ISTINITA PRIČA: 'U meni je sve gorjelo od želje za osvetom! Spavala sam sa svima kako bih ga uništila!'

Žurnim koracima približavala sam se zgradi u kojoj je stanovao Joško, čovjek mog života. Bili smo u idiličnoj vezi već gotovo godinu dana, zaručeni već gotovo pola godine i sve je ukazivalo na to da bismo uskoro mogli uploviti u bračnu luku. Premda smo još živjeli odvojeno, smatrala sam da je samo pitanje vremena kada će mi Joško predložiti da se preselim k njemu. Onako visok i naočit, definitivno je bio muškarac s kojim sam bila spremna provesti život.

Dok sam prebirala po svežnju ključeva tražeći onaj od stana, ruke su mi podrhtavale od uzbuđenja. Namjerno nisam htjela pozvoniti i tako mu pokvariti iznenađenje. Željela sam što više produžiti trenutak iščekivanja prije nego što napokon osjetim Joškov čvrst zagrljaj i okus njegovih toplih usana, koji su mi toliko nedostajali ovih dana. U mislima sam već mogla vidjeti koliko će biti sretan što sam se s poslovnog puta uspjela vratiti ranije nego što sam to planirala. Ukratko, uživala sam već i u samoj pomisli na njegovu reakciju kad me ugleda.

Drhtavim rukama uspjela sam otključati vrata. Ni danas ne shvaćam kako mi odmah nije bilo sumnjivo što su u pola bijela dana vrata bila zaključana. Sjećam se kako sam osjetila trunčicu razočaranja kad mi se, kad sam ušla u stan, moj Joško nije odmah bacio oko vrata. Sve ono što sam potom doživjela još i danas pokušavam zaboraviti.

- Joško! – zazvala sam najprije tiho, a potom nešto glasnije. Učinilo mi se da iz spavaće sobe čujem nekakve zvukove. Zacijelo me vidio kroz prozor i sada me želi zaskočiti. Zloćko mali, samo mu je jedno na umu, sjećam se kako mi je u tom trenutku prostrujalo glavom.

Osmijeh koji mi je lebdio licem zaledio se istog trena kada sam otvorila vrata spavaće sobe. Ono što sam tada ugledala pamtit ću do kraja života – dva naga isprepletena tijela od kojih je jedno bilo Joškovo. Posljednjom snagom zdravog razuma uspjela sam uhvatiti Joškov preneraženi pogled kad me ugledao na vratima, ali više mi ništa nije bilo važno. Suze boli i poniženja zamaglile su mi oči i sudarajući se s predmetima ispred sebe zauvijek sam izjurila iz njegova stana.

- Tanja, čekaj, nije ono što misliš – začula sam Joškove povike za sobom, no nisam se osvrtala. Nije me zanimalo tko je djevojka u njegovu krevetu, niti koliko mu ona znači. Nisu me zanimala nikakva objašnjenja kada je sve bilo i više nego očito. Joško me izdao na najgori mogući način i ništa na ovome svijetu to nije moglo promijeniti. Što se mene ticalo, ovo je bio kraj naše veze.

Kad sam se napokon našla u sigurnosti vlastitog doma, dala sam oduška svojoj boli. Premda je telefon zvonio kao lud, ignorirala sam ga. Bila sam sigurna da je to Joško, no on je bio posljednja osoba s kojom sam željela razgovarati. Zar mu nije bilo dosta? Neka me napokon ostavi na miru. Svi su oni isti: natjeraju te da se zaljubiš u njih, a onda te povrijede. K tome su i kukavice jer nemaju hrabrosti pogledati istini u oči i sve priznati.

Dani koji su uslijedili bili su pravo mučenje za mene. Bacila sam se na posao kako bih barem malo ispunila golemu prazninu u svom srcu koja me izjedala. Premda je Joško iz tko zna kojeg razloga pokušavao sve kako bi sa mnom stupio u kontakt, vješto sam ga izbjegavala. Smatrala sam da si nas dvoje više nemamo što reći. I kolege na poslu opazili su kako se sa mnom nešto događa. Slagala sam kako imam obiteljskih problema, jer nisam trebala ničije sažaljenje. Jedina kojoj sam sve povjerila bila je moja sestrična Sanda. Oduvijek smo bile veoma bliske i nikad joj nisam ništa tajila.

- Ne mogu vjerovati da ti je Joško mogao učiniti takvo što. Vaša mi se veza činila tako ozbiljnom. Jesi li pokušala razgovarati s njim? – upitala je.

- A o čemu bismo nas dvoje uopće trebali razgovarati? O tome je li uživao vodeći ljubav s drugom ženom? – sarkastično sam upitala.

- Tanja, ne moraš biti takva. Znam da si povrijeđena i ljuta, ali možda bi upravo zbog toga trebala popričati s njim. Mene ne možeš prevariti jer znam koliko ga voliš. Ako ništa drugo, barem ga upitaj gdje si pogriješila – mirno je pojasnila.

- Što? Ja pogriješila? Jesi li ti to pobrkala lončiće ili što? Doista nisi normalna! Jesi li ti na mojoj ili na njegovoj strani? – zapjenila sam se.

- Ne moraš se odmah ljutiti. Samo sam ti predložila, a ti učini što želiš. Da sam ja na tvom mjestu, voljela bih izvesti stvari na čistac prije nego što zauvijek dignem ruke od njega – dodala je slegnuvši ramenima.

- Dobro, dobro… Nego što kažeš na to da nas dvije odemo večeras do grada? – zateklo me vlastito pitanje. – Neka Joško ide k vragu! Ionako je prokleti gad! Želim se malo opustiti i sve zaboraviti – odlučno sam rekla, dok me Sanda promatrala u nevjerici.

- U redu, ako doista tako želiš, no ne mogu ostati dugo. Znaš da rano ujutro moram na posao.

Odjednom više nisam mogla prepoznati samu sebe. Kad sam ispratila Sandu, uhvatila sam se kako s velikim užitkom razmišljam o tome što ću večeras odjenuti. Moj je izbor pao na izazovnu crvenu haljinu koja mi je savršeno pristajala. Željela sam zablistati, za slučaj da sretnem Joška. Sanjala sam o tome kako me moli i preklinje da mu se vratim. Premda sam znala da pretjerujem, nisam si mogla pomoći. Misli u kojima me Joško preklinje za oprost trenutno su bile jedina hrana mom povrijeđenom ponosu. Ipak, zaklela sam se sebi kako više neću pustiti ni suze za njim. Nije on toga vrijedan, razmišljala sam. Ipak, duboko u sebi znala sam kako takvim stavom zavaravam samu sebe. Unatoč svemu, još uvijek sam ga voljela. U meni je sve gorjelo od želje za osvetom. Željela sam ga povrijediti onako kako je on povrijedio mene. Željela sam da okusi patnju koju sam proživljavala i da me preklinje za oprost.

Zadubljena u vlastite misli, neko vrijeme nisam bila ni svjesna trube Sandinog automobila pred zgradom. Oh, Bože, ludim li ja to? Potpuno sam izgubila pojam o vremenu, pomislila sam domahnuvši joj kroz prozor. Bacila sam posljednji pogled u zrcalo i zadovoljna onime što vidim izjurila van.

Kad smo stigle u naš omiljeni kafić, ondje je već vladala neopisiva gužva tako da smo jedva uspjele pronaći slobodan stol. Dok smo se provlačile kroz gužvu, u jednom trenutku sam na nadlaktici osjetila nečiju ruku.

- Hej, ljepotice? Zar si se večeras, za promjenu, odlučila sama zabaviti? – iza leđa sam začula glas koji mi se učinio nekako poznat.

Nemalo sam se iznenadila kad sam se, okrenuvši glavu, našla oči u oči s Joškovim najboljim prijateljem Markom. Osjetila sam kako mi je srce brže zakucalo jer sam bila uvjerena da je, ako je on ovdje, zacijelo i Joško tu negdje. Uhvatila sam se kako pogledom pretražujem prostoriju ne bih li ga ugledala.

- Ne brini, Joško večeras nije ovdje. Slobodno si daj oduška, a ja mu neću reći da sam te vidio – pokušao se našaliti.

- Ne zanima me Joško. S nama je gotovo – rekla sam ledenim glasom.

- Što? Šališ se, zar ne? Oprosti, doista nisam imao pojma. Iskreno, Joška nisam vidio već neko vrijeme. Baš sam te namjeravao pitati gdje se skriva – rekao je s nelagodom. – Dođi, častim te pićem, a ti mi možeš sve ispričati. Usput, večeras izvrsno izgledaš – tobože nevino njegova se ruka spustila oko mog struka. Premda sam istog trenutka osjetila gađenje, s obzirom na okolnosti nisam se izmaknula.

- Prihvaćam piće – rekla sam znakovito, prodorno ga pogledavši.

Ostavila sam Sandu koja je zabrinuto zurila u mene i pošla za Markom. Premda me nikad nije privlačio, odjednom sam osjetila poriv da ga zavedem. Spavat ću s njim, a Joško neka crkne od muke! – pomislila sam uputivši mu još jedan znakovit osmijeh.

Konobar je donio naše piće. Ovaj put nisam odabrala sok od naranče, kao što sam to inače činila. Za ono što sam se spremala učiniti ipak mi je bilo potrebno nešto žešće. U dahu sam ispraznila svoju čašu, dok me Marko začuđeno promatrao.

- Opa, moram priznati da ti ne ide loše – rekao je sa smiješkom dok sam naručivala novo piće.

Uskoro, Marko je počeo brbljati o svemu i svačemu, ali ja ga nisam slušala. Ispijala sam čašu za čašom osjećajući kako me sve jače obuzima ugodna omaglica. U jednom me trenutku čak uspio nasmijati nekom anegdotom iz svog djetinjstva. Kad mi se nešto kasnije tobože u žaru govora primaknuo, učinilo mi se to posve prirodnim. Ohrabren mojim ponašanjem, ali zacijelo i količinom ispijenog alkohola, napokon me uhvatio za ruku.

- Znaš, Tanja, nikad ti to nisam rekao, ali zapravo si mi se oduvijek sviđala. Ne bih želio povrijediti Joška, ali ako ste vas dvoje doista prekinuli, kao što kažeš, ne moram se više ustručavati, zar ne?

- Baš čudno, jer i ti si se meni uvijek sviđao. Mogli bismo otići na neko mirnije mjesto, što kažeš? – mazno sam upitala, dok je Markovim licem već lebdio pobjednički osmijeh.

Kada sam sljedećeg jutra otvorila oči, zaslijepila me nepodnošljiva svjetlost. U glavi mi je bubnjalo i trebalo mi je nekoliko trenutaka da se svega prisjetim. Odahnula sam kad sam shvatila da je Markova strana postelje prazna. Nisam imala ni najmanju želju da ga sada vidim. Poslužio je svojoj svrsi i više ga nisam trebala. Valjda nije toliko glup da ne shvaća kako je ovo među nama bila samo jednonoćna avantura i ništa više od toga, razmišljala sam.

U svojoj bolesnoj mašti već sam mogla vidjeti Joškov izraz lica dok mu Marko sav sretan kuca na vrata i povjerava kako je sa mnom proveo noć. Da mi mozak još uvijek nije bio pod utjecajem alkohola, zacijelo bih lakše shvatila količinu vlastite gluposti.

Premda me Marko sljedećih nekoliko dana nije prestajao nazivati, uvijek bih mu poklopila slušalicu. Jednostavno s njim nisam imala o čemu razgovarati. Za mene je ovo ionako bila samo osveta Jošku. Ako je bilo što krivo shvatio, tko mu je kriv? Na kraju krajeva, svi su oni isti. Da nisam ja prva napucala njega, sigurno bi on to uskoro učinio meni, baš kao i Joško, tješila sam se. Nije mi palo na pamet da Marko možda ne razmišlja na isti način. Nisam se uopće trudila razbijati glavu time da je i on ljudsko biće sa svojim osjećajima i dostojanstvom.

Dani su prolazili i ništa se bitno nije događalo. Moj se život nastavio odvijati između kuće i posla, sve dok jednoga dana u gradu slučajno nisam naletjela na Joška. Premda mi se srce istog trenutka zgrčilo od boli, nije imalo nikakva smisla bježati od njega. Kad-tad ionako smo se morali susresti. Ipak, kad me pozdravio, susprezala sam suze, odlučna u nakani da nikad ne sazna koliko me povrijedio.

- Hej, Tanja, molim te, nemoj pobjeći od mene. Moramo razgovarati, želio bih ti objasniti neke stvari. Imaš li možda vremena za kavu? – molećivo je upitao.

- Žao mi je, ali stanka mi upravo istječe. Moram se vratiti na posao – rekla sam tobože u žurbi.

- Nikad nisi znala dobro lagati…

- Da, za razliku od nekih.

- Gle, znam da sam postupio neoprostivo. Žao mi je što je sve ispalo ovako. Ni sam si to ne mogu objasniti, ali ovo s Lanom jednostavno se dogodilo. Zaljubio sam se, Tanja. Iskreno sam se zaljubio i molim te da me barem pokušaš shvatiti. Naravno, time ne želim reći da za tebe ništa nisam osjećao…

- Prestani! Samo prestani, ne zanima me – kriknula sam lica oblivenog suzama, koje se više nisam ni trudila sakriti. Unatoč mojim naporima da se suzdržim, Joškovo otvoreno priznanje bila je kap koja je prelila čašu. Da ne spominjem razočaranje koje sam osjetila kada sam shvatila da Joško zapravo nema pojma o tome da sam provela noć s njegovim najboljim prijateljem.

Dok sam stajala pred njim, došla sam u iskušenje da mu to sama kažem. Bila sam uvjerena kako bi, kad bi spoznao kakav je to osjećaj biti prevaren, shvatio koliko mu značim, a tada bi me posve sigurno molio za oprost.

No, ipak nisam učinila ništa od toga. Okrenula sam se i zaslijepljena suzama pobjegla od njega najbrže što sam mogla.

Od toga dana moj je život u potpunosti krenuo nizbrdo. Na poslu sam se teško koncentrirala jer su mi se Joškove riječi neprekidno vrzmale glavom. Kako ga samo nije sram reći da voli drugu? A ja? Gdje sam ja u cijeloj toj priči?

Tu sam večer nazvala Marka kako bih ga pozvala na piće. Naravno, nakon pića trebao je nastupiti i onaj glavni dio zbog kojeg mi je bio ponovo potreban.

Gotovo sam pala u nesvijest od šoka kada mi je Marko prilično hladno rekao kako nema vremena za mene.

- Večeras sam zauzet. Osim toga, ionako te ne zanima ja. Nije li tako? Ne bih želio biti grub, Tanja, ali doista ne želim biti tvoja igračka. Jednom je bilo sasvim dovoljno – pomalo tužno je odgovorio.

Istog trenutka sam bijesno prekinula vezu. U glavi mi se i nehotice javio glas razuma. Što sam zapravo očekivala od Marka nakon što sam cijelo vrijeme odbijala njegove pozive? Zar bi me nakon svega trebao dočekati raširenih ruku? Da bi me već u sljedećem trenutku razum iznova ponovo napustio… Ali, ako neće Gospodin Glupi, ima tko hoće. Ionako je, čini se, nesposoban jer kako se čini Jošku uopće nije rekao za nas, pomislila sam. Žurno sam okrenula Sandin broj i kad se napokon javila, predložila joj da večeras ponovno izađemo.

- Ako me planiraš ostaviti na cjedilu kao prošli put, odbijam – rekla je pomalo uvrijeđeno. – Uostalom, gdje ste se ti i Marko onu večer izgubili. Mogla si mi barem reći da odlaziš – nastavila je kvocati, no ja sam je nestrpljivo prekinula.

- Oprosti, neće se ponoviti – neuvjerljivo sam rekla. – Dakle, vidimo se večeras u osam. Dođi po mene – dodala sam i prije nego što je stigla odbiti prekinula vezu.

Za tu večer uredila sam se s posebnom pažnjom. Premda je moja kratka pripijena haljina opasno graničila s dobrim ukusom, nisam marila za to. Na kraju krajeva, ona je bila apsolutno jamstvo mog večerašnjeg uspjeha.

Te smo večeri promijenile odredište i umjesto u kafić u koji smo inače odlazile, zaputile se u drugi na drugoj strani grada.

Nešto kasnije, dok sam se na plesnom podiju napola pijana privijala uz Tinovo tijelo, mogla sam osjetiti njegovo uzbuđenje. Tin je bio veoma privlačan muškarac, no mene nije zanimao njegov izgled. Što se mene ticalo, mogao je jednako tako biti debeo i ružan, a da ne bih trepnula zbog toga. Jedino mi je bilo važno da padne na moje čari, a kad večeras od njega dobijem ono što želim, razmišljala sam, lako ću ga se riješiti.

Premda se Tin trudio doznati više o meni, ja nisam bila raspoložena za priču. Čekala sam pravi trenutak kako bih mu predložila da pođemo k meni. Tin me cijelo vrijeme gutao pogledom i nisam nimalo sumnjala u to da je samo pitanje vremena kad ćemo napokon završiti u krevetu. Uspjet ću i ovaj put, a Joško može slobodno ići k vragu, slavodobitno sam pomislila.

Nisam se prevarila u svojoj procjeni. Nepunih sat vremena kasnije bila sam u Tinovu stanu, ili, bolje rečeno, u njegovu krevetu. Tin je bio veoma nježan i maštovit ljubavnik. Premda se silno trudio ugoditi mi, svi njegovi napori bili su uzaludni. Koliko god to zvučalo čudno, seksualni užitak nije bio razlog zbog kojeg sam ovo činila. Zapravo, jedini užitak u svemu tome bila je spoznaja da na ovaj način Jošku vraćam milo za drago.

Dani su prolazili, a ja sam nastavila izlaziti i mijenjati muškarce. Sanda je, čini se, shvatila što se događa i sve mi je rjeđe pravila društvo. Premda toga nisam bila svjesna, tonula sam sve dublje. Potpuno sam izgubila svako dostojanstvo i uopće nisam birala muškarce s kojima sam odlazila u krevet. Nisam se previše zamarala time je li netko mlađi ili stariji, slobodan ili čak oženjen. Još kad bih u sebe strusila nekoliko pića, postajalo bi mi svejedno.

Morala sam znati da dobre vijesti brzo putuju, ali one loše, još puno brže. Ovo je bio mali grad i u njemu je gotovo svatko o svakome znao sve. Primijetila sam da me ljudi koje sam do jučer pozdravljala na ulici sada obilaze u širokom luku. Čak su me i na poslu svi gledali s podsmijehom. Kolegice s kojima sam ranije ispijala kavu odjednom su me počele otvoreno izbjegavati.

Bože, što ja to činim? Jesam li normalna? Koga je to zavaravam i koga zapravo kažnjavam? Ionako više ničim ne mogu pobuditi Joškovo zanimanje. Gotovo je, sve je gotovo. Očajnički mi je potreban netko s kim bih mogla popričati dok ne bude prekasno – napokon mi je doprlo do mozga. Odlučila sam odmah nakon posla nazvati Sandu i zamoliti je da dođe k meni. Nadala sam se da me neće odbiti, što joj na koncu i ne bih mogla zamjeriti.

Još jedan događaj toga dana natjerao me da ustrajem u toj odluci. Bila je pauza i upravo sam isključivala računalo kad mi se s leđa prikrao Ivan, kolega iz susjednog ureda. Moje je iznenađenje bilo tim veće što s Ivanom nikad nisam uspjela izgraditi neki odnos. Bio je previše tih i suzdržan za moj ukus. Kad bi se ponekad susreli na hodniku, pozdravili bismo se kimanjem glave i to je bilo sve. Nisam mogla pretpostaviti što ga je moglo navesti na to da se upravo danas pojavi u mom uredu.

- Tanja, nadam se da te nisam uplašio – rekao je vrpoljeći se. – Mislio sam, ako bi željela popiti kavu… Mogao bih ti donijeti. U stvari, nama, i ja bih je rado popio… - petljao je crveneći se, dok sam ga ja netremice gledala.

- Žao mi je, ali doista nemam vremena za kavu – hladno sam rekla. – Možda drugi put – promrmljala sam više za sebe napuštajući ured.

- U redu, onda drugi put – pokunjeno je rekao.

Sada mi je razlog njegova dolaska postao kristalno jasan i osjetila sam kako mi rumenilo preplavljuje obraze. Zacijelo je i do njega dopro glas o tome kako olako pristajem na neke stvari pa se odvažio iskušati sreću. Glupan! – bijesno sam pomislila odjednom bolno svjesna vlastitog pada.

Ipak, dok sam izlazila iz ureda, nisam mogla ne primijetiti njegov razočaran pogled. Upravo taj pogled uspio me natjerati da se tog popodneva duboko zamislim nad svojim postupcima.

Moram priznati kako su se moji izlasci od toga dana prorijedili. Tome je pridonio i razgovor sa Sandom. Teška srca priznala sam joj, ali i sebi:

- Voljela sam ga svim srcem, a on me povrijedio na najgori mogući način. Uskačući iz jedne postelje u drugu, pokušavala sam ga kazniti zbog toga što me prevario. Na žalost, tek sada sam shvatila kako sam ja bila najveća žrtva u svemu tome. Sanda, tako se sramim zbog svojih postupaka – prošaptala sam drhtavim glasom kad sam svoju ispovijest napokon privela kraju.

- Znam koliko si voljela Joška i mislim da donekle mogu razumjeti tvoje postupke. No, nipošto ih ne opravdavam. I jesi li ikad pomislila na to koliko riskiraš odlaskom u krevet sa svim tim nepoznatim muškarcima? Zaboga, mogla si pokupiti kakvu bolest – zabrinuto je rekla.

- Da, sada je i meni to jasno. Ali jedino mi je bilo važno natjerati Joška da umire od ljubomore i da pati onako kako sam ja patila – pojasnila sam kroz suze.

- Bit će najbolje da zaboraviš Joška. Nije on jedini. Ima još mnogo muškaraca na ovom svijetu. I da znaš, nisu svi isti – rekla je.

Sljedeću sam vijest, moram priznati, primila mirnije nego što sam mislila da je to moguće.

- Tanja, još ti nešto nisam rekla. Joško se uskoro ženi – nastavila je spustivši pogled.

Činilo se kako je Joško bio iskren sa mnom onoga dana kad mi je rekao da se zaljubio u drugu. Možda je doista tako htjela sudbina. Možda me uistinu nije želio povrijediti. Vrijeme je da ga zaboravim.

Negdje duboko u sebi znala sam da mu napokon počinjem opraštati i osjetila sam veliko olakšanje.

- Neka mu je sa srećom – rekla sam sjetno se smiješeći. – Od srca se nadam da svoju buduću suprugu neće povrijediti onako kako je povrijedio mene – tiho sam dodala, dok me Sanda začuđeno promatrala.

Od tog je dana u mom životu ponovo sve krenulo nabolje. Shvatila sam da je moje ponašanje bilo krajnje besmisleno i da njime, osim lošeg glasa, nisam postigla baš ništa. Pomirila sam se s tim da nam nije bilo suđeno ostati zajedno i odlučila zauvijek zatvoriti to poglavlje svoga života. Sanda je bila u pravu kad je rekla da ima još toliko drugih muškaraca na svijetu.

Ja nisam morala ići daleko jer mi je prava ljubav zapravo cijelo vrijeme bila pred nosom. Ivan možda jest sramežljiv i možda nije tako neodoljiv kao Joško, ali zato u svakom trenutku dobro zna što želi i koliko je daleko zbog toga spreman ići. Svakoga mi dana svojom ljubavlju i pažnjom dokazuje da uistinu nisu svi muškarci isti. Jedino mi još nije jasno kako već pri prvom pogledu na njegove tople, zelene oči nisam shvatila da smo nas dvoje naprosto stvoreni jedno za drugo, kao i zajednički život koji uskoro planiramo.