Kolumna Ksenije Erker: Svatko ima tri života: javni, privatni i tajni, a ja otkad znam za sebe njegujem ovaj posljednji

Svatko ima tri života: javni, privatni i tajni! I to je još jedna "pametnica" Gabriela Garcije Marqueza. Ne znam kako vi, ali ja otkad pamtim njegujem svoj tajni život. U djetinjstvu je bio uglavnom ispunjen tajnim rečenicama koje nikad neću reći roditeljima, posebno ne mami, pa tihim revoltom protiv načina na koji su me odijevali i načina na koji su bili posloženi prioriteti u našoj obitelji. Nisam imala pravo na to jer sam bila najmlađa od tri kćeri, mažena i pažena od roditelja i dvanaest i jedanaest godina starijih sestara.

Ali tajni život ne pita imate li pravo ili ne. Ne bavi se time. Adolescencija je moj tajni život obogatila još većim revoltima, sad već i protiv sustava i autoriteta, ali najviše skrovitim mislima i čežnjama o ljubavi, nekom budućem partneru, svjetlima pozornice, Parizu, mojem vlastitom velikom stanu s crnim elegantnim klavirom i ogromnom bibliotekom. U tajni život prvo pohranjujemo svoje snove, želje, svakakve dobre i loše misli, a onda odrastanjem i iskustvom počinjemo pohranjivati prave tajne o kojima se ne govori i ne piše. Ipak ja želim podijeliti jednu tajnu s vama, a riječ je o radiju.

Radio i danas doživljavam kao najintimniji medij. Oduvijek osjećam neku tajnu vezu s radijem i oduvijek mislim kako ću raditi emisiju dobrih priča i dobre muzike. Nijedan televizijski nastup ili intervju u novinama ne može se usporediti s ganućem koje sam osjetila kad sam prvi put čula svoju pjesmu na radiju. Od petnaeste godine kao prateći vokal i članica Vokalnog kvarteta Melos dolazim na snimanja na radio koji je tada bio smješten u Šubićevoj ulici u Domu češke besede, a urednici i administracija gdje smo potpisivali ugovore bili su u Jurišićevoj ulici nadomak Trga.

Glorijina kolumnistica Ksenija Erker

DARKO TOMAŠ CROPIX

Svim tadašnjim pjevačima pjevala sam prateće vokale ali isto tako snimala sam i dječje radiodrame te različitu glazbu za film, TV i kazališne predstave. Uživala sam u tim snimanjima, ali želja za vlastitom emisijom i dalje je tiho tinjala u meni. A onda se, kako kažu, dogodi život, godine prolaze samo tako, tajni život sve je oskudniji i sad se u njega pohranjuju i neke tuge i razočaranja i tek pokoji sjajan trenutak. Nisam više mislila o radioemisiji jer sam bila uvjerena da će ona ostati zauvijek neostvarena želja kao i moja lutanja Južnom Amerikom. Prije nekoliko godina, gostovala sam u jednoj emisiji na Radio Sljemenu.

U razgovoru s novinarkom, među ostalim, iskreno sam rekla kako oduvijek slušam i volim Radio Sljeme, još od roditeljske kuće, kako mi noćna glazba koju sviraju oplemeni mnoge samotne noći i kako bih voljela raditi emisiju točno onakvu kakvu bih i sama rado slušala. I urednica mi ponudi da osmislim i radim emisiju! (Znači i poslije šezdesete nije kasno ostvarivati svoje želje!) Još mi dodijele kao urednicu Anu Lacković Vargu, moju prijateljicu s kojom sam davno podijelila želju da radimo zajedno. Kakva je uživancija to bila! Svake subote, četrdesetak minuta priče o događajima i ljudima koji su mi dotaknuli ili obilježili život, prekidane divnim pjesmama koje potkrepljuju ispričano.

Odmah sam u prvoj emisiji rekla slušateljima da će to biti emisije ni o čemu i citirala Oscara Wildea: "Volim govoriti ni o čemu. To je jedino o čemu nešto znam." Ali slušatelji su me od prve razumjeli i iznad svega osjetili s koliko ljubavi, topline i dobrote se mogu živjeti tzv. obični dani, gajiti prijateljstva i pamtiti sve drage ljude bez obzira jesu li tu oko nas ili su otišli. Poslije svake emisije čitala sam oduševljene komentare slušatelja pa sam sve više vremena provodila smišljajući emisiju i prikupljajući sve više i više materijala kojima bih se mogla koristiti. A i moje osnovno zanimanje "nastavnik glazbe" koji se probudio u meni da slušateljima kaže i nešto edukativno o glazbi koju slušamo. Ana me stalno poticala i hrabrila, sjajno smo surađivale, pa smo tako nakon dvije sezone, nakon šezdeset emisija, osmislile i tražile veću i dulju emisiju. "Onima gore" koji o tome odlučuju nije se svidjela ta ideja pa su me poslali doma. Malo sam se snuždila i skutrila doma, a onda su me nazvali iz Glorije da pišem kolumne! I da, moja radioemisija zvala se "Onak‘ među nama", kao i moje kolumne. Baš čudno, jelda?