susretljivi, interijer stvara autohtoni dojam Japana, a imaju i posebnu estetiku spravljanja koktela. Doista imaju vrhunsku tehniku, a koktele rade s različitim namirnicama, pa tako i s čajevima. Baš smo dobre stvari tamo kušali.
Svidio nam se jako i Benfiddich, bar koji nam je preporučio naš prijatelj Luka Žuljević iz destilerije Monachus. Za njega je potrebna rezervacija, ali je stvarno posebno iskustvo. Glavni barmen je Hiroyasu Kayama, koji nam je radio koktele u mužaru!
Inače ima svoju farmu organskog bilja i upravo s time radi svoje koktele. To ne možeš unaprijed pripremiti, to se mora raditi u trenutku i to su kokteli koji moraju koštati više od onih koji imaju sve elemente već pripremljene ili pak samo tri sastojka koje je samo potrebno ubaciti u šejker. Kokteli su mu vizualno fantastični. Dobro je promišljeno koje biljke idu unutra tako da jako osjetiš njihove mirise, a usto su kokteli lijepe teksture... Svaki element je razrađen, a u baru je takva ugodna atmosfera... Naokolo visi bilje koje on doista koristi, taj je bar cjelina koja funkcionira. Čak i sok od šećerne trske tamo rade na licu mjesta!
Od Saše Šestića dobili smo preporuku za Koffee Mameya Kakeru, koji nas je oduševio! U ovom kafiću/baru, u kojem smo mjesta rezervirali puno ranije, nude odlične koktele s kavom i to u sljedovima. Spajaju kavu, čaj i koktel, slično kao i mi. Kad uđeš, prvo nailaziš na recepciju, a zatim sjedaš za golemi šank koji oblikuje slovo U. Prilaze ti konobari i daju ti meni s kavama koje možeš kupiti za doma, a koje dolaze iz različitih svjetskih pržionica. Potom dobiješ listu koktela i sljedova pa odlučiš želiš li upariti i koktel uz kavu. Daju ti zasebno sastojke da ih kušaš i onda finalni koktel. Okusi su bili izvrsni i lijepo uravnoteženi. Za koktele smo u prosjeku izdvajali 15 eura po čaši. Mameyu se primarno preporučuje kao mjesto za kavu jer uvoze vrhunske kave, a na kraju smo tamo popili najbolje koktele na cijelom putovanju!
Kad je o kavi riječ, svidio nam se i kafić Ash odnosno ae. Preporučio ga je Vedran Peurača iz Brooma na Dolcu, koji se našalio da je našao japanski Express. Ash je mali kafić koji ima super kavu, koktele i ledene čajeve, a nalik nam je po konceptu i pristupu. Usto nas je posluživao jako simpatičan i brz barista! Inače Japancima brzina generalno nije jača strana. Taj barista u Ashu kao da nije bio tipični Japanac - kad smo mu iznijeli svoje dojmove, nasmijao se i složio se s nama u pitanju brzine. Bili smo na puno mjesta i iznenadili smo se koliko su Japanci spori, i to često nepotrebno. Ta sporost ničemu ne pridonosi niti rezultira boljim proizvodom. Bude ih puno za šankom, ali su loše organizirani, što je pomalo neočekivano.
Neke vrhunske kave popili smo i u Glitch coffee - Ginza. U ovom su minijaturnom kafiću ujutro redovi i kavu se čeka više od sat vremena, a popodne redova većinom nije bilo, pa preporučujemo da se tamo uputite u drugom dijelu dana. Specifični su po tome što ti ponude više kava da pomirišeš pa biraš koju ćeš kušati spremljenu kao espresso ili filter, s mlijekom ili bez. Barista pred tebe stavi 10-12 kava, od rijetkih do specifičnih, a imaju i razne gradacije prženja kave, pa ti preporuče što bi ti se moglo svidjeti s obzirom na tvoje preferencije. U prosjeku su kave bile tri eura, no za šalicu vrhunske geisha kave bilo je potrebno izdvojiti i do 10 eura. Za svaku kavu dobiješ i karticu da znaš što si točno pio, što je odličan detalj.
Zbog tog posvećenog procesa biranja samo naručivanje kave dugo traje, što objašnjava spomenute redove. Primijetili smo i da tu ne rade latte art, što ostavlja pomalo dojam pretencioznosti. Kao ugostitelji, ipak smo mi tu za gosta, a gost se razveseli lijepom latte artu. Uostalom, dobar latte art je često i indikator da si dobro zagrijao mlijeko. Svakako im je za naše pojmove falilo malo topline u pristupu, sve je bilo pomalo sterilno, iako su nudili neke doista cijenjene vrste kave. Šteta što mnogi ugostitelji znaju podcijeniti taj ljudski faktor koji je izrazito važan i može pomalo i pokvariti dojam, čak i kad je kvaliteta samog proizvoda vrhunska. Posjet ovom mjestu je zato za nas bio prilično poučan.
Za kraj bismo spomenuli da smo ostali dosta razočarani ponudom japanskog čaja. Bilo nam je jako teško naći dobar dućan s čajevima, a čak i kad bismo ga našli, šokirao nas je način na koji su opisivali vrste i spremali taj čaj. Čini nam se da kao stranci imamo specifičnu predodžbu o tome koje su glavne japanske namirnice odnosno stvari u kojima bi oni trebali biti vrhunski. Ali, onda kad dođeš u Japan, shvatiš da je njima to svakodnevna namirnica i da nije nužno da im se posvećuje baš tolika pažnja.
Ako počneš tražiti nekoga tko zna nešto o čaju, vjerojatno ćeš ga naći u nekoj čajani ili negdje gdje se rade prave ceremonije čaja, no to neće biti baš svagdje. Nama su čak poslužili hladni matcha čaj u plastičnoj čaši umjesto prave matche u šalici, premda smo se nalazili u specijaliziranoj trgovini s čajevima! Očekivali smo da će kvalitetne matche biti posvuda, a na kraju bi oni ostali iznenađeni kad bismo ih pitali detalje o matchi koju prodaju.
To ujedno znači da smo se iz Japana vratili s glavama punima dojmova i torbama punima kave, umjesto s vrećicama matcha čaja i preciznim noževima. I to ne bismo mijenjali, a putovanje u Japan svakako ponavljamo idućom prilikom!
Komentari
0